Neki aspekti mog života

Poštovani čitatelji, post koji slijedi napisan je par sekundi nakon buđenja (oko 5 i po ujutro) te je u svojoj orginalnoj verziji imao tonu em gramatičkih em što je mobitel autokorigirao riječi - grešaka. Te su sad ispravljene (naravno do one razine koje ja poznajem gramatiku). Isprika svima..... hahahahahahahahah


Gledajući Monka počela sam preispitivati događaje iz prošog tjedna sa psihološke strane i došla do nekih zaključaka no prije toga ajmo povatati konce: trenutno radim za 3 firme. I tako već 6 godina manje više. Radim sve i svašta. I podnosim svašta jer sam samohrana majka pa ne želim "ljuljati brod". Iako radim 100% unutar a i van radnog vremena (tj. efektivno radim ekvivalentno satnici sa koju sam plaćena) dobivam opaske. U zadnja 4 mjeseca dobila sam puno beneficija koje prije nisam imala. Novi ured, novi kompjuter, službeni mobitel, bolju plaću, ali, i to veliko ali, sve to još uvijek nije na razini onog što bi trebala dobivati s obzirom na svoj rad i mogućnosti. No tu se opet vraćamo na samohrana majka " problem" pa dosta stvari jednostavno pregrizem. Tako je prošli tjedan došlo do optužbe da ne radim dovoljno na što sam ostala šokirana jer ja jedina u firmi pišem satnicu i opis dnevno obavljenih zadataka tako da se svaki dan zna što sam radila. Kao rezultat živciranja jutros sam se probudila kil teža jer ovaj vikend dijeta jednostavno nije bila izvediva. I to me navelo na razmišljanje da je moj odnos sa šefom jednak odnosu s mojom majkom, prije nego nas je napustila. Došla bi doma sa peticom prebila bi me, sa jedinicom prebila bi me. Nije bilo dobro i loše, samo loše, što god učinila bilo bi loše i dobila bi batine. No kod moje majke problem sam bila ja i moje disanje, a kod šefa... Što? Da li potajno zna da zaslužujemo više pa me želi uvjeriti u suprotno omalovažvajući me? Svi mi govore da se izborim za svoja prava. Ali kao i kod majke, samo šutom i podnosim udarce. Nikad se nisam potužila, a onda je ona jednostavno otišla pa se više nisam ni mogla potužiti. A i kome? Želim zaboraviti, želim ignorirati, ali.. ni to nije rješenje.

****

Nastavak

Utorak: Uglavnom blaