Nachtfresser

Prije pet šest godina je kod nas prošao prilično neprimjećeno žestoki obračun na međunarodnoj feminističkoj sceni između mladih angažirano lijevih feministica među kojima su bile i moje berlinske frendice i ikona feminističkog pokreta koje su praktično smatrale neprihvatljivim ikakvu eksploataciju golih tijela u javnosti, doduše usput ispravno kritizirajući ispraznost kulture big brothera i sličnog. Moje ekipa je dotad nedodirljivim ikonama tog pokreta, sad već prilično ostarjelim, predbacila bez pardona argumentaciju podudarnu onoj konzervativno klerikalnoj tradicionalno ženomrzačkih krugova. One odbacuju samo jasni seksizam i pokušavaju razumjeti i analizirati tradicionalno "muške" poglede na seksualnost i voditi dijalog o toj tematici. Tako Julia Schramm, koju poznajem i o kojoj sam više puta pisao, u novoj knjizi dvosmislenog naslova "To mora da je ljubav" istresa sve moguće vulgarno seksističke komentare na twitteru i u mailovima, kojima je mlada ženska javna osoba bila ovih godina izložena, te racionalizira i ponekad ironično komentira. Treća njena knjiga, sve tri se dobro prodaju.
S druge strane piratski pokret, kojem smo nekad oboje pripadali, ponaša se u preostalim oazama, poput umirućeg konja, žestoko udara sve oko sebe. U Pragu bi, da se tipično za pirate, uoči uspjeha nisu počeli žestoko raslojavati, tamo bi dakle uvjerljivo dobili izbore, a i ovako ih ima puno u parlamentu, naravno međusobno nesuglasnih. U Amsterdamu se približavaju izbori, tamošnji pirati su se odlučili na neobičan način boriti za zaštitu privatne sfere parolom i eksplicitnim prikazom na mreži njihovog leadera "mi nemamo što sakriti" (ali dalje ruke od naših mailova, prisluškivanja telefona, praćenja kamerama na svakom koraku, javnosti zdravstvenih podataka, pa čak i podataka o sadržaju smeća kojeg bacamo). Na plakatima šef ipak ima navlaku oko svog organa), u prvom su planu i dobro figuriraju.