Nachtfresser

Probudio sam se oko jedanaest. Iako je balkon bio otvoren u sobi je bilo ugodno toplo. U peći na drva još je bilo žara, zagonetno mi je bilo kako, u stvari mnogo toga se nisam sjećao. Stanovao sam u stanu koji sam trebao napustiti kad su prije par godina moji odselili u daleke krajeve i ostavili mene mlađahnog ovdje. Ovaj put sam se u stanu probudio sam i onako lijen nisam znao bolji način za dolaženje sebi, od otvaranja nove pive. Prošlu večer se očito svašta izdogađalo i sad je trebalo to rekonstruirati. Opet sam se sjetio kako sam jednom rekao Marini, da ću kad jednom počnem zaboravljati što je bilo prethodne večeri, uzeti barem mjesec „voćnih” dana. Zazvonio je telefon, kad sam digao slušalicu slijedilo je iznenađenje. „Halo, Ela je.” „Zdravo draga, reci.” Tako sam se ja obično javljao kad bi me nazvao netko ljepšeg spola. „Pa ovako, šetam ja parkom, onim ispred škole, i razmišljam, ti si mi baš pao na pamet, kad ono iz susjednog smjera ide Marina.” „Da, pa?” „Pa čini mi se da ona zna da mi od jučer hodamo.” Sjedio sam i dobro da sam sjedio, čak sam se nasmiješio, mada mi je to bila pošteno rečeno novost, a taj glagol nikada nisam upotrebljavao i vrlo rijetko sam čuo. „Mislim da bi joj ti to trebao objasniti, bila je jako neugodna.” „Nemam ja njoj što objašnjavati, ni ona meni nikad nije ništa objašnjavala. Kako neugodna?” „Pa mala je buljila u mene kad smo se mimoilazile pa čak neko vrijeme uz razmak hodala zamnom.” Malo sam se pribrao: „Ma pusti to, onda, vidimo se večeras?” „Pa rekla sam ti sinoć da ne mogu, ako hoćeš možemo se sad naći, još sam u gradu.” Ela je inače živjela na selu, u okolici. Rekla je još da je trenutno kod kina, kako meni mozak nije baš radio, „pa kod radničkog.” „Ok, dolazim, vidimo se u drugom parku, kod milicije.”Na brzinu sam uradio od sebe, ono što se uraditi dalo i izašao. Učinilo mi se da u parku kod osnovne vidim Marinu, al sam odlučno produžio dalje gledajući ispred sebe. Ela me čekala, bila je jako lijepa, nikako tako nisam zamišljao curu za mene. U školi smo imali nastavnika srpskohrvatskog s kojim smo pričali o svemu, on je jednom rekao, s ljepoticama je lijepo kratko se družiti, za život su druge cure, no ja mu nisam baš sve vjerovao. Odmah na početku susreta sam shvatio da je Ela zbilja moja cura, nakon što smo razmijenili uvodne nježnosti počela je: „Znaš čega se ja bojim, da se ti preko mene samo želiš svetiti Marini, reci odmah ako je to tako.”Naravno da nije”, što je najbolje i stvarno sam tako mislio, dapače sreća me obuzela. Kad sam takav stigao u stan nakon što sam ispratio dragu čekao me Mladen, svi su znali da je ključ ispod otirača. "Što si to jučer nabavio, nije priroda daje, kako si tvrdio?" "Meni je super bilo", rekao sam Mladenu i nazdravio. Počeo sam povezivati stvari.