Čitavih čemernih 6 dana je prošlo otkad vam nisam pisala. Zapravo nikako nisu čemerni, nego sam ja bila rastrgana na toliko strana da jednostavno nisam stigla ništa napisati. Nisam ni dovršila tekst o Liarsima koji sam počela još odavno, ne da mi se. PONEDJELJAK Uglavnom, u ponedjeljak sam bila gdje drugo negu u KSETu na Lollobrigidu, japanke Yummy Yummy i lokalne Ghetto Booties (hope i got that right). Lollobrigida su bile okay, ali nisu baš moj cup of tea, ne znam zašto – kužim šprehu ali mi nekako malo ide na živce. No, ekipa u KSETu je bila poprilično sretna, pa tko sam ja da im sudim. Usljedile su Yummy Yummy, dvije super-simpatične japanke (već su jednom nastupale u Zagrebu, ali je tad, po njihovim riječima, bilo troje ljudi), koje sviraju otkačeni punk - garage rock - electro clash - svašta. Gužva je bila ogromna, ali to me nije spriječilo da dvije pjesme odem pogat, dio koncerta skakućem na stolici u drugom separeu, proljevam sve oko sebe pivom i općenito gnjavim sve oko sebe a pogotovo one koji imaju otprilike metar i po i plavi su.. Kao što znate to su sve odlike zakon koncerta. :) E, da, i bedž sam kupila. Zatim se atmosfera malo razrijedila, pogotovo kad su počele Ghetto Boooties, koje jaaako zvuče kao Chicks On Speed, šta i nije toliko loše, ali meni je bilo zanimljivije pričati s ljudima gore na balkonu. UTORAK *Opet* sam bila u KSETu (btw, podrav dragim Koalicijonašima), sad na poziv malog plavog iz naslova, a tamo se odvijao novi **SUPERMEGAKEWL I ZABAVNI** program Demode (happy?) popraćen nastupom novoformiranih fresh Leut Magnetika, koje sam već zapravo čula ovo ljeto na Bačvicama. Leuti sad sviraju nešto poprilično čudno, a ja bi to opisala kao.... jedan od onih mikseva svega živog zasnovan na hrpi elektronike i smiješnih efekata, uglavnom muchos plesno i uhu ugodno. Pola koncerta sam bila u prvom redu dolje, ali onda sam drugu polovicu otišla na balkon jer se javljala prijateljica koja je kasnila samo sat i po vremena.. Na kraju nju nisu pustili unutra, druga je u naletu marijamagdalenštine odlučila bit s njom s druge strane žice, a ja sam propustila ono zbog čega sam u biti došla :( But, life goes on. MEĐUVRIJEME U međuvremenu se nije događalo ništa što bi štovane posjetitelje ovog bloga zanimalo (1x tulum, 2x Melin, 1x pizza i jedno 15x kava). Please proceed to the nearest exit. |
Svaki put kad upalim Word i želim napisati nešto za blog, otvorim folder sa MP3cama i razmišljam o čemu ću danas pisati... pa sam za danas mislila o Big black, ili možda Citizen Fish (pa sam se sjetila koliko su mi zapravo bezveze :)), ili o Xiu Xiu (hehe). I onda sena kraju u takvim bezidejnim situacijama izvučem s nekim albumom koji mi je uvijek super i kojeg mogu bilo kada slušati. (ne znam šta ću kad mi ih ponestane. Ma znam, zapravo.)Još jedan iz te kutijice dragulja je Slanted & Enchanted prekrašnih i nikad prežaljenih The Pavement (spomenuh ih već dolje u postu o Silver Jewsima), a ovo upravo sad je jedini spomen The Falla u ovom postu, pa se vi mislite. The Pavement su jednostavno jedan od onih bendova koji mi tjeraju smješak na lice kad se sjetim da su dijelili pire krompir na koncertima, da bi Malkmus htio da mu Prada bude sponzor i još hrpe sitnih slatkih gluposti. No pričajmo o glazbi. Ovo im je prvi službeni album, prije njega je bilo nekoliko EP-ova i singlova, a izdan je '92 godine