nedjelja, 16.04.2023.

Mirno, ko hipici...

Evo, pola godine nakon smrtnog slučaja, javna bilježnica privodi svoj posao, u slučaju gdje nema drugih nasljednika, polako pri kraju, u slučaju u kojem smo joj sve potrebno što je morala obaviti sami servirali, istražujući kako funkcioniraju banke, štoviše, izdat će rješenje čim joj mi uplatimo debelo prenapregnut iznos. Potrošili smo tjedan učeničkog odmora, dobili opet manjkav papir al što je tu je, da bi u četvrtak saznali da smo zakasnili deset minuta, da ne možemo stvari finalizirati jer petkom gruntovnica ne radi.
Ne da mi se fotografirati za blog ni pisati o Virovitici otkako Bergaz ne korača zemaljskim stazama, s njim sam vodio prepisku o tom gradu koji za razliku od Vukovara ima zaobilaznicu no svejedno je namjernicima praktičnije voziti kroz centar grada pa se dobije dojam da je tamo uvijek živo. Mene naravno zabavljaju kulturne znamenitosti i asocijacije na nazive na engleskom u manirima dostojnim metropola.



Snimio sam i jednu fotku po narudžbi, zbilja lijepo rascvjetane japanske trešnje, ipak sam je malo rezao jer su meni ipak ljudi uvijek u prvom planu.



Jutros smo se iz idiličnog grada, da samo vidite kako se ležerno boravi na radnom mjestu ili na pauzi, obično svi čekaju nekoga tko to bolje zna, a taj netko je upravo na pauzi, u baš svim ustanovama osim u katastru, gdje su nas iznenadile dvije susretljive radišne osobe. Iz idile smo otputovali u svakodnevni mrak, kaže drugarica, pojest će jedan šminkerski sendvič na stanci u motelu pokraj puta, vraća se bez, kaže ne da iz principa, cijenu sendviča ću navesti u kunama jer su svi već otupili na svakodnevni euro rast, 33 kune.
11:20 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.