Nekidan sam napisala na forumu da ne volim ja baš albume tjekom kojih se netko ne zadere par puta na mene - inače mi je dosadno. Priznajem, lagala sam. Postoje albumi u koje sam potajno ali duboko zaljubljena iako su totalno, kako ih ja zovem – ženskasti, a među njima je skoro sve od Lambchopa, a u tu kategoriju bi spadali neki uratci od My morning jacket te npr. Massive attacka i Lamba. Tu nitko ne viče ne mene, definitivno. Meni najdraži mali dragulj među tim albumima je zadnje izdanje Jayhawksa (2003), po meni čak i bolje od onih koje su snimili dok je Mark Olson još bio s njima, po imenu Rainy Day Music, koje ga savršeno opisuje. S ovim albumom sam se upoznala tjekom jedne od onih kišnih vožnji autobusom od Zagreba do Splita, skučena na sjedalu, dok je pored mene sjedio neki čovjek koji je mirisao na Pašta Fažol ili neku takvu deliciju. Priznajem da sam sucker za country i bluegrass, šta je posljedica moje ljubavi prema bluesu i folku, koja je rođena iz opsesije Bobom Dylanom (za koliko je stvari taj kriv u mom životu... c,c,c). Sve je to na kraju uzrokovala činjenicu da mi je ovaj contry-rock lagani, slatki albumčić savršeno sjeo. Sa instant melankoničnim hitićima poput All The Right Reasons i Angelyne, prožet onom nenametljivom sjetom tako karakterističnom za country, odmah mi se zavukao pod kožu i u jedno vrijeme ga nisam vadila iz CD playera. Sad sam ga se sjetila nakon kojih dobrih godinu dana jer mi je posjet došla prijateljica sa hrpom praznih CDova, pa sam razmišljajući o tome što snimiti osobi kojoj baš leži "ženskasta" glazba, a countryja i folka se ni malo ne stidi, došla, naravno, do Jayhawksa. Pa poslušajte ih ako se nalazite u ovom opisu, a ono «ženskasta» možete isključiti, jer ja nisam takva (nisam, stvarno, I promise!!!! :D ), i zavoljet ćete ga, jer, kao što Rolling Stone piše, oni čine običnu muziku dubokom. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv