Marketing
RECENZIJA: MARIAH CAREY
Počeo sam pisati ovaj blog prije izlaska prethodnog albuma Mariah Carey. Upućeno mi je u nekoliko navrata nekoliko kritika u pogledu pristranosti u ocjenjivanju njene glazbe, no činjenica je da nisam komentirao ni jedan prethodni album i da isto tako kao što jako volim E=MC2, ne volim primjerice Charmbracelet nimalo.
Kao što sam nebrojeno puta pisao, jedna od kvaliteta koju iznimno cijenim kod pjevača je sudjelovanje u procesu stvaranja svoje glazbe. Možemo staviti na vagu neku pjesmu M. Carey i pjesmu nekog drugog izvođača i komentirati koja je bolja, zašto i koliko. No ono što bi trebalo biti ključno u svemu tome je perspektiva. Okvir unutar kojeg promatramo nekog izvođača u zbroju svih okolnosti. Kad se Whitney Houston vrati na scenu nakon toliko godina s onakvim pjesmama (koje je, budimo realni, trebala samo izabrati - dakle, tim gore), u usporedbi s Carey ne samo da ne može izaći kao pobjednica, nego je meni osobno uopće teško dovoditi ta dva albuma u usporedbu. Jedan je projekt, drugi je autorsko djelo. Može li nekome Leona Lewis biti bolja od Mariah Carey, Beyonce ili Alicie Keys? Može, naravno. Ali kao što ljudi tako lako omalovaže glazbenika zbog fizičkog izgleda/napuhanih cica, možda bi se na svoje mjesto katkad trebali staviti i izvođači kojima je jedina dodirna točka sa svojom glazbom onih 4,5 minuta koliko traje pjesma. I kojima je najveći talent imitiranje zvukova koje su naučili slušati u svojoj sobi odrastajući uz glazbu glazbenika čiju razinu ne dosežu ni u osnovnim točkama. Uostalom, da Mariah nije toliko sjebana i nestabilna koliko je, nikad ne bi napisala pjesme koje je napisala.
Memoirs Of An Imperfect Angel je 12. studijski album Mariah Carey i već pri prvom preslušavanju jasno je kako smo dobili jedan novi zvuk, drugačiji od onog kojeg smo slušali na prethodnom albumu, drugačiji čak i od najavnog singla Obsessed. Reinvention, reklo bi se, međutim pojam je to kojim se danas razbacuje svaki drugi glazbenik, a u većini slučajeva radi se tek o nedostatku vlastitog glazbenog identiteta i očajničkim pokušajima privlačenja medijske pažnje skakutanjem od stila do stila, od jednog hit producenta do drugog, od jedne frizure do druge.
Cijelu stvar u ruke su uzeli Mariah Carey (koja i ovaj put potpisuje SVE pjesme, tekstove i glazbu) i, ovaj put, The-Dream i Tricky Stewart, rekao bih - dream team. Single Ladies (Put A Ring On It), Umbrella, najbolje pjesme na Ciarinom posljednjem albumu (Lover's Thing i Keep Dancing On Me), veći dio posljednjeg albuma Mary J. Blige, Rihanne i cijeli debitantski album grupe Elektric Red samo su neki od njihovih uradaka, a tu je naravno i The-Dreamov posljednji samostalni album o kojem sam pisao hvalospjeve mjesecima prije nego je uopće bilo poznato da će raditi na većini albuma Mariah Carey.
Nisam oduševljen svim pjesmama. Naprotiv. Nekoliko je tu pjesma od kojih su bolje skoro sve s prethodna dva albuma. No tamo gdje pogađa, pogađa itekako snažno. Toliko slojevitosti, raznolikosti vokalne interpretacije i emocije rijetko ćete naći na aktualnim r&b albumima. H.A.T.E.U. ne samo da ulazi u najbolji trenutak na albumu, nego se radi i o pjesmi koja doseže We-Belong-Together-emocionalni-trenutak, samim time je i jedna od najboljih pjesama koju je ikad snimila. Vokalno toliko jaka i savršena, pokazuje svu raskoš glasa Mariah Carey. I nije to ovaj put ona raskoš o kojoj svi vole pričati, visoki i samo visoki tonovi. To je jednostavno - Mariah Carey. Nitko ne može tako zvučati. Boje, tonovi, melodije. Doslovce se možete utopiti u pjesmi.
Na jednakoj razini, nešto malo grubljoj, nalazi se i Ribbon, pjesma koja na mekanu i slatkastu, svijetlu melodiju nabacuje agresivnu, tamnu produkciju i postiže gotovo identičan efekt kao H.A.T.E.U. - mračniji, edgy zvuk, čak pomalo underground. Cijeli album zapravo ima takvu notu. Manje je sterilan od E=MC2, no kao i u sportu - što više riskirate, veće su i šanse za promašaje. Dogodi se zato i situacija s nekoliko izvanrednih i nekoliko loših trenutaka na istom albumu. Album na prvu može ostaviti mlak dojam, pogotovo onima koji od nje očekuju zvuk 90-ih, neku klasičnu Mariah kakva nije već 15 godina, no pjesme su to kojima treba dati nekoliko pokušaja. A ako sam se ja navukao na Standing O, sve je moguće. Uostalom, s njom je kod mene uvijek jednostavno - i na momente mlaka Mariah je bolja od većine ponuđenog na sceni. Ma od bilo ikoga.
OCJENA: -5
Post je objavljen 25.09.2009. u 22:51 sati.