Ah, koliko glazbe u zadnjih par dana, dobila sam malu pošiljku iz Splita, koja uključuje Nashville recordings Casha i Dylana (konačno cjelovito), s druge strane puno elektronike (čiji baš i nisam najžešći fan) a uživala sam i u zadnjem Severininom «ne-zaslužuje-se-zvati-glazbom» uratku. Kako je žalosno vidjet nekoga kako se trudi ispasti pametan, a to radi pokušavajući održati ravnotežu na gomili klišeja i formulacija koje samo po sebi nisu pametne iako su popularne, i napadajući tamo gdje najmanje treba. Zaista, kako možemo nazvati osobu koja niti ne zna tko joj je neprijatelj nego - glupom.
Nego, da zaboravimo sve pre-producirane, dosadne nametnike naše estrade, najbolje se okrenuti low-fiju. A ime koje meni prvo pada napamet je – Sebadoh. Iako im se svrstavanje među low-fi ponovo-otkrivatelje nikada nije sviđalo, bostonska trojka Lou, (bio u Dinosaurima prije nego su bili juniori i kratko za vrijeme dok jesu), Jason i Eric to sigurno jesu. Meni najdražu njihov uradak je Bakesale izdan '94 nakon što je Eric zamjenjen Bobom Fay-em koji je u međuvremenu opet zamjenjen. To im je peti službeni uradak od njih sedam, a najboljim se (navodno) smatra četvrti, Bubble & Scrape. A meni se ovaj baš nekako sviđa, iako jeste isproduciran više od prethodnih i iako se smatra stepenicom dolje na uzlaznoj putanji prva 4 albuma. Ne znam zapravo zašto mi se sviđa, ali ima zarazne melodije, lijepu gitaru i na trenutke odlične stihove. Mogli ste primjetiti da padam na super naslove i kewl početke, a idealne primjere nalazim u License to Confuse i Drama Mine, dok mi je Not Too Amused definitivno favorit na ovom albumu.
I sad bi ovo sve gore što sam nabacala trebala nekako zaokružit i izvući neku smislenu pouku iz svega ovog. E, pa ne mogu. Ako vas zanima Sebadoh odite na ovaj link koji je poprilično zapušten (figures), ali s njega možete doći na dosta zanimljivih stranica o njima, a i zanimljivi su i intervjui (oni za koje linkovi još rade, barem).
Post je objavljen 06.10.2004. u 16:13 sati.