srijeda, 14.03.2018.

Moja ukazanja



Koliko su sjećanja pouzdana spominjao sam već na blogu, kad je jedan ratnik, u lokalnoj birtiji, pričao koliko su svi bili ponosni na moju ratnu ulogu, bio je to učenik škole na kojoj sam prije rata predavao, no njemu ne. Ironizirao sam, s pravom ponosni, kad me drugi u polupijanom štimungu pokušao navesti na ratne priče, odbrusio sam, o tome se ne priča.
Pozvan sam jučer na tribinu povodom četrdesetogodišnjice punka, odnosno prvog zvaničnog nastupa neponovljivog benda Paraf u Rijeci,mislim na prvu postavu. Usput je rečeno, da bi bilo dobro da se pojavimo svi koji smo onda bili u glavnim ulogama. Ja jesam bio oduševljen prvim albumom riječkog benda, na užas mojeg tadašnjeg pravovjernog teškorokaškog društva, propagirao ga i bio ignoriran, ali negdje u dalekoj Bosni. Naravno da sam, čim sam stigao u Rijeku sredinom osamdesetih, upao u progresivno, pa i punkersko društvo.
Još mi se iks puta događalo da me se ubacuje u neke nevjerojatne priče, uglavnom pozitivne, pa ih ni negiram, uostalom što ja znam tko sam i što sam sve bio.
19:50 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.