Čitam jutros neke zanimljive i dobre pjesme Fride Šarar, u javnosti poznate kao supruge riječkog pročelnika kulture, u tekstu se ispod njih navodi da je blogerica, nemam pojma koji joj je i gdje blog niti me zanima, imam na blogu dovoljno zanimljivih pjesnikinja, zaintrigiralo me nešto drugo. Navodno je zbog bloga ostala i bez najbolje prijateljice koju je eto jako smetalo prostituiranje intimnosti.
Meni to zvuči u najmanju ruku čudno, blog kao uzrok raspada prijateljstva. Ovdje se navodi, ako je točno preneseno, da Frida iznosi pojedinosti iz svog privatnog obiteljskog života, znači ne piše ni o toj velikoj prijateljici. Meni je isto milijun puta pametovano što se na blogu smije, što ne. One što su pretjerali i postali dosadni sam odjebao ili na društvenim mrežama blokirao.
Ljudi si svašta uzimaju za pravo, nameću granice drugim ljudima svigdje gdje je to moguće, koji je to gušt i zadovoljstvo. I meni su nevjerojatno odbojni stavovi koje propagiraju neki popularni blogeri ili onaj jedan seronja kojib nije baš ni bloger, nego očajnički traži pozornost na ovom blog servisu. Ignoriram ih, nema pomoći, teško je ikog iznad 18 nešto uvjeravati, odrastao kao budala jbga, valja nam ga trpiti. Granica je, što je Camus davno ustvrdio ljudski život, nitko zbog svojih ograničenja nema pravo ugrožavati druge živote, a ako to radi, sad slijedi Marcuse, otpor je dužnost.
|