Već me par dana hvataju nekakve sulude promjene raspoloženja, pa jedan tren slušam Neon Golden, drugi Terror twilight i onda pak Violent Femmese. Mislim da bi mi trebalo snimati lice kao što snimaju biljke dok rastu, promjene izraza bi bile fatastičan prizor :D .
Pa, u jednoj od tih promjena, uhvatila sam se kako na walkmen snimam prastari uradak splitskog punk (rekoh punk!) benda Đubrivo (još jedan egzotični link), s kojeg sam ovo ljeto skinula prašinu, pošto sam bila na «koncertu» u šugavog Capa na šugavim Bačvicama :). Uglavnom, «Zašto sarme ne lete» je vrhunac njihovog stvaranja, a nastao je dok su još bili pankezfak :D. No, mene je puknuo taj «blast from the past» koncert, pa je, potpomognut mojim labilnim stanjem uma, ovaj album odsviran puuuuno puta u zadnjih tjedan dana i to iz jednostavnog razloga što je tako prokleto zabavan. Ima tu i punokrvnih punk hitova kao što su Ubij se i Vaša kćerka je kurva, totalnih boleština poput Večera uz svijeće ili Šta je, do punk podjebavanja – Self esmetak (hint: veliki hit naše cijenjene estradne umjetnice Vlatke Pokos) i Đubrad. Naravno, dojam je mnogostruko poboljšan činjenicom da je sve to snimljeno toliko loše da me uši doslovce bole nakon što poslušam Padobranca odvrnutog do kraja, i obaveznim punk bon-tonom- najduža pjesma traje 3 minute i 33 sekunde (how convenient, valjda se treba puštat dva puta zaredom za potpun učinak).
Uglavnom, možda sam sentimentalna, možda sam lokalpatriot, možda imam PMS ali ovaj «komad glazbe» me uvijek tjera da se jedan tren hvatam za glavu i mislim «nisu normalni» a sljedeći umirem od smijeha. Ako se ponekad osjećate tako, poslušajte Đubrivo – sigurno će vam pogoršat patnju i pritom vam varit u facu.
Post je objavljen 19.09.2004. u 18:03 sati.