srijeda, 30.09.2009.
REWIND: AMERIE & ALEXANDRA BURKE
Amerie - Why R U?.mp3
Neki zanimljivi singlovi pojavili su se dok me nije bilo ovdje, pa neke od njih želim objaviti na blogu i informirati vas o nadolazećim ili već objavljenim albumima.
In Love & War naziv je 4. studijskog albuma Amerie, a najavila ga je izvrsna Why R U?, pjesma koja zasigurno može biti kandidat za singl godine. Album će se pojaviti u prodaji za mjesec dana.
Alexandra Burke - Bad Boys (feat. Flo Rida).mp3
Overcome je pak naziv debitantskog albuma pobjednice X Factora, Alexandre Burke. Najavljuje ga singl Bad Boys (feat. Flo Rida), a u prodaji će se pojaviti za 12 dana.
utorak, 29.09.2009.
PREMIJERA: BRITNEY SPEARS (HQ)
Britney Spears - 3.mp3
Nakon kontroverzne If U Seek Amy, evo nam Britney s jednako provokativnim pozivom na trojac. 3 najavljuje njenu kolekciju najuspješnijih singlova koja će se u prodaju pojaviti u studenom. Osim starih hitova koji su se pojavili na prošlom Greatest Hits albumu, ovaj će obuhvatiti i singlove s prethodna dva albuma - Gimme More, Piece Of Me, Radar, Womanizer, Circus i If U Seek Amy , te dvd sa svim spotovima.
petak, 25.09.2009.
RECENZIJA: MARIAH CAREY
Počeo sam pisati ovaj blog prije izlaska prethodnog albuma Mariah Carey. Upućeno mi je u nekoliko navrata nekoliko kritika u pogledu pristranosti u ocjenjivanju njene glazbe, no činjenica je da nisam komentirao ni jedan prethodni album i da isto tako kao što jako volim E=MC2, ne volim primjerice Charmbracelet nimalo.
Kao što sam nebrojeno puta pisao, jedna od kvaliteta koju iznimno cijenim kod pjevača je sudjelovanje u procesu stvaranja svoje glazbe. Možemo staviti na vagu neku pjesmu M. Carey i pjesmu nekog drugog izvođača i komentirati koja je bolja, zašto i koliko. No ono što bi trebalo biti ključno u svemu tome je perspektiva. Okvir unutar kojeg promatramo nekog izvođača u zbroju svih okolnosti. Kad se Whitney Houston vrati na scenu nakon toliko godina s onakvim pjesmama (koje je, budimo realni, trebala samo izabrati - dakle, tim gore), u usporedbi s Carey ne samo da ne može izaći kao pobjednica, nego je meni osobno uopće teško dovoditi ta dva albuma u usporedbu. Jedan je projekt, drugi je autorsko djelo. Može li nekome Leona Lewis biti bolja od Mariah Carey, Beyonce ili Alicie Keys? Može, naravno. Ali kao što ljudi tako lako omalovaže glazbenika zbog fizičkog izgleda/napuhanih cica, možda bi se na svoje mjesto katkad trebali staviti i izvođači kojima je jedina dodirna točka sa svojom glazbom onih 4,5 minuta koliko traje pjesma. I kojima je najveći talent imitiranje zvukova koje su naučili slušati u svojoj sobi odrastajući uz glazbu glazbenika čiju razinu ne dosežu ni u osnovnim točkama. Uostalom, da Mariah nije toliko sjebana i nestabilna koliko je, nikad ne bi napisala pjesme koje je napisala.
Memoirs Of An Imperfect Angel je 12. studijski album Mariah Carey i već pri prvom preslušavanju jasno je kako smo dobili jedan novi zvuk, drugačiji od onog kojeg smo slušali na prethodnom albumu, drugačiji čak i od najavnog singla Obsessed. Reinvention, reklo bi se, međutim pojam je to kojim se danas razbacuje svaki drugi glazbenik, a u većini slučajeva radi se tek o nedostatku vlastitog glazbenog identiteta i očajničkim pokušajima privlačenja medijske pažnje skakutanjem od stila do stila, od jednog hit producenta do drugog, od jedne frizure do druge.
Cijelu stvar u ruke su uzeli Mariah Carey (koja i ovaj put potpisuje SVE pjesme, tekstove i glazbu) i, ovaj put, The-Dream i Tricky Stewart, rekao bih - dream team. Single Ladies (Put A Ring On It), Umbrella, najbolje pjesme na Ciarinom posljednjem albumu (Lover's Thing i Keep Dancing On Me), veći dio posljednjeg albuma Mary J. Blige, Rihanne i cijeli debitantski album grupe Elektric Red samo su neki od njihovih uradaka, a tu je naravno i The-Dreamov posljednji samostalni album o kojem sam pisao hvalospjeve mjesecima prije nego je uopće bilo poznato da će raditi na većini albuma Mariah Carey.
Nisam oduševljen svim pjesmama. Naprotiv. Nekoliko je tu pjesma od kojih su bolje skoro sve s prethodna dva albuma. No tamo gdje pogađa, pogađa itekako snažno. Toliko slojevitosti, raznolikosti vokalne interpretacije i emocije rijetko ćete naći na aktualnim r&b albumima. H.A.T.E.U. ne samo da ulazi u najbolji trenutak na albumu, nego se radi i o pjesmi koja doseže We-Belong-Together-emocionalni-trenutak, samim time je i jedna od najboljih pjesama koju je ikad snimila. Vokalno toliko jaka i savršena, pokazuje svu raskoš glasa Mariah Carey. I nije to ovaj put ona raskoš o kojoj svi vole pričati, visoki i samo visoki tonovi. To je jednostavno - Mariah Carey. Nitko ne može tako zvučati. Boje, tonovi, melodije. Doslovce se možete utopiti u pjesmi.
Na jednakoj razini, nešto malo grubljoj, nalazi se i Ribbon, pjesma koja na mekanu i slatkastu, svijetlu melodiju nabacuje agresivnu, tamnu produkciju i postiže gotovo identičan efekt kao H.A.T.E.U. - mračniji, edgy zvuk, čak pomalo underground. Cijeli album zapravo ima takvu notu. Manje je sterilan od E=MC2, no kao i u sportu - što više riskirate, veće su i šanse za promašaje. Dogodi se zato i situacija s nekoliko izvanrednih i nekoliko loših trenutaka na istom albumu. Album na prvu može ostaviti mlak dojam, pogotovo onima koji od nje očekuju zvuk 90-ih, neku klasičnu Mariah kakva nije već 15 godina, no pjesme su to kojima treba dati nekoliko pokušaja. A ako sam se ja navukao na Standing O, sve je moguće. Uostalom, s njom je kod mene uvijek jednostavno - i na momente mlaka Mariah je bolja od većine ponuđenog na sceni. Ma od bilo ikoga.
OCJENA: -5
četvrtak, 17.09.2009.
RECENZIJA: WHITNEY HOUSTON
Ako spojite jedno od najvećih imena glazbene povijesti, njezin povratak na scenu nakon 7 godina i ekipu koja štanca hitove (Danja, Stargate), gotovo je sigurno da će album zasjesti na 1.mjesto Billboardove ljestvice albuma čak i ako vam album nije ispunjen hitovima. Bilo je sumnji, svakako. Negativnih i zlobnih komentara prije svega. Izgubila je kredibilitet, izgubila je publiku i naravno - izgubila je glas. Međutim stvari su raspetljale u sasvim drugom pravcu. Njen nastup na Oprah show jedan je od najljepših i najdirljivijih koje je imala u zadnjih 10ak godina, a glas je itekako još tu. Sve ono što je pošlo po zlu na GMA prije nekoliko dana ispravila je ovim nastupom i možemo reći da se Whitney vratila. Izgleda snažno i zvuči snažno.
No sve ono što je donijela nova Whitney - ostavljajući dojam napokon stabilne, staložene, smirene osobe koja konačno lijepo artikulira svoje misli i ne djeluje neurotično i histerično - uglavnom se odnosi na nju kao osobu. Lijepo ju je vidjeti sređenu i zadovoljnu. S lošim brakom i drogom iza sebe. U glazbenom smislu, njen novi album nije nažalost ni sjena onog što smo kod nje nekad voljeli. Uz svu raskoš svoga glasa, emociju i scensku dominaciju, Houston je uvijek bila svoja i inovativna. Nije se bojala eksperimentirati, miješati žanrove i uvijek je uspješno balansirala između popa, dancea i r&b-a, namećući pravila i trendove.
Silazna putanja krenula je nakon izvanrednog albuma My Love Is Your Love (4x platinast u Americi, 10 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta), nespretnim pokušajima reproduciranja starog zvuka na albumu Just Whitney. Imao je nekoliko svijetlih točaka, no dobili smo album koji je uglavnom zvučao sterilno, površno i nezanimljivo. Try It On My Own i Watchulookinat bile su prve naznake zvuka i još gore - tekstova koji će se besramno provlačiti kroz prethodni i ovaj novi, šesti po redu studijski album, I Look To You. No za razliku od Babyfacea, Diane Warren je kategorija za sebe. Već dugi niz godina ne samo da ne uspijeva dosegnuti neke od svojih vrhunaca (Unbreak My Heart, Because You Loved Me), nego se očigledno specijalizirala za poseban tip pjesama - osnovni motiv je traženje sebe, pronalaženje i shvaćanje vlastite vrijednosti. Milijuni pjesama se bave tom tematikom, reklo bi se. No kao što sam već spomenuo, njena kategorija je ipak jedna posebna kategorija. Posebno jeftina i dozlaboga kičasta (Simpsonova I Belong To Me).
Album otvara dopadljiva Million Dollar Bill koju potpisuju Alicia Keys i Swizz Beatz, a vrlo dobru prvu trećinu zaključuju i Nothin But Love (Danja) i Call You Tonight (Stargate). Like I Never Left (feat. Akon) ni nakon toliko vremena nije ostarila, no većina ostatka albuma ispunjena je slabašnim, lako zaboravljivim glazbenim trenucima prema kojima je 80% diskografije dotične glazbenice- remek djelo. Sve smo čuli već milijun puta, sve je fino ušminkano, ispeglano i producirano, no sve je zapravo u formi, a malo toga u sadržaju. Ako je ovo najbolje što su uspjeli skupiti u zadnjih 7 godina, možda su mogli još malo pričekati. S obzirom na to što je proživljavala ovih godina, ne čudi ako je propustila smjene u generacijama talenata, no zato je tu Clive Davis. Pobogu, Diane Warren i R. Kelly jedva da danas uspijevaju sklepati prosječnu pjesmu, a kamoli povratnički materijal glazbenice čiji je glas, rekla bi Oprah, a ja bih se složio, američko nacionalno blago.
OCJENA: 3
PREMIJERA
Alicia Keys - Doesn't Mean Anything.mp3
