Nachtfresser

Po svim mjerilima mi je bio neočekivano uspješan tjedan. Najvažnije svakako, ultrazvuk je dobro prošao, barem onoliko koliko se na toj staroj opremi da razaznati, u svakom slučaju je doktorica koja je obavila pregled bila pozitivna, ostali nalazi isto takvi. Za idući tjedan su bili najavljeni sindikalni izbori, održani su ovaj na inicijativu grupe članova nakon napornog dana sa sjednicama, bila je bojazan od nedostatka kvoruma na dan inače "rasterećen obvezama", izabran sam dvotrećinskom većinom, znači do mirovine povjerenik.
Trebao bih barem zbog te dvije stvari slaviti i radovati se, sindikalna dužnost je inače osigurač od otkaza, koji prijeti uvijek onima s diplomama neželjenih jezika, a to su svi osim engleskog, još uvijek nemamo EU standarde o učenju dva obavezna strana jezika u većini škola. Ipak odlazak preko ferija koje još uopće nisu blizu, u Berlin je iz više razloga sve neizvjesniji, ništa nam ne ide na ruku.
Neki komentiraju kad vide fotke poput ove iz Thälmannova parka, nije preimenovan iako se radi o okorjelom staljinistu, ovakvih livada ima i kod nas:



Ima i ljepših, ali tamo sam daleko od svih obveza i nervoza, ljudi porijeklom iz cijelog svijeta dosta opušteniji od ovih kod nas, na kojima se vide tegobe egzistencijalne neizvjesnosti.
Još jedna tema je obilježila protekli tjedan, ne u mom bliskom krugu "realnih" poznanika, jer među nama to i nije bila tema, imali smo pametnija posla, nego na društvenim mrežama u tamo bliskom krugu ljudi.
Moja izuzetno angažirana berlinska frendica je objavila status na instagramu, kako je uvijek iznenadi nedostatak empatije nekih ljudi prema utapljanjima ljudi pred granicama EU mora, koji pak istovremeno osjećaju empatiju prema stradalim multimilijarderima, s tim da se ogradila da naravno i ona osjeća nelagodu za svakim izgubljenim ljudskim životom. U komentarima su je kritizirali i neki, koji uvjetno rečeno dijele njen svjetonazor, ja sam post lajkao.
Gotovo istovremeno twitterašica koja je na blogu bila poznata kao Ani ram, je na twitteru na hrvatskom jeziku objavila gotovo identičan tekst, u komentaru sam joj uz smajlić i lajk napisao isto, no ona nema vidljivost kao Julia pa se završilo na par lajkova, nisam pratio jel još tko komentirao, ona izbacuje češće nove twittove nego što sam ja u zlatnim danima ovdje postove.
Neću napisati gdje sam ja objavio svoje zapažanje, uz lajkove sam dobio i dva dislajka, napisao sam da su oni ostvarili svoj cilj, postali su slavni, čak je jedan inače ozbiljan novinar serioznog "Zeita" napisao da su oni stvarni junaci našeg doba, nebitno što je jednom sin teški narkoman, od drugog bivša ljubavnica traži zadovoljštinu po sudovima, o načinu na koji je treći došao do enormnog bogatstva... Naš Dražen je napisao post o ruganju njihovoj smrti, ok, ja barem reagiranja dvaju frendica koje barem po mrežama dugo pratim ne doživljavam kao ruganje, ali smatram da je lavina, posebno napada na Juliu koju sam i uživo upoznao, prevršila svaku mjeru, ove iz neke druge stvarnosti ću valjda zaboraviti.
Ručak je jučer usprkos vrućinama, bio ukusan, pravo meso i krumpir, salata iz našeg vrta koja nije na fotki, isto takva, ubrana jer je počela mijenjati boju. Pred kraj kuhanja je nestalo plina, jeste li primjetili koliko se plin iz boca brže troši otkako i vlast priznaje inflaciju, hoćeš nećeš mora te naljutiti taj osjećaj trpljenja svakodnevnih prevara.