nedjelja, 04.02.2018.

Standardi



Jučer prisustvovao sastanku Diem25 Rijeka1 DSC u kafiću Master u Viškovu. DSC je najmanja organizaciona jedinica transnacionalnog pokreta Diem25 i može ga činiti kao kod nas pet članova. Na stranici pokreta je karta svijeta na kojoj su zabijene strelice u mjestima gdje postoje DSC-i, skoro u svakoj je barem jedan, kod nas je prvi priznat u Zagrebu, drugi eto kod nas u Rijeci. Inače brojke članova, posebno političkih organizacija, su jako relativna stvar, uvijek se sjetim kongresa komunističke partije Njemačke 1933 s šest članova, nakon drugog svjetskog rata su s promijenjenim imenom osvojili vlast u jednom dijelu podijeljenje Njemačke, Castro je startao s sličnim brojem na Kubi. Naravno druga su vremena i drukčija očekivanja, ovdje se više radi o indirektnim uticajima na demokratizaciju političkog života i podršci građanskim inicijativama za realno poboljšanje i krpanje sustava. Kao što sam već pisao ja sam tu kao potpora entuzijazmu mladih kao što je riječka koordinatorica na fotkama.
Razgovaralo se o lokalnim temama, to meni kao filozofu i nije baš previše blisko, pa smo Jin i ja uglavnom samo pratili s jednim izlaskom za šetnju, često se spominjala riječ "standardi" u različitim značenjima, za otvaranje prostora s određenim namjenama neke struke su zakonski osigurale visoke minimalne standarde. Mogućnosti za manipuliranje standardima su neiscrpne, to pokazuje ne samo novija povijest. U socijalističkom DDR-u čiji sam stipendist bio, velika većina punoljetnog stanovništva živjela je u vlastitim stanovima, istina, u dobrom dijelu stanova stalno se nešto kvarilo i učestalo se čekao neki majstor. Kad je pao socijalizam čitava naselja su sravnjena s zemljom jer kuće nisu odgovarale zapadnim standardima, pratio sam iz neposredne blizine rušenje Potsdamer Platza, jedino se nešto prosvjedovalo oko legendarne meni omiljene pivnice, al nije bilo efekta. Danas je to luksuzna turistička meka i odredište s naravno najskupljim stanovima.
Za razliku od moje generacije, novije poznaju kapitalistička pravila igre i pokušavaju ih iskoristiti u borbi protiv sustava samog, iako sam globalno pesimist, zanimljivo mi je pratiti te inicijative, u nekim dijelovima Europe već prilično uspješne, pod optimističnim motom "grad je naš".
Jučer sam upitan:"Što misliš?", odgovorio sam:"Lijepo, uvijek sam za konstruktivna druženja.", prešutio sam, pogotovo kad se nije baš pri lovi da bi se putovalo. U kafiću se inače puši, psi su dobrodošli, a piće po osobi nas je došlo osam kuna, to su sve standardi, koje je moralo ispuniti naše sastajalište.
Na zadnjoj fotki je poklon koji sam dobio od šefice, označivač stranica za knjige iz Omana, gdje je mjesec dana vodila francuske turiste, mladi se snalaze za svoje džeparce, kad već posla nema.
12:08 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.