Marketing
RECENZIJA: WHITNEY HOUSTON
Ako spojite jedno od najvećih imena glazbene povijesti, njezin povratak na scenu nakon 7 godina i ekipu koja štanca hitove (Danja, Stargate), gotovo je sigurno da će album zasjesti na 1.mjesto Billboardove ljestvice albuma čak i ako vam album nije ispunjen hitovima. Bilo je sumnji, svakako. Negativnih i zlobnih komentara prije svega. Izgubila je kredibilitet, izgubila je publiku i naravno - izgubila je glas. Međutim stvari su raspetljale u sasvim drugom pravcu. Njen nastup na Oprah show jedan je od najljepših i najdirljivijih koje je imala u zadnjih 10ak godina, a glas je itekako još tu. Sve ono što je pošlo po zlu na GMA prije nekoliko dana ispravila je ovim nastupom i možemo reći da se Whitney vratila. Izgleda snažno i zvuči snažno.
No sve ono što je donijela nova Whitney - ostavljajući dojam napokon stabilne, staložene, smirene osobe koja konačno lijepo artikulira svoje misli i ne djeluje neurotično i histerično - uglavnom se odnosi na nju kao osobu. Lijepo ju je vidjeti sređenu i zadovoljnu. S lošim brakom i drogom iza sebe. U glazbenom smislu, njen novi album nije nažalost ni sjena onog što smo kod nje nekad voljeli. Uz svu raskoš svoga glasa, emociju i scensku dominaciju, Houston je uvijek bila svoja i inovativna. Nije se bojala eksperimentirati, miješati žanrove i uvijek je uspješno balansirala između popa, dancea i r&b-a, namećući pravila i trendove.
Silazna putanja krenula je nakon izvanrednog albuma My Love Is Your Love (4x platinast u Americi, 10 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta), nespretnim pokušajima reproduciranja starog zvuka na albumu Just Whitney. Imao je nekoliko svijetlih točaka, no dobili smo album koji je uglavnom zvučao sterilno, površno i nezanimljivo. Try It On My Own i Watchulookinat bile su prve naznake zvuka i još gore - tekstova koji će se besramno provlačiti kroz prethodni i ovaj novi, šesti po redu studijski album, I Look To You. No za razliku od Babyfacea, Diane Warren je kategorija za sebe. Već dugi niz godina ne samo da ne uspijeva dosegnuti neke od svojih vrhunaca (Unbreak My Heart, Because You Loved Me), nego se očigledno specijalizirala za poseban tip pjesama - osnovni motiv je traženje sebe, pronalaženje i shvaćanje vlastite vrijednosti. Milijuni pjesama se bave tom tematikom, reklo bi se. No kao što sam već spomenuo, njena kategorija je ipak jedna posebna kategorija. Posebno jeftina i dozlaboga kičasta (Simpsonova I Belong To Me).
Album otvara dopadljiva Million Dollar Bill koju potpisuju Alicia Keys i Swizz Beatz, a vrlo dobru prvu trećinu zaključuju i Nothin But Love (Danja) i Call You Tonight (Stargate). Like I Never Left (feat. Akon) ni nakon toliko vremena nije ostarila, no većina ostatka albuma ispunjena je slabašnim, lako zaboravljivim glazbenim trenucima prema kojima je 80% diskografije dotične glazbenice- remek djelo. Sve smo čuli već milijun puta, sve je fino ušminkano, ispeglano i producirano, no sve je zapravo u formi, a malo toga u sadržaju. Ako je ovo najbolje što su uspjeli skupiti u zadnjih 7 godina, možda su mogli još malo pričekati. S obzirom na to što je proživljavala ovih godina, ne čudi ako je propustila smjene u generacijama talenata, no zato je tu Clive Davis. Pobogu, Diane Warren i R. Kelly jedva da danas uspijevaju sklepati prosječnu pjesmu, a kamoli povratnički materijal glazbenice čiji je glas, rekla bi Oprah, a ja bih se složio, američko nacionalno blago.
OCJENA: 3
Post je objavljen 17.09.2009. u 19:50 sati.