Nachtfresser

Koja noć, koji dan. Jutros nakon košmara ustao oko pet, Jin s kojim sam se dio noći družio, ovaj put je nastavio spavati. Pokušao sam sve i poetski složiti, prilično uspješno, ali nisam uspio dovršiti do sedam, uoči odlaska na posao. Nadao sam se, da će se šef ipak predomisliti, pa da ćemo barem kratko prošetati, ništa od toga. Ponedjeljkom imam najviše sati, ne baš najbolje grupe, danas su mi se dogodile i cjeline, koje baš i ne volim previše, odmah prvi sat je počelo, predavao sam, učinilo mi se da je nešto skliznulo s katedre, ali se nisam zaustavljao. Nakon drugog sata ne mogu naći ključ učionice, netragom nestao, nije pronađen do kraja radnog dana. Išao ipak do zbornice vidjeti da tamo automatski nisam ostavio ključ, ništa od toga, dočekuju me sa sindikalnim pitanjima. Vraćam se na nastavu, neočekivani problemi učenika s brojevima, miješa se 14 i 40, kad sam fit tako nešto se nikad ne događa, ipak,, barem savršeno rutinski kontroliram živce i strpljivo apeliram da se malo razmisli, prije nego što se nešto kaže...

Stižem doma, Jin strpljivo čeka na balkonu i iako bubane noge, zalijeće se niz strme stepenice pred mene, nema predaha. Nakon šetnje koja me dodatno iscrpila, ručak,, i bez odmora žurba na sud, trebaju nam potvrde, prije isteka radnog vremena. Drugarica ulazi prva, Jin i ja čekamo. Iz zgrade izlazi žena u lijepo kombiniranom, ipak za sud malo nekonvencionalnom kompletiću, ide s osmijehom srdačno prema meni, nekad draga učenica, sad sutkinja. Ipak ne govori istinu, da izgledam dobro kao nekad, i netko tko je, kako sam priznao, pred umirovljenjem. Jednom, kad mi je bilo najgore, ponudila mi je pomoć, žalio sam se na blogu, oko onog što mi se dešava, njena sestra, tad poznata blogerica, s kojom se nisam komentirao, ju je upoznala s mojim postom, moja sindikalna odvjetnica je u međuvremenu već riješila situaciju. I sad je očito zanimalo što radim tamo, međutim shvatila je da ovaj put ne želim pričati i da nije ništa ozbiljno, drugarica je pak izašla, rekla da moram požuriti i kamo trebam ići, u sekundi sve izdala. Kad smo se vratili na parkiralište i već platili parkirnu kartu na automatu, sjetili smo se da nismo kupili drugarici cigarete ni Jinu štapiće za zube, kojih mu je nestalo, joggirao sam preko mosta i prometne ceste do Korza i nazad. Bilo je uspješno, drugarica je rekla da još imamo itekakve fore u vremenu, međutim rampa se nije željela podići. Odmah se stvorila gužva iza nas, srećom, tu je bila i osoba, koja iz iskustva zna, kako zazvoniti za pomoć i javio se odgovorni čovjek s klasičnim budalastim pitanjem, jesmo li platili kartu, nakon potvrdnog odgovora nam je daljinski podignuo rampu. Čim smo stigli doma, požurio sam vidjeti, što se događa na školskim teamsima, još uvijek nam je to glavna oglasna ploča, neumrlo naslijeđe one nesretne nastave iz vremena korone i zamislite, to mi se zbilja neuobičajeno dugo nije dogodilo, krv je izbila na nos. Imali smo mi još itekako događanja, drugarici su iz nepoznatog razloga oni iz bombona uskratili slanje poruka i pozive, njihovu službu je već legendarno teško dobiti, nešto u rangu činovnika iz našeg ministarstva, kad je nakon izvjesnog vremena uspjelo, stigla je samo poruka, resetirali smo, probajte i sve je funkcioniralo...