Nachtfresser

Vrlo rano sam svladao umijeće čekanja. I Jin je uz mene postao majstor, opušteno, bez ikakve živčanosti, kad se naravno konzumira luksuz slobodnog vremena. Čekanje nabave je već postalo rutina, a nije nikakav problem duže čekanje završetka ceremonije otvaranja nekog događanja, ako je, desi se to i u naprednoj Rijeci, zabranjen ulaz psima.
Gazdarica joj je jedna pankerica probušenog nosa, nas dvojica smo dolazili kad je ova ulazila u dućan. Odmah je, onako velika, počela cviljeti. Jin je prišao i počeli su se lijepo njuškati i druškati. Kad ju je opet valjda za nijansu predugo njuškao sa stražnje strane, već je prestao i dizao glavu, lagano ga je lupila šapom. Jako se uvrijedio, okrenuo se, udaljio i legao okrenut joj leđima na drugi kraj. Ona je prešla na zavijanje, neki prolaznici bi je nemoćno pogledali i ulazili u dućan, mi smo s distance gledali svoja posla. Jin je ipak stariji gospodin, on ima 11, ona, saznali smo 4 godine i voli dominirati.
Jutros sam se prije ranog odlaska na razlikovni ispit, uz prve fejs lajkove i čestitke rođendana, divio njemačkom prijevodu jednog starog budističkog teksta, prevedenog s njemačkog na hrvatski kod nas baš i ne bi imalo smisla. Na pitanje:" Kad ću umrijeti?", sveznajući mudrac odgovara: "Uvijek." Ili pak britanski filozof Russel, pitaju ga u osamdeset i nekoj godini, što će ako se ustanovi da ipak ima Boga i suoči se s njim nakon očito brzo očekivane smrti, on odgovara da će mu reći:" Gospodine, dopustite, al niste mi dali dovoljno dobre argumente za vjeru u Vaše postojanje."
Standardno se dobro jede, bojim se da će kao i neizvjesni Berlin dobra spiza biti upamćena preko postova, ako naravno ovaj servis opstane, a davatelj usluga ne počne ucjenjivati i na kraju ih ne ugasi,
nismo popustili Photobucketu koji mi se još drsko na mail javlja, nećemo ni ikome drugom, trenutno se igram s imgbox.com-om.