za Matador, kao i svi ostali albumi, pošto je bend uporno odbijao potpisati za neku veću diskografsku kuću. Riječi su potpuno i prije svega nesuvisle i nerazumljive. Glazba je naizgled nabacana i odsvirana tek-tako, sa raštimanim, glasnim zvukom gitare i skoro neprimjetnim bubnjem. Ali ne možeš ne obožavati ono "ša-la-la-la-la" na kraju Trigger Cut/Wounded Kite At: 17 ili kako viče "i'm tryiiing!" u Conduit for Sale (Argh! Moram. The Fall.) i onda poslije nje blesavost od Chelsey's Little Wrists. U tome je draž ovog albuma, odsviran je i napisan tako da bude gomila nerazumljivog, ali to je sve skupa tako neprentenciozno i iskreno pa se svejedno zaljubiš u njega jer je to - tako lako. Meni najdraža stvar je definitivno No life has singed her, ali u stopu je prate puno, recimo, nježnija Here i rockerskija Perfume-v. Ma, sve su pjesme dobre. Čitav album je pun toliko različitih raspoloženja i osjećaja, da se potpuno izgubiš u njemu tamo negdje prije 5. pjesme i slušaš ga kao nerazdvojivu cjelinu. I ne možeš vjerovati koliko se zabavljaš. |
Samo malo kratko javljanje. Bila sam sinoć na Zagreb Film Festivalu, na filmu Žurka i prigodnom kasnijem programu koji se sastojao od tuluma, nekog džeza u foyeru i koncerta srpskog benda Obojeni Program u galeriji SC-a.Film nije baš moje područje, ali svejedno, najbolje šta mogu reći jest da je simpatičan, zanimljivo ga je gledati jer mi je ovo zapravo prvi put da vidim kako je to otprilike bilo u Srbiji '91, i zato jer malo podsjeća na tulume na mojoj vikendici. Najveći problem mu je šta ima previše rupa u radnji, presebično je napravljen, scene koje nekom možda znaće puno i previše kao sjećanje, nisu obavezno svima zanimljive za gledati. Tulum je bio tulumast, a u foyer smo upali samo na 10 min da bi susreli hrpu uživljene ekipe kako zove (valjda su) džezere na bis, jedino šta sam čula je da imaju zgodni ženski vokal, a nisam imala živaca pokušati saznati tko su. Na Obojenom Programu sam na kraju bila jedno 6 pjesama jerbo mi se nije više dalo stat, bila sam jako umorna a oni nisu bili toliko dobri. Koliko su mi gangliji još radili od bolesti i umora čula sam nešto šta nalikuje i na Disciplinu Kičme i na Disciplin A Kitchme :D :), ali s tim da disciplina ipak isto radi puuunooo bolje. Još kad pridodam to da je razglas poprilično šugav, i totalnu nezainteresiranost benda (je li to samo moj dojam??) rezultat u vidu odlaska nakon 20 min je očit. To je to, ako ikoga slučajno zanima :) - a ako ne, preskočite. |
Hullo pplz. Nekidan sam prčkala po svojim albumima na kompjuteru, i palo mi je na pamet, da vam ja (grozna sam, stvarno) nisam još pisala o meni jako dragim Silver Jewsima. Album koji sam jednom skroz glupo snimila od nekoga, koji je zaboravio da ga ima i nikad ga nije poslušao mi je na kraju postao jedan od najdražih albuma ikad, i još ta slučajnost i potpuno ne-očekivanje ičeg mu daje posebnu draž, ko ona višnjica na šlagu navrh frapea od čokolade :).Dakle, taj album se zove American Water i osvojio me odmah uvodnim stihovima – «In ninety eighty four I was hospitalised for approaching perfection», a kasnije prekrasnim hitom Honk If You're Lonely Tonight, i nevjerojatno zaraznim refrenom pjesme Smith & Jones Forver. Bend je za snimanja ovog (drugog po redu) albuma bio sastavljen od duše i niti vodilje Silver Jewsa D.C. Bermana (koji pjeva onim slatko umornim