A, prekjučer mi je bio rođendan, i jučer mi je bio dan poslije rođendana pa nisam ništa pisala, a i nije bilo baš muzički hvalevrijednog za pisati, nisam bila na dugoočekivanima rođendanskima Dat Politics u KSETu jerbo sam morala na megavečeru s rodbinom i prijateljima. Zato ću danas pisat o albumu za mnoge jedinog dobrog projekta Franka Blacka za vrijeme one «pauze» u radu The Pixiesa, kad sam već i sama napravila omanju blogersku pauzu.Album se zove Show Me Your Tears, izdan je 2003. za Cooking Vinyl i možete pročitat dosta zanimljiv osvrt Franka Blacka na njega ovdje. Tu tvrdi kako je album zpravo trinaest velikih, slanih suza i kako u ovoj hrpici nećete naći sretnu pjesmu, ali predlažem da to ne uzimate preozbiljno, a i da zaboravite na Pixiese dok ga slušate. Album ima onu melankoničnu, bluesersku atmosferu, a na trenutke zvuči kao country «album ceste» (poslušajte klavirski solo u Horrible Day ili Goodbye Lorraine), a na trenutke je dosta rokerskiji (The Snake). Jako je jednostavan, ulazi u uho (Nadine sam odmah zapamtila) i na njemu nema nikakvog instrumentalnog i inog prepucavanja, tu je samo bas, gitara i bubanj uz pokoju uskočicu npr. već spomenutog klavira. Black i Katolici većinu pjesama grade oko lako pamtljivog refrena, tako da sam se već na prvo slušanje put par puta zatekla kako pjevušim uz njega, ali to im nikako ne daje nekakvu priglupu notu, nego jednostavno ne zaokuplja toliko intenzivno kao neki drugi albumi. Ovo mi je definitivno najbolje ostvarenje Franka Blacka i Catholicsa, a ujedno i više/manje jedino vrijedno pamćenja od svih njegovih soliranja (od onog što sam ja čula). Idealne za neko ljetno kasno popodne ili vožnju otvorenom cestom, ovih 13 pjesama vas ne navode na neko duboko razmišljanje nego jednostavno savršeno sjedaju u onim trenutcima kada vam se ništa ne da, a ništa zapravo i ne trebate raditi. |
Dugo sam se mislila kako početi pisati o ovom albumu. Da napišem kako su neki ljudi jednostavno prerano otišli, ili da napišem kako je deset godina premalo da bi se zaboravilo na ovaj album ili da počnem pisati o tome kako se ovog albuma sjetim svaki put za onih pijanih noći na plaži kad na trenutke izgleda da sam tu samo ja a oko mene se vrte i zvijezde i šljunak i more i grane tamarisa koje mi se mrse u kosu. Ili pak pisati samo o glazbi na albumu odvojeno od svih onih «proročanskih» i ostalih vrednota koje mu pripisuju. Zato, krenut ću ispočetka.Album se zove Grace a pjeva ga čovjek koji već sedmu godinu nije s nama, Jeff Buckley. Buckley je odrastao u L.A. –u s majkom, školovanom glazbenicom, i njenim mužem Ronom Moorheadom, dok mu je otac poznati Tim Buckley. Glazbu je počeo otkrivati tako da se sam naučio svirati gitaru. Preselio se u New York, gdje se potpuno uklopio u East Village, te nastupao po barovima, pogotovo u jednom, zvanom Sin-e'. 1993. godine je izdao prvi EP, nakon kojeg je usljedila potraga za bandom da bi snimio ovaj prvi, a ujedno i poslijednji (dovršeni) album koji je izdan slijedeće godine (ako znate talijanski, lijepo napisanu biografiju možete naći ovdje). Albumom dominira njegov na trenutke doslovce anđeoski glas koji se ponekad potpuno izdvaja od glazbe i ostaje sam, prekrasan i melodiozan. Iako se od pjesama najčešće izdavaja Cohenova Halleluyah ja se ne mogu odlučiti za niti jednu jer su mi sve jednako drage – od bolne naslovne, Grace preko buntovne Eternal Life pa do nevjerojatno spokojne, već navedene Halleluyah. Iako osjećaj cjeline nije stvar koja najviše povezuje pjesme na ovom albumu, nego njegov glas, album se sluša u cjelosti i jednom poreslušan uvijek me zove na još. Povodom deset godina izdavanja ovog albuma, Columbia je izdala posebno izdanje sa bonus CD-om i DVD-om na kojima se mogu naći pjesme koje je Buckley izvodio, uključujući i izbačenu pjesmu Forget her. Taj dodatni CD sam uspjela preslušati, dok DVD nisam našla, i ponovo me vratio na obožavanje Grace-a dodajući mu još jednu širu dimenziju i to ne toliko vezanu za glazbu (koja jest odlična) nego za pobliže upoznavanje čovjeka koji se toliko unosio u nju. I, evo, ja prva sam sretna što ga je toliko ostalo u toj glazbi jer uopće ne izgleda kao da ga više nema. |
Razmišljala sam o kojem domaćem (u onom, jelte, širem smislu) izvođaču pisati, jer, kao bio bi red. I uhvatila sam se kako mislim što bi ljudima bilo zanimljivo, i *sasvim slučajno* mi padne na pamet - pa ovo je moj blog i ja ću pisat ono šta JA hoću :D. Pa ću vam pisat o albumu kojeg ste evo najvjerojatnije do sad čuli od ovih o kojima sam pisala a to je Samo Par Godina Za Nas od EKV-a. Taj bend mi je prišao (ja volim tvrdit da meni bendovi prilaze) kao jedna od onih normalnih stvari u srednjoj školi, kad svi uostalom slušaju megasenzualne oh-so-deep albume, ali meni je sve to jako brzo dosadilo pa sam stala na Ekatarini Velikoj s kojom sam i počela.U ovom postu nećete naći riječi poput genijalno, prekrasno, savršeno i sl. kao što je bilo u prethodnih par postova, i to iz logičnog razloga što im ovdje ipak nije mjesto. Album jest jedan od onih koje uvijek volim poslušat, obožavam onaj njegov mekani glas i kako lijepo razlikuje č i ć, sviđaju mi se stihovi («Nije dotakla ništa što ni moglo da boli, njene ruke su bele kao led»), iako na ovom albumu i nisu baš na vrhuncu, a pomalo mi se sviđa čak i ona glupost od Svetilišta na kraju, iako je glupost. Očito je da je ovaj album trebao zvučati jako cool, čak su i Krug napisali da bi to dokazali, a dodali su i stupidne back-vokale, ali meni zrači nekakvom toplinom, kad ga slušam osjećam se nekako zagrljeno, obavijeno. Možda je to zato što je ovo jedan od onih bendova za koje osjećam kao da ih poznam u dušu, pošto je nikada i nisu baš skrivali. Ta otvorenost je ujedno i razlog zašto ih toliko puno ljudi voli, ali i razlog da ih ne vole jer im zvuče neiskreno (ja sam odlučila da mi NE zvuče neiskreno). Bit ovog albuma je da je jednostavan, pitak, ali opet ne glup, na njemu se razliku od većine domaćih albuma čuje da izvođač poštuje slušateljevu inteligenciju (osim možda, opet, u onoj gluposti s kraja) a usto je većina ljudi koja sluša EKV sentimentalno vezana iz njega, još iz one gore spomenute faze, jer svi smo mi željeli i/ili želimo da nas netko voli onako kako nikog nije voleo. |
Jučer sam se izvukla sa sure hitom i moram vas obavjestiti da to namjeravam i danas. Pisat ću o jednom od mojih naj-albuma ikada, albumu o kojem sam do prije jedno 6 mjeseci doslovce bila ovisna, albumu koji ima sve stvari koje jedan savršeni album mora imati a to su npr. - sve pjesme imaju preludoštrumpfastične početke, bas je genijalno odsviran i ljudi viču na mene. I čini me jako sretnom. Jako, jako sretnom. Album se zove asketski jednostavno 13 songs i sadrži trinaest malih remek djela (ok, album je zapravo 2 EPa spojena u album, ali to je totalno nevjerojatno nevažno u ovom trenutku). Počinje pjesmom Waiting room za koju često znam reći da je to najbolja prva pjesma na nekom albumu ikad (ovo je jako značajno pošto ja nikad ne upotrebljavam superlative+ikad zajedno), i jednostavno se ježim kad čujem onaj početak. Pa nastavlja s hitovima - Burning, Give me the cure, sve do zadnje Promises. Gledala sam Instrument DVD nedavno i tamo je bio live pjesme Glue Man (screenshot je uz ovaj post) - mislim da je to bilo najbliže živčanom slomu što sam ikad u životu bila. Energija s albuma je ništa u usporedbi sa onim šta vidite tamo. A vidjet ih uživo, ne mogu ni zamislit kako je. Zašto nisam rođena jedno 10 godina ranije? Da, btw. ja volim Iana. I Guya. Ah fuck, I'm too emotional. Ne mogu ja pisat o ovome, tipkovnica me ne sluša. Poslušajte ovaj album jedno milijun puta. Zaljubite se u njih. Pa onda vi pokušajte napisat nešto smisleno (a tako sam dobro počela... :( ). Jedan moj prijatelj je rekao da će ovo bit jedan od onih albuma koji će njegova djeca morat slušat i to je najbliže onome što se u jednoj rečenici može reći o njemu (ako nećemo ulazit u odgojne metode). To je to, ajte sad, poslušajte ga. E, da, jedno pitanje. TKO JE ONAJ TIP U SUKNJI? |
Danas sam trebala napisati kako sam jučer bila na Babiesima i Biljanu & Hereticima (super naziv benda) u Močvari, ali nisam bila :(( . U zadnji tren smo skrenuli i otišli na videoslušaonicu Manu Chao-a. A nisam baš neki ljubitelj istog, pa sam većer provela u razgovoru s prijateljicama i potpunim neznancima oko sebe. Pričala sam među ostalim o nečem što sam htjela pripomenut i na blogu, ali sam zaboravila, a to je predivni nastup ruskog profesionalnog folklornog ansambla na Trgu nekidan, ko nije gledao, šteta, stvarno su bili odlični, od kostima, koreografija, plesa, glazbe, sve. Zato danas sjedim, kiša neprekidno pada već čitav dan i pišem o glupostima oko sebe. I, naravno, slušam glazbu :D.Danas su mi na repertoaru čitavo jutro bili New Bomb Turksi, pošto mi kišan dan mi uvijek vuče nešto punkastično, jer da slušam npr. Morphine, vjerojatno bih umrla od dosade. Turksi su mi u zadnje vrijeme predstavljali još jedan koncert na kojem nisam bila ali mislim da sam se danas riješila tog «kompleksa» i ponovo slušam Destroy-oh-boy!! (koji genijalni naslov albuma!!!) i ne mislim na to. Nekako imam osjećaj da o Turksima nemam što kome «solit pamet» jer iz nekog nepoznatog razloga mislim da svi o njima sve znaju i da su čuli barem ovaj album. Ali, evo, u slučaju da niste, ovo savršeno albumče pršti energijom, onim fuzzy-guitar zvukom, vrištećim vokalima, stvarima na koje vam dolazi da pogate sami u sobi :D (ako mislite da je to glupo, poslušajte Dragstrip Riot ili Long Gone Sister, molim vas lijepo) i mislim da neću lagati ako kažem da mi je ovo jedan od najdražih punk-rock albuma ikad. Usto je jedan od onih albuma koji mi je bio super na prvo slušanje, jednostavno – my kind of music. Pa, stvarno, kome mogu na prvo slušanje ne svidjet hitovi poput Let's dress up the naked truth ili Tatooed Apathetic Boy (koji genijalni nazivi pjesama!!!). Idealno za kišne dane. Ma za bilo koje dane. Ne da mi se više pisati... želim da kiša stane i da se mogu ići šetati i slušati walkman i da stavim šal i debele čarape i debeli džemper i da se osjećam ko malo prase, i da nema ljudi po ulicama koji će me čudno gledat kako koji put cupnem i kako se smješim na ono šta mi svira u glavi. E, to bi bilo lijepo. |
E, u prošlom postu pisah o svojoj «opsjednutosti» Bobom Dylanom, pa ću sada malo nastavit o tome :). Neću sada pisat o tome kako sam ga počela slušat, o tome koliko sam ga slušala, o tome kako je na kraju ispao jedina osoba koju slušam više-manje neprekidno, i koja mi nikad nije dosadila, i zašto. Ima tu u zaglavlju mog bloga ploča, singlica, i tu je slika strane na kojoj se nalazi jedna od pjesama koje beskrajno obožavam, a to je pjesma Stuck Inside A Mobile With The Memphis Blues Again. Pjesma je originalno izdana na albumu Blonde on blonde (1966), ali ovaj gore singl je verzija sa live albuma Hard Rain, koji je izdan 1976. Verzija sa Hard raina je malo kraća i žešća, dok se na ovoj prvoj sa Blonde on Blonde-a više čuju i osjećaju Bobby D-jevi folk korjeni, ali to u biti nije ni važno ((c) by Mislav). Pišem o ovoj pjesmi je zato što me zaokupljala dugo vremena, i zato što mi je to definitivno jedna od najdražih stvari ikad. Lyricse ( ok krivi, tekstove :p) možete naći ovdje, i totalno su konfuzni – slika za slikom iz nekakve sulude nepovezane priče bez ikakvog smisla, povezane refrenom koji naizgled ima još manje istog. Znam da sam je slušala milijun puta, i nisam pokušavala shvatiti što znači, jednostavno me nosila, uživala sam u njoj potpuno neopterećeno i samo hvatala povremene slike u glavi onoga što je pjevao, i povezivala ih sa svojim iskustvima. I tako sve dok se jednom nisam vraćala kasno navečer kući, šetala ulicama, i uživala kao što uvijek uživam kad postojimo samo ja i glazba, odjednom mi je sinulo – ma koliko poremećeno zvučala sa svakom strofom ja se mogu na neki način poistovjetiti, mogu razumjeti što ona meni znači i, ukratko, koliko razlomljena i blesava pjesma bila, ona mora biti takva, jer je jednostavno – život. Iako on naoko očajno pita oh mama, can this really be the end? znam da je zapravo sretan što je to tako, što u svemu zapravo i nema neizvjesnosti, samo ovisi kako gledamo na to. I to je sve, nema ništa više, nikakve filozofije, principi, vjerovanja, svi se vrtimo u nekakvom životnom krugu, koji može izgledati posebnije ili ljepše iz neke druge perspektive, baš kao i mobil, koji može biti spor i koji može biti brz, može biti melankoničan, može biti veseo, baš kao i Memphis blues. Svi smo mi zapravo stuck inside a mobile with the memphis blues again.... I neka samo svira... glavno da svira. (Ovo gore je moje vlastito mišljenje i nema nikakve veze sa "službenim" tezama i razmišljanjima :) ) |
