morska iz dubina
nedjelja, 14.11.2021.
Baš novo vrijeme
Foto: Otočka
Svako lice nosi i svoje naličje. Tako i cesta koja se počela gradit prema Vali. Radovi započeti. Mehanizacija na terenu. Siječe se, na žalost, šuma, masline, planika. Bušilice ropću po stjenjacima. A vani teška južina. Kiša. Grmljavina. Glib do koljena. Kažu, radovi će trajat nekih šest mjeseci.
Eto, nove okolnosti na koje se treba priviknuti. Zaobilaznica nam sada ružni makadam. Dobar za kamione i džipove. Za vozila običnih smrtnika poguban. Al šta je, tu je. Do prvog trgovačkog centra nam sad treba 25 kilometara u jednom pravcu. Do prvog ičeg urbanog obilatih 20 km.
Postavljat će se i novi kabeli za telefone, pa kako je kopanje krenulo, veze se već gube. Internet još danas, možda sutra i gotovo. Izolacija nikad nije tako velika da ne bi mogla bit još veća. A s njom dolaze kušnje izdržljivosti i strpljivosti. Izdržljiva jesam. Strpljiva nisam.
Kako ću se sa svime nositi, već je priča za sebe.
Ako me nema na blogu, nisam otišla. Ni u primisli nešto tako.
Ako me nema na blogu da pišem, da vas čitam i komentiram, osjećat ću se loše.
Jer dio vas postao je moja svakodnevica. Lijepa i radosna.
Sad se i toga moram lišiti. I dobro promisliti čime i kako ispunit tu prazninu.
Još uvijek vjerujem u tehnološka čuda. Da će operater nekako doskočiti. Ništa ne obećavaju. Ništa ne govore. Osim da su ovo su velika infrastrukturna ulaganja. Pa kao takva valjda uključuju stentanost.
Do uspostave tehničkih postavki za meni dragi blogoživot u životu, svih vas pozdravljam i grlim. Da ne nabrajam poimenice. Oni koji se prepoznaju znaju da je od srca i s ljubavlju.
A ja ću još do sutra s radošću blogouživat.
