Dugo sam se mislila kako početi pisati o ovom albumu. Da napišem kako su neki ljudi jednostavno prerano otišli, ili da napišem kako je deset godina premalo da bi se zaboravilo na ovaj album ili da počnem pisati o tome kako se ovog albuma sjetim svaki put za onih pijanih noći na plaži kad na trenutke izgleda da sam tu samo ja a oko mene se vrte i zvijezde i šljunak i more i grane tamarisa koje mi se mrse u kosu. Ili pak pisati samo o glazbi na albumu odvojeno od svih onih «proročanskih» i ostalih vrednota koje mu pripisuju. Zato, krenut ću ispočetka.
Album se zove Grace a pjeva ga čovjek koji već sedmu godinu nije s nama, Jeff Buckley. Buckley je odrastao u L.A. –u s majkom, školovanom glazbenicom, i njenim mužem Ronom Moorheadom, dok mu je otac poznati Tim Buckley. Glazbu je počeo otkrivati tako da se sam naučio svirati gitaru. Preselio se u New York, gdje se potpuno uklopio u East Village, te nastupao po barovima, pogotovo u jednom, zvanom Sin-e'. 1993. godine je izdao prvi EP, nakon kojeg je usljedila potraga za bandom da bi snimio ovaj prvi, a ujedno i poslijednji (dovršeni) album koji je izdan slijedeće godine (ako znate talijanski, lijepo napisanu biografiju možete naći ovdje). Albumom dominira njegov na trenutke doslovce anđeoski glas koji se ponekad potpuno izdvaja od glazbe i ostaje sam, prekrasan i melodiozan. Iako se od pjesama najčešće izdavaja Cohenova Halleluyah ja se ne mogu odlučiti za niti jednu jer su mi sve jednako drage – od bolne naslovne, Grace preko buntovne Eternal Life pa do nevjerojatno spokojne, već navedene Halleluyah. Iako osjećaj cjeline nije stvar koja najviše povezuje pjesme na ovom albumu, nego njegov glas, album se sluša u cjelosti i jednom poreslušan uvijek me zove na još.
Povodom deset godina izdavanja ovog albuma, Columbia je izdala posebno izdanje sa bonus CD-om i DVD-om na kojima se mogu naći pjesme koje je Buckley izvodio, uključujući i izbačenu pjesmu Forget her. Taj dodatni CD sam uspjela preslušati, dok DVD nisam našla, i ponovo me vratio na obožavanje Grace-a dodajući mu još jednu širu dimenziju i to ne toliko vezanu za glazbu (koja jest odlična) nego za pobliže upoznavanje čovjeka koji se toliko unosio u nju. I, evo, ja prva sam sretna što ga je toliko ostalo u toj glazbi jer uopće ne izgleda kao da ga više nema.
Post je objavljen 27.09.2004. u 17:02 sati.