Nekidan sam napisala na forumu da ne volim ja baš albume tjekom kojih se netko ne zadere par puta na mene - inače mi je dosadno. Priznajem, lagala sam. Postoje albumi u koje sam potajno ali duboko zaljubljena iako su totalno, kako ih ja zovem – ženskasti, a među njima je skoro sve od Lambchopa, a u tu kategoriju bi spadali neki uratci od My morning jacket te npr. Massive attacka i Lamba. Tu nitko ne viče ne mene, definitivno. Meni najdraži mali dragulj među tim albumima je zadnje izdanje Jayhawksa (2003), po meni čak i bolje od onih koje su snimili dok je Mark Olson još bio s njima, po imenu Rainy Day Music, koje ga savršeno opisuje. S ovim albumom sam se upoznala tjekom jedne od onih kišnih vožnji autobusom od Zagreba do Splita, skučena na sjedalu, dok je pored mene sjedio neki čovjek koji je mirisao na Pašta Fažol ili neku takvu deliciju. Priznajem da sam sucker za country i bluegrass, šta je posljedica moje ljubavi prema bluesu i folku, koja je rođena iz opsesije Bobom Dylanom (za koliko je stvari taj kriv u mom životu... c,c,c). Sve je to na kraju uzrokovala činjenicu da mi je ovaj contry-rock lagani, slatki albumčić savršeno sjeo. Sa instant melankoničnim hitićima poput All The Right Reasons i Angelyne, prožet onom nenametljivom sjetom tako karakterističnom za country, odmah mi se zavukao pod kožu i u jedno vrijeme ga nisam vadila iz CD playera. Sad sam ga se sjetila nakon kojih dobrih godinu dana jer mi je posjet došla prijateljica sa hrpom praznih CDova, pa sam razmišljajući o tome što snimiti osobi kojoj baš leži "ženskasta" glazba, a countryja i folka se ni malo ne stidi, došla, naravno, do Jayhawksa. Pa poslušajte ih ako se nalazite u ovom opisu, a ono «ženskasta» možete isključiti, jer ja nisam takva (nisam, stvarno, I promise!!!! :D ), i zavoljet ćete ga, jer, kao što Rolling Stone piše, oni čine običnu muziku dubokom. |
Ja kao znam nešto svirat gitaru, ali to nikome ne govorim, to je totalno passe. Ko još želi bit novi Hendrix, Yngwie, Satriani ... ? Ja sigurno ne. Solaže i «xx nota u minuti» su totalno out, kao i nabrijane gitare sa zlatnim pragovima i lubanjama na vratu (osim ako iste ne služe u postizanju trashoidnog efekta). In su naljepnice na PowerPuff Girls, body glitter, one lizalice koje ti obojaju jezik u plavo, plastično prstenje, i lamirano sve. Zašto ja pričam o ovome? Pa, Lollobrigida, dvije elektro-punk-pop (je sam super složila ovo) Zagrepčanke su potpisale record deal s Menartom a spot za The Party im se već vrti na teveu, dok Dat Politics, bend koji izdaje za Chicks On Speed Records, dolazi u KSET 28. ovog mjeseca. Pa ću ja pisat o tri otkačene cure (dobro, sve su prešle 30u odavno) Njemici, Australki i Amerikanki, koje su izdale 2 studijska albuma, od kojih je zadnji 99 cents izdan u listopadu 2003. Osim glazbom, bave se grafičkim dizajnom, imaju već spomenutu diskografsku etiketu i dizajniraju blesavu odjeću od kože i papira. A zovu se – Chicks On Speed, ako to slučajno do sada niste skužili. Sviraju nešto što su opisali kao synth pop, megaplesnu jednostavnu trashoidnu glazbu, oguljenu od svih klasičnih instrumentalnih ambicija. Meni najdraža sa 99 cents je We don't play guitars (na kojoj gostuje i deklarirana luđakinja :D Peaches), koja je ujedno i singl, a snimljen je odličan spot. Pošto mi se ne da pisat kilometarske postove, napisat ću još samo da je čitav album pun vrckavosti, zaraznih refena i onog što su još Spice Girls proslavile kao «girl power». Valjda mi se zato još i više sviđa. Ok, još samo par stvari :-) – link za službenu stranicu, iz koje nećete saznati puno, ali evo iz ove hoćete malo više, pa nabavite njihove albume i zatulumarite koji put uz Chicks on Speed. |
Već me par dana hvataju nekakve sulude promjene raspoloženja, pa jedan tren slušam Neon Golden, drugi Terror twilight i onda pak Violent Femmese. Mislim da bi mi trebalo snimati lice kao što snimaju biljke dok rastu, promjene izraza bi bile fatastičan prizor :D . Pa, u jednoj od tih promjena, uhvatila sam se kako na walkmen snimam prastari uradak splitskog punk (rekoh punk!) benda Đubrivo (još jedan egzotični link), s kojeg sam ovo ljeto skinula prašinu, pošto sam bila na «koncertu» u šugavog Capa na šugavim Bačvicama :). Uglavnom, «Zašto sarme ne lete» je vrhunac njihovog stvaranja, a nastao je dok su još bili pankezfak :D. No, mene je puknuo taj «blast from the past» koncert, pa je, potpomognut mojim labilnim stanjem uma, ovaj album odsviran puuuuno puta u zadnjih tjedan dana i to iz jednostavnog razloga što je tako prokleto zabavan. Ima tu i punokrvnih punk hitova kao što su Ubij se i Vaša kćerka je kurva, totalnih boleština poput Večera uz svijeće ili Šta je, do punk podjebavanja – Self esmetak (hint: veliki hit naše cijenjene estradne umjetnice Vlatke Pokos) i Đubrad. Naravno, dojam je mnogostruko poboljšan činjenicom da je sve to snimljeno toliko loše da me uši doslovce bole nakon što poslušam Padobranca odvrnutog do kraja, i obaveznim punk bon-tonom- najduža pjesma traje 3 minute i 33 sekunde (how convenient, valjda se treba puštat dva puta zaredom za potpun učinak). Uglavnom, možda sam sentimentalna, možda sam lokalpatriot, možda imam PMS ali ovaj «komad glazbe» me uvijek tjera da se jedan tren hvatam za glavu i mislim «nisu normalni» a sljedeći umirem od smijeha. Ako se ponekad osjećate tako, poslušajte Đubrivo – sigurno će vam pogoršat patnju i pritom vam varit u facu. |
O, znate li gdje sam ja sinoć bila? U KSETu, opet! Na Partibrejkersima! I definitivno ne mogu napisat neku objektivnu kritiku .. iz nekih potpuno nepoznatih razloga :D Sad imam 50 kn za živjet do utorka., što znaći da moram ići jesti u menzu ova 3 dana... a ja mrzim menzu, i daleko mi je!Uglavnom, koncert je počeo jedno sat i po vremena kasnije, i trajao je jedno sat i po vremena. (kako su oni to lijepo složili). KSET je bio pun (iako su dan prije imali koncert...) ali ne prepun, što mrzim, nego je bila taman lijepa koncertna gužvica. Gledala sam ga iz pozadine (kraj šanka – hmph) ali zahvaljujući svojim vertikalnim dimenzijama nisam imala problema s pogledom na brejkerse koji su izveli dosta starih hitova, nešto novih stvari (ili onih koje ne znam) i tjerali me na ples čitav koncert... Mislila sam možda da ovaj koncert možda neće bit toliko dobar upravo zbog jučerašnjeg, ali sam, hvala nebesima :D, bila potpuno u krivu... Sve u svemu, ma mogu ja jest jedan obrok dnevno! Sad idem jesti u menzu i slušati brejkerse još malo na walkmen... P.S. Pozdrav čitavoj forum.hr populaciji od jučer, pogotovo Ipi, Bercani i darin! |