glasom), i npr. Stevea Malkmusa iz Pavementa – zbog čega je prije izdavanja smatran kao side-project istih. Ali, nisu se mogli više prevariti. Berman vam odmah promijeni mišljenje prekrasnim stihovima poput onog uvodnog ili kad kaže – «I know a lot of what I say has been lifted of men's room walls...», jednostavnim i zaraznim melodijama koje se pronalaze negdje između folka i pavementovskog rocka i malo kasnije kad pjeva ono što je mene potpuno oborilo s nogu (i jedan od razloga zašto osobno shvaćam ovaj album) «All my favourite singers couldn't sing». Najjača i naljepša stvar na ovom albumu su definitivno stihovi, kojima pak posebnu draž daje duboki vibrirajući glas, mekane gitare i koketiranje s različitim stilovima glazbe, sve umotano u auru nekoga tko je upoznao sve strane života. I iako teži tome da sam sebe banalizira, ostaje prekrasan, pun nekakve ironične sreće, osjećate kao da se obraća samo vama i mami vam osmjeh na lice dok ga slušate. |
Aaaah. Dobri stari punk-rock. Svako dijete danas zna sve o Ramonesima, Clashu (barem moj mali brat zna .. eh), znaju da su postojali neki tamo Sex Pistolsi (ali nitko baš ne zna njihove «pjesme», ali nećemo cjepidlačit) dok je tu jedna grupica poprilično nepravedno zapostavljena. Možda pogađate, a možda i ne, ali ja govorim o Buzzcocksima. Zašto djeca ne znaju za Buzzcockse? Ne da mi se razmišljat o tome.Buzzcocksi su manchesterska četvorka, koja je prije izdavanja prvog albuma Another Music In A Different Kitchen (1978) izmjenjala članove dosta puta, a do izdavanja «zaključne kolekcije» singlova Singles Going Steady (1979 – baš su dugo djelovali) si je zapečatila status punk-rock pionira. Grupa se ponovo okupila 1989, ali to su meni neki drugi Buzzcocksi, neću o njima sad (ikad?). Ova tri albuma koja su izdali, iako jako zabavni, ne mogu se pohvaliti nekakvom umjetničkom niti vodiljom niti što bi rekli konzistencijom, jer su Buzzcocksi uglavnom ubitačna singl-grupa, sa zaraznim hitovima koji se jedan do drugog redaju na ovoj zadnjoj kolekciji singlova, koju najčešće uvalim na playlistu. Mislim da ste već mogli zaključit o kakvoj glazbi se ovdje radi – onaj zarazni britanski akcent, brze i cactchy melodije, smiješne i provokativne riječi te sve što ide uz pojam punk-rock. Zašto danas slušam Buzzcockse? Pa, pokušala sam probavit onu hrpetinu glazbe koju sam dobila prije par dana i u glavi mi je nastala totalna zbrka, pa mi je trebalo nešto da upadne i jednostavno počisti sve to. Sad, tu upadaju gorenavedeni s onim smješnim frizurama i odjećom, i dobrom starom gitarom, basem i bubnjem rastjeruju kompliciranu snobovsku glazbu iz moje glave, ko u sceni iz nekog filma kad hrpa punkera upadne u country klub. Zvuči nekako corny, ali – Buzzcocksi me čine sretnom. Šta bi vi još? |
Ah, koliko glazbe u zadnjih par dana, dobila sam malu pošiljku iz Splita, koja uključuje Nashville recordings Casha i Dylana (konačno cjelovito), s druge strane puno elektronike (čiji baš i nisam najžešći fan) a uživala sam i u zadnjem Severininom «ne-zaslužuje-se-zvati-glazbom» uratku. Kako je žalosno vidjet nekoga kako se trudi ispasti pametan, a to radi pokušavajući održati ravnotežu na gomili klišeja i formulacija koje samo po sebi nisu pametne iako su popularne, i napadajući tamo gdje najmanje treba. Zaista, kako možemo nazvati osobu koja niti ne zna tko joj je neprijatelj nego - glupom.Nego, da zaboravimo sve pre-producirane, dosadne nametnike naše estrade, najbolje se okrenuti low-fiju. A ime koje meni prvo pada napamet je – Sebadoh. Iako im se svrstavanje među low-fi ponovo-otkrivatelje nikada nije sviđalo, bostonska trojka Lou, (bio u Dinosaurima prije nego su bili juniori i kratko za vrijeme dok jesu), Jason i Eric to sigurno jesu. Meni najdražu njihov uradak je Bakesale izdan '94 nakon što je Eric zamjenjen Bobom Fay-em koji je u međuvremenu opet zamjenjen. To im je peti službeni uradak od njih sedam, a najboljim se (navodno) smatra četvrti, Bubble & Scrape. A meni se ovaj baš nekako sviđa, iako jeste isproduciran više od prethodnih i iako se smatra stepenicom dolje na uzlaznoj putanji prva 4 albuma. Ne znam zapravo zašto mi se sviđa, ali ima zarazne melodije, lijepu gitaru i na trenutke odlične stihove. Mogli ste primjetiti da padam na super naslove i kewl početke, a idealne primjere nalazim u License to Confuse i Drama Mine, dok mi je Not Too Amused definitivno favorit na ovom albumu. I sad bi ovo sve gore što sam nabacala trebala nekako zaokružit i izvući neku smislenu pouku iz svega ovog. E, pa ne mogu. Ako vas zanima Sebadoh odite na ovaj link koji je poprilično zapušten (figures), ali s njega možete doći na dosta zanimljivih stranica o njima, a i zanimljivi su i intervjui (oni za koje linkovi još rade, barem). |
Piše u naslovu, koncert prvog dana faksa u KSETu koji je bio prepunjen, izgleda da su svi «novopečeni Zagrepčani» došli vidjeti tu kućicu ispod C zgrade i tulumarit, a svi staropečeni došli čut muziku.Erotic Biljana sam prvi put sad čula i vidjela uživo, i unatoč poprilično kratkom nastupu (ipak su bili predgrupa) svidjeli su mi se, onako zabavno i potpuno oslobođeno filozofiranja i pokušaja «dubokog». Fine by me. I, imaju žensku basisticu i vokala sa onim plastičnim naočalama, dakle (kao) trendy su. M.A.S.S. su skupinica 4 dečka i također jedne dame, koja je ovaj put bila u ulozi vokala (i to poprilično dobrog). Sad, vječna dilema, prvo dobro pa loše ili obrnuto? OK, počet ću s dobrim. Ženska je jako simpa, otkačena, (super bi se uklopila u «Absolutely Fabulous»), energija na koncertu, s njihove strane, je bila odlična (a i publika je pri kraju bivala sve entuzijastičnijom, tj. onakvom kakva se ne baš toliko često vidi na koncertima u KSETu) a iskusili smo i pomalo cheezy efekte poput pola publike sad pjeva jeee, a pola sad ou-ou, penjanje na zvučnike, spuštanje među publiku i slično. Dolazimo do lošeg, a to je, nažalost, glazba. Svaka stvar mi je zvučala kako da sam istu ali bolju čula već negdje u najezdi svih ovih novih nu-rock (jel' mi dobra složenica) bandova, a kasnije sam se zatekla kako nabrajam stvari koje su mi zvučale skoro iste kao ona stvar (tj. sve?) od Franza Ferdinanda, Last night od The Strokesa a čak su i Beatlesi imali svoj trenutak sa nečim što je zvučalo kao Come Together i prigodnim refrenom We need a revolution... . Da skratim, ostavili su me poprilično mlačnom i okruženom hrpetinom entuzijastičnih tinedžera (a bome i starijih). Da sada ne spadnem totalni pesimista i partibrejker, cupkala sam ja bome većinu koncerta i pljeskala na kraju svake pjesme - ali ipak sam u KSETu navikla čuti inovativniju i inteligentniju glazbu - dok je ono što sam vidjela bilo poprilično zgodno. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv