petak, 07.04.2023.

Ostalgie



Pisao sam već jednom davno na blogu kako ćeš šetajući Berlinom za sunčanog burevitog dana znati jesi li u istočnom ili zapadnom dijelu grada, po staroj političkoj podjeli, geografska nije u potpunosti točna, naravno sebi svojstvenim orijentirom sam procjenjivao, ako vidiš rublje da se suši po balkonima u istočnom si dijelu grada. Još sigurniji si bio po tramvajima, ako ih vidiš sigurno si u istočnom dijelu, tramvaji i rublje na štriku su bili prespori za tehnološki napredan Zapad, koristili su brzu željeznicu i sušilice, osim toga na Zapadu je uvijek bilo onih tankoćutnih duša kojima smeta pogled na gaće i grudnjake po balkonima. Uzgred sjeća li se netko, naravno to je retoričko pitanje mada pamtim da ga je Anaboni komentirala, mog posta i fotki donjeg rublja upitne bjeline, koje se suši u zaštičenoj gradskoj jezgri Trogira, naravno praktično nemoguće ga je naći među ovih 5905 postova?
Na fejsu sam član i nekoliko "ostalgie" grupa, nostalgičnih za životom na Istoku Europe prije pada berlinskog zida. Nedavno mi je upao u oči post o sirevima u DDR-u, bio mi je zanimljiv iz više razloga, em sam bivši DDR stipendist, zapadne stipendije su dobivali samo najbolji studenti i oni s vezama, em sam ljubitelj sireva. Istočni Nijemci su radili kopije najpoznatijih francuskih, talijanskih i nizozemskih sireva, ne kao npr. naša Vindija s dozvolom, fućkalo se njima za zapadna dopuštenja i sirevi su bili relativno podnošljivi, ali daleko od originala, tu je zanimljiva ta crta nostalgije, sve je onda bilo bolje vele, nije. Međutim u pamćenju mi je ostalo nešto drugo, topljeni sirevi su bili ukusniji od zapadnih i bio ih je veliki izbor, to si ne mogu objasniti. Isto tako estetski mnogo ljepši i naravno jeftiniji su bili ručni satovi, al bi uz garanciju dobio "pet minuta po danu, plus minus". Mašući rukom na kojoj sam imao najljepši sat ikad, lupio sam možda jedan sat nakon kupnje njime u zid i nije više proradio, pamtim taj očaj, nažalost nisam mogao naći isti, nisu serijski rađeni. No tog dizajnerskog raja nema na slikama iz prošlosti, a ima raznih varijacija soljenki, to jelo uostalom nije izvorno njemačko.
Iz DDR-a sam se vraćao s grupom jugostipendista preko Srbije. Ne znam u kojem smo se mjestu točno razišli, svatko na svoje presjedanje, ali smo išli na roštilj na ručak, to nam je nedostajalo, ja sam jeo jetricu baš kao i jučer.
14:21 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.