Danas je dobar dan. Sunce se pomalo probija, imam hrpu štrudela od jabuke made my Mama, pijem čaj od mente i palim duvan za duvanom. Samo ja i NMH. Sama sam sebi čudna, jer sam ovaj album smatrala jako bolnim – sa gajdama i onim glasom i pogrebnim maršem i prizivanjem Isusa ... Ali album je, ma koliko bio čudan i rascjepkan i težak zapravo ujedno je, kad ga se malo bolje posluša, jednostavno lijep. Kako sam Jeff Mangum kaže, svaka stvar ima neko bijelo svijetlo u sebi koje se nikada ne gasi – ovaj album je definitivno ono što ga potiče. U njemu postoji jedna prekrasna, iskrena ali nespretno skrivena doza optimizma, i jednostavna ljubav prema životu, koji je pak prikazan jako brutalno i hladno. Pun ovakvih kontrasta, skrivenih poruka, i jednostavnih, lijepih istina album me svaki put razveseli i zamisli, i jednostavno, kada počme pjevati naslovnu «In the aeroplane Over The Sea» zvuči kao da letim dok hodam, zajedno s trubama i onim prekrasnim glasom, (i razmišljam sad, jedina pjesma koja me približno ovoliko takne bi bila Forever Young, ali ona je već neka druga priča) i beskrajno uživam u životu jer- ...one day we will die And our ashes will fly from the aeroplane over the sea But for now we are young Let us lay in the sun And count every beautiful thing we can see Love to be In the arms of all I'm keeping here with me Inače, NMH je bend čiji je idejni vođa i «duša» Jeff Mangum, dok se ostatak postava konstantno mijenja a izdao je 2 albuma (oba za Merge koji izdaje još neke od mojih najdražih bandova tipa Lambchop i Superchunk), - ovaj i On Avery Island. Jeff Mangum je dio «umjetničke skupine» Elephant 6 koja okuplja bendove Neutral Milk Hotel, Olivia Tremor Control, i Apples in Stereo (potpuno različitih glazbenih izričaja) i čiji se članovi međusobno izmjenjuju, surađuju i poznaju iz djetinjstva. Službena stranica je poprilično neažurirana i dosta Lyricsa je nepotpuno ali svakako su zanimljivi za pročitati, a ima i Press sekciju u kojoj možete pročitati još puno odličnih članaka o NMH, pa uživajte... |
Jučer navečer je umro Johnny Ramone - mislim da ne moram pisati tko je bio. Nakon Dee Dee - ovog overdosea '02, i Joeyove smrti '01, sada je jedini živi Ramone Tommy. Mislim, da je patetika zadnja stvar koju bi itko normalan očekivao u ovom postu pa ću samo napisat - bye, Johnny, hvala ti za sve lude tulume, opijanja na plažama i poganje na koncertima. Mislim da znaš zašto. |
Danas je jedan od onih šugavih, prvih jesenskih, tmurnih dana, moram učit, ne idem na partibrejkerse... (a according to www.music.hr, sutra nastupaju i u KSETU i to za 75 kuna- to će bit zakon koncert, za razliku od onog u Aquariusu, kojem je, jadnom jedina mana to što je - u Aquariusu)Uglavnom, današnji dan je – ovaj gore album. Meni najdraži Carter The Unstoppable Sex Machine album, onako, veselo pobunjen sa obožavanim Jimbobovim naglaskom i ukratko - post-punk at its best. Lyricsi - uobičajene Carter USM zajebancije, kritike i trademark angažiranost. Pjesme – punk pjesmuljci tipa The Life and Soul of the Party i Lets Get Tatoos, meni najdraža, malo sumornija, My Defeatist Attitude, koja ostaje u zajebanskom tonu (I'd fight the system/But what's the use/ It's fire resistant/ And waterproof) ali svejedno savršeno odgovara svom imenu, te naslovna Worry bomb i presmješna Senile Delinquent koje predstavljaju definitivno najčudnije pjesme na albumu. Album je jedna velika, savršeno složena izmjena čudnog, agresivnog i depresivnog, smješan i ozbiljan odjednom, zaokružen jednim od meni najboljih tekstopisačkih pothvata s ove strane '90ih. Inače, album je imao special edition, koji je uključivao bonus CD Live in Zagreb, zvučni zapis legendarnog koncerta u Domu Sportova 1994. kojem na svoju neizmjernu žalost nisam svjedočila (valjda zato šta sam imala 10 godina) i kojeg jednako tako ne mogu nikako nabavit. Uglavnom, prosurfajte po njihovoj stranici , pročitajte genijalne lyricse, saznajte zašto je Jimbob ošišao franzete, i još hrpu gluposti, a ako vas zanima kratka povijest benda, najbolje što sam našla osim na stranici benda, je članak na stranici cooking vinyl, jednog od njihovih izdavača. I, na kraju mali izvadak iz intervjua s Fruitbatom- Are the aliens already here? If they are here, they won't stay long. Are they Carter fans? They'll read the Carter lyrics and decide to go somewhere where the inhabitants aren't babarians. |
Sinoć sam bila na svom prvom ovosezonskom koncertu u KSETu. Nastupali su gorenavedeni bendovi – Casual Elvis – zagrebački- brit- pop bend i Archie Bronsan Outfit, britanski garažnoglasni three man band. Elvise nismo baš uspjeli čut, pošto je lead-u dvaput pukla žica (nismo saznali je li ista) ali su bubnjar i gitarista ispali super simpa, ostajući na pozornici dok su ovi mijenjali žicu (da, koliko hrvatskih glazbenika treba da se promjeni žica?), i sviruckajući i dobacujući stvari (očito) poznatim licima u publici. Ono što sam čula – zvuče ko nekakav otočni susjed ranog Blura, «Pablo honey» Radioheada with a sprinkle of, recimo - Sonic youth i Pavementa, i uopće sve skupa nije loše. ABO su zahvaljujuči žicama i inim počeli dosta kasnije, i odsvirali relativno kratak ali energičan koncert. Odsvirali su gotovo čitav album (koliko sam uspjela razaznati), uključujući meni najdražu Bloodheat, i sve zvuči odlično uživo, puno bolje nego na albumu. Dok npr. album u drugoj polovici ima nekekvu dozu letargije, uživo sve pjesme podjednako rasturaju i tjeraju te da cupkaš. A na pozornici izgledaju preslatko, pjevač/gitarist pjeva onako da skroz nasloni usne na mikrofon, šta mi je inače pre-seksi, ali ovaj je plav, (u usporedbi sa mnom) onizak, i ima jednu od onih megaslatkih fačica pa je ukupni dojam prije stidljiv nego seksi. Basist je, pak, prvih par pjesama očito izgubio kontrolu na koljenima koja su se odbijala savijat, pa se čitav, onako visok, ljuljao naprijed nazad, dok mu simptomi nisu popustili kad je bacio stalak sa mikrofonom na pod :). Uglavnom, koncert je bio kewl uvod u još jednu zimu u ksetu, hrpa poznatih ljudi, super bendovi, i još bolja komunikacija s publikom, made me feel like home once again. I na kraju, ABO sajt domino recordsa, ABO službeni sajt i casual elvisi. |
|
Mogla bih ovdje napisati svašta o razvoju glazbe i kako je ona ponekad odrastala zajedno s čovjekom, a ponekad i puno brže od njega. Mogla bih otići daleko u prošlost i pisati o rađanju glazbe, i osvrnuti se na utjecaj koji i dan danas ima nad čovjekom.. Ali, pogađate, neću. Ovdje ću pisati o glazbi danas, glazbi u mojoj glavi i glazbi oko moje glave. Nadam se da će vas potaknuti na razmišljanje i, naravno, slušanje :) |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv