E, u prošlom postu pisah o svojoj «opsjednutosti» Bobom Dylanom, pa ću sada malo nastavit o tome :). Neću sada pisat o tome kako sam ga počela slušat, o tome koliko sam ga slušala, o tome kako je na kraju ispao jedina osoba koju slušam više-manje neprekidno, i koja mi nikad nije dosadila, i zašto. Ima tu u zaglavlju mog bloga ploča, singlica, i tu je slika strane na kojoj se nalazi jedna od pjesama koje beskrajno obožavam, a to je pjesma Stuck Inside A Mobile With The Memphis Blues Again.
Pjesma je originalno izdana na albumu Blonde on blonde (1966), ali ovaj gore singl je verzija sa live albuma Hard Rain, koji je izdan 1976. Verzija sa Hard raina je malo kraća i žešća, dok se na ovoj prvoj sa Blonde on Blonde-a više čuju i osjećaju Bobby D-jevi folk korjeni, ali to u biti nije ni važno ((c) by Mislav). Pišem o ovoj pjesmi je zato što me zaokupljala dugo vremena, i zato što mi je to definitivno jedna od najdražih stvari ikad. Lyricse ( ok krivi, tekstove :p) možete naći ovdje, i totalno su konfuzni – slika za slikom iz nekakve sulude nepovezane priče bez ikakvog smisla, povezane refrenom koji naizgled ima još manje istog. Znam da sam je slušala milijun puta, i nisam pokušavala shvatiti što znači, jednostavno me nosila, uživala sam u njoj potpuno neopterećeno i samo hvatala povremene slike u glavi onoga što je pjevao, i povezivala ih sa svojim iskustvima. I tako sve dok se jednom nisam vraćala kasno navečer kući, šetala ulicama, i uživala kao što uvijek uživam kad postojimo samo ja i glazba, odjednom mi je sinulo – ma koliko poremećeno zvučala sa svakom strofom ja se mogu na neki način poistovjetiti, mogu razumjeti što ona meni znači i, ukratko, koliko razlomljena i blesava pjesma bila, ona mora biti takva, jer je jednostavno – život. Iako on naoko očajno pita oh mama, can this really be the end? znam da je zapravo sretan što je to tako, što u svemu zapravo i nema neizvjesnosti, samo ovisi kako gledamo na to.
I to je sve, nema ništa više, nikakve filozofije, principi, vjerovanja, svi se vrtimo u nekakvom životnom krugu, koji može izgledati posebnije ili ljepše iz neke druge perspektive, baš kao i mobil, koji može biti spor i koji može biti brz, može biti melankoničan, može biti veseo, baš kao i Memphis blues. Svi smo mi zapravo stuck inside a mobile with the memphis blues again.... I neka samo svira... glavno da svira.
(Ovo gore je moje vlastito mišljenje i nema nikakve veze sa "službenim" tezama i razmišljanjima :) )
Post je objavljen 22.09.2004. u 21:11 sati.