petak, 25.06.2010.
RECENZIJA: IVANA KINDL, FEMINNEM, CHRISTINA AGUILERA, KELIS, THE-DREAM, KYLIE MINOGUE & DRAKE
Dugo me nije bilo, skupilo se podosta novih albuma i pjesama pa idem prvo odraditi dva domaća proizvoda koja su se nedavno pojavila u prodaji. A onda i velika izdanja poput onog Christine Aguilere, Kelis itd.
Svašta se "događalo" između mene i Ivane Kindl, čak su i ružne riječi padale, no neću dati da me to omete u namjeri da kažem nekoliko riječi o njenom novom albumu. Nemam nažalost ružnih riječi:-) Album Promjenjiva donosi jednu sasvim drugu Kindl od one na koju smo navikli. I hvala Bogu na tome. Uz to što trenutno izgleda bolje nego ikad, osim vizualnog identiteta očito je uz svog dečkića (s kojim je i radila ovaj album) našla i onaj glazbeni. Ako maknemo na stranu grozan spot za pjesmu Promjenjiva, malo lošeg pravopisa (ja bih, ti bi, mi bismo, vi biste, oni bi), ovo je jedan vrlo dobar pop album, besprijekorno odrađen u vokalnom smislu (interpretacija na Promjenjiva me uvijek iznova oduševi), atmosfera je fino pogođena, produkcija nenametljiva... Fali malo ozbiljnosti i čvrstine, na momente pjesme zazvuče pomalo rutinski, no sve u svemu - u cjelini i s obzirom na prosjek naših glazbenika - čisto zadovoljavajuće.
OCJENA: -4
Vatromet banalnosti i površnosti na novom albumu grupe Feminnem. Za Boga miloga, ove djevojke imaju 25, 30 godina, nisu to više djevojčice koje se hihoću pred dečkima koji im se sviđaju, upisuju u spomenar dojmove o njima, pjevaju im pred ogledalom reži-žile-pjesme i zamišljaju da pjevaju baš NJEMU. A onda 5 minuta nakon toga evo vam dramatičnog preokreta, sa suznim očima, razmazanom maskarom, ljute, očajne i wannabe emancipirane smiju se luđački sa škarama u rukama i pjevaju: imam ja svoje curke, idemo mi van, mogu zbarit kog hoću, a ti odjebi! Ili jesu?:-S Kako god, teško mi je zamisliti da su kad su bile malene maštale o tome da budu pjevačice i da pjevaju upravo ovakve pjesme. "dušu razdiru mi bure nemira....gasim facebook profil, brišem aplikacije...gubi se i odnesi sve svoje nevjere...nije moje srce nije, ljubavi da ima dvije" Za nekog tako zagriženog za uspjeh kao što su Neda i Pamela, čudno mi je da nisu do sada uspjele skupiti jednu poštenu pjesmu, a teško je čak i procijeniti kojoj je publici ovo namijenjeno. Ovo je zapravo glazba koja nadilazi godine. Kriterij je IQ. Žao mi je samo Nike Antolos, prekrasne djevojke koja čak ima i stila, a koja vjerojatno nema ni najmanjeg pojma u koji treš se upustila. Maja Šuput idealan je izbor za treću članicu.
OCJENA: 2
Što se tiče mojih antipatija prema Aguileri, zaista nikad nisam dao da one zasjene dobru pjesmu. A dobrih pjesama je bilo. Na nekom albumu manje, na nekom više, ali ima Aguilera nešto talenta i znao je tu i tamo doći do izražaja. Problem se međutim javio u lošem ukusu, da ne kažem neukusu pjevačice. I sve ono što od početka govorim za nju, sad dolazi na svoje i vidim kako je nekim glazbenim kritičarima trebalo ohoho da vide s kakvim glazbenikom imaju posla.
Vrlo dobar primjer je najnoviji video za pjesmu Not Myself Tonight, koji je itekako mogao biti fino koncipiran, čisto minimalistički, Aguilera u klubu, zabavlja se, malo prelazi granice, ovo ono, o čemu zapravo i pjeva, je l, whatever... Ali ne. Moralo je tu biti nekakve ekscentričnosti, vulgarnosti i sve na kraju zapravo ispadne neugodno za gledati, jedan od najgorih spotova koje sam vidio u zadnje vrijeme. Čak je i Alejandro gledljiviji. Aguilera po ne znam koji put ispada obična prljava prostakuša uživljena u samu sebe preko svake mjere, a neuspjeh pjesme valjda joj je dao dobru lekciju kako ju u takvom izdanju nitko ne želi gledati.
Aguilera jednostavno ne zna što bi sa sobom, što bi pjevala, kako bi izgledala, a to je konačno prepoznala i publika. U drugom tjednu bijednih 60 000 kopija albuma za nekoga tko je prodavao milijune nije ništa čudno kad se izvođač vrati nakon toliko godina s pjesmama poput Woohoo, Desnudate, I Hate Boys i sl. I sad kad sve polako tone, izvlači se singlom You Lost Me. Nepošteno bi bilo reći da nema pokoja dobra pjesma na albumu (uz spomenutu Lost Me, tu su lijepi trenuci poput Lift Me Up, All I Need i I Am), ali album kao album je jedan veliki (jeftini) promašaj za jedno tako veliko ime, a sve maloprije navedene pjesme mogle su se lako naći i na Stripped i na Back To Basics (disc 2), tako da u tom smislu nema pomaka unaprijed, prvi dio albuma vuče unatrag, pa čistom matematikom dobijemo predznak. Moram za kraj istaknuti vrlo zanimljive i simpatične pjesme koje su se našle na deluxe izdanju albuma, od kojih je skoro svaka trebala zamijeniti neku s regularnog izdanja albuma.
OCJENA: -3
Biti stalno svjež i originalan, a ne izgledati kao da radite velike kompromise nije nimalo lak zadatak, no uvijek se pojavi netko tko to radi kao od šale. Kelis je jedan od takvih primjera. Kad je najavila album suradnjom s Guettom, nisam bio previše oduševljen, no njegov doprinos ovdje je minimalan, a album itekako zanimljiv i uzbudljiv. Kelis je uvijek nekako pomicala granice, stvarala originalne zvukove, vješto kombinirala žanrove, a novi album, iako slijedi neki aktualan trend, zapravo ga sam i formira. Guetta i will.i.am su se trenutno nametnuli kao producenti #1 ako želite (klupski) hit, međutim ja nisam poklonik ni jednog ni drugog, a razlog je vrlo jednostavan - u banalnosti tih njihovih pjesama. Istina, plesne su, zarazne, blablabla, ali to su po meni pjesme ograničenog roka trajanja, da ne kažm da su mi neke čak pomalo glupaste. Kelis je međutim ipak nešto veći talent od svih njih zajedno, pa nije zapravo neobično dobiti jedan ovakav album. Svojim vokalom i tekstovima dala je dubinu i sadržaj pjesmama i stvorila zapravo nešto novo na sceni. To je ono što recimo fali GaGi. Ispod svih tih kostima, drame i kontraverznih spotova imati ekšli i neki sadržaj, neku pjesmu. Koja ima smisla i nije na razini osnovnoškolskog teksta. Gutati krunicu na tekst pjesme Alejandro baš i nije šokantno i kontraverzno. Zapravo je prilično smiješno i glupo. Kelis taj mračnjak nosi u svom glasu, svom glazbenom izričaju. Ali to su ipak lekcije koje neki još moraju naučiti.
OCJENA: 4+
Oni koje prate ovaj blog vjerojatno znaju da sam veliki poklonik The-Dreama. Ne samo da imam ogromno poštovanje zbog uradaka kao što su Umbrella ili Single Ladies, već i zbog njegovih samostalnih uradaka, kojima je pokazao kako je dovoljno snažan nositi samostalan projekt ako ima u rukavu - dobru pjesmu. A dobrih pjesama bilo je puno. Prethodnik spada u jedan u najboljih r&b albuma koji su se pojavili u zadnje vrijeme.
Ne bi možda bilo u redu obrušavati se na ovaj album koliko bih mogao. Čovjek je u nekoliko navrata istaknuo kako to radi za svoj gušt, ne nameće se po medijima i ostavlja svoje uratke u sjeni velikih pjesama koje radi za druge. Iako često kritiziran zbog svog vokala, moram na početku istaknuti kako taj vokal meni ne smeta ni najmanje. Zapravo daje poseban štih tim pjesmama i ne možete ga zamijeniti za nekog drugog. Ono što smeta je jezik koji je pokupio negdje usput u ovoj slavi koju stječe. The-Dream i Ne-Yo nekako prečesto imaju tendenciju pisati ženske pjesme, pa se nerijetko dogodi da i sami sebi napišu jednu takvu i pjesma ne samo da zazvuči neuvjerljivo, nego vas zbilja natjera da podignete obrvu i da vam se pojavi upitnik nad glavom. Problem 2 je reprodukcija istog zvuka s prethodnih albuma. Osim veće bahatosti i samodopadnosti, nije donio ništa novo, svježe ili originalno. Nema ni jedne pjesme koja bi parirala jednoj Right Side of The Brain, Rockin That Shit, Nikki ili Take You Home 2 My Mama.
OCJENA: 3+
Problem s ponavljanjem same sebe ima i Kylie Minogue na svom novom albumu Aphrodite. Zapravo ne bih to čak nazvao ponavljanjem nego pokušajem istog. Skoro svaka pjesma zazvuči poput neke stare, ni jedna ipak tako dobro kao ona na koju nas asocira. Nanizala je i ona pregršt dobrih pop pjesama, no nisam siguran kako će ijedna s ovog albuma ući u odabrano društvo kad se osvrnemo unatrag za koju godinu.
Istina, dobar video (Kylie inače ima neke od najboljih spotova + All The Lovers, još jedna dobra lekcija za GaGu) i promocija znaju učiniti čuda, no ovako na prvu sve je previše mlako. Ne bih mogao izdvojiti neku posebno lošu pjesmu, sve su nekako ujednačene, jedna malo bolja, druga mrvicu lošija i tako do kraja albuma, no Stuart Price i ekipa nisu uspjeli stvoriti neku čvrstu pop pjesmu koja bi vam ostala u glavi duže od vremena trajanja iste.
OCJENA: 3+
Prije nekoliko dana objavljen je i dugo najavljivan prvi samostalni album Drakea, Thank Me Later. Kanye, Swizz, Noah "40" Shabib (potpisuje i produkciju na odličnom novom singlu Alicie Keys - Un-thinkable (I'm Ready)), Boi-1da i Timbaland zaslužni su za produkciju albuma koji je osvojio kritiku ali i publiku - 1. mjesto Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma sa skoro pola milijuna prodanih primjeraka u prvom tjednu prodaje. Nisam s nekim posebnim oduševljenjem očekivao ovaj album, što jer nisam bio previše impresioniran onim djelićima rada s kojim sa prethodno bio upoznat, što jer općenito nisam ljubitelj rap glazbe. Međutim, kao primjerice Kanye West i Kid Cudi, Drake je jedna druga struja rap glazbenika - miješanje rapa, elektronike, popa, r&b-a, pjevanja, odlične produkcije, ozbiljnih i zanimljivih tekstova učinili su ovaj album jednim od najuzbudljivijih izdanja ove godine.
OCJENA: 4
