ponedjeljak, 25.12.2017.

Moć pisanja



Završio sam čitanje dokumentarno izuzetno vrijedne knjige "Jedna žena u Berlinu" Marte Hillers, berlinske novinarke, koja je vodila dnevnik 1945. prije, za vrijeme i nakon ulaska ruskih pobjedničkih trupa u Berlin. Nije da mi stariji, obrazovaniji i načitaniji nismo znali za tamne strane drugog svjetskog rata, uostalom i uoči ovog balkanskog ja sam dobro znao da u ratovanju nema ništa romantičnog i na osnovu znanog, donosio sam odluke. Znali smo i za masovna silovanja posebno izražena od strane ruskih vojnika, uostalom srpski pisac Bulatović je u tad popularnom romanu napisao da je to uvijek bitno doprinosilo ruskim pobjedama, svejedno je drukčije, kad svjedočanstvo pročitaš od jedne stvarne žrtve u prvom licu. Žene starci i djeca su ostavljeni na nemilost orgijanja pobjedničke vojske. Dnevnik je svjedočanstvo i kako se ljudi prilagođavaju svim novim situacijama, živjeli u ropstvu ili takozvanoj demokraciji, svejedno. Marta svjedoči i o poznanicama, koje su događanja slomila i uništila, konstatira da bi se vjerojatno i njoj to dogodilo, da nije događanja podrobno bilježila i racionalizirala. Malo je zbunjuje nerazumijevanje njenog dečka Gerda, kad se vratio iz rata i pokazala mu dnevnik, ona je u stvari kad je shvatila da je nezaštićen plijen pijanih vojnika koji lutaju, i kad je na žalbe oficiru dobila odgovor, da su sve to zdravi dečki, zavela najprije jednog, poslije drugog oficira i živjela pod njihovom zaštitom. Čak je razumjela donekle divljanje pobjednika, jer je znala za strahote njemačkih koncentracionih logora.
S objavljivanjem je bilo poteškoća, knjiga nije odgovarala ni Nijemcima ni Rusima, na potencijalne izdavače je vršen pritisak, pa je kao dnevnik anonimke objavljena prvo u SAD-u. Tek poslije je s engleskog prevedena na njemački, u Njemačkoj je izazvala nevjerojatno oštre reakcije, a jedan istraživački novinar je otkrio identitet dotad anonimne autorice. Marta Hillers, koja se u međuvremenu preselila svom novom dragom u Basel, nije negirala autorstvo, al je zgrožena reakcijama u domovini zabranila doštampavanje i korištenje dnevnika u bilo kakve svrhe za njenog života. To je potrajalo jer je živjela 90 godina. Po dnevnicima je snimljen i uspješan film.
Terapijsko djelovanje pisanja i osobno mi je poznato, mislim da bih 2013. poludio kad mi je prijetio otkaz i kad sam definitivno shvatio, kakve budaletine imaju moć u školstvu i uopće u društvu, i racionalizirao sam poput nje, da nisu oni bijedni krivi, što im je dodijeljena takva moć.
Fotografiju Marte Hillers iz onog vremena sam skinuo s interneta, a knjigu je 2016. izdao "Šareni dućan".
12:12 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.