Aaaah. Dobri stari punk-rock. Svako dijete danas zna sve o Ramonesima, Clashu (barem moj mali brat zna .. eh), znaju da su postojali neki tamo Sex Pistolsi (ali nitko baš ne zna njihove «pjesme», ali nećemo cjepidlačit) dok je tu jedna grupica poprilično nepravedno zapostavljena. Možda pogađate, a možda i ne, ali ja govorim o Buzzcocksima. Zašto djeca ne znaju za Buzzcockse? Ne da mi se razmišljat o tome.
Buzzcocksi su manchesterska četvorka, koja je prije izdavanja prvog albuma Another Music In A Different Kitchen (1978) izmjenjala članove dosta puta, a do izdavanja «zaključne kolekcije» singlova Singles Going Steady (1979 – baš su dugo djelovali) si je zapečatila status punk-rock pionira. Grupa se ponovo okupila 1989, ali to su meni neki drugi Buzzcocksi, neću o njima sad (ikad?). Ova tri albuma koja su izdali, iako jako zabavni, ne mogu se pohvaliti nekakvom umjetničkom niti vodiljom niti što bi rekli konzistencijom, jer su Buzzcocksi uglavnom ubitačna singl-grupa, sa zaraznim hitovima koji se jedan do drugog redaju na ovoj zadnjoj kolekciji singlova, koju najčešće uvalim na playlistu. Mislim da ste već mogli zaključit o kakvoj glazbi se ovdje radi – onaj zarazni britanski akcent, brze i cactchy melodije, smiješne i provokativne riječi te sve što ide uz pojam punk-rock.
Zašto danas slušam Buzzcockse? Pa, pokušala sam probavit onu hrpetinu glazbe koju sam dobila prije par dana i u glavi mi je nastala totalna zbrka, pa mi je trebalo nešto da upadne i jednostavno počisti sve to. Sad, tu upadaju gorenavedeni s onim smješnim frizurama i odjećom, i dobrom starom gitarom, basem i bubnjem rastjeruju kompliciranu snobovsku glazbu iz moje glave, ko u sceni iz nekog filma kad hrpa punkera upadne u country klub. Zvuči nekako corny, ali – Buzzcocksi me čine sretnom. Šta bi vi još?
Post je objavljen 08.10.2004. u 19:30 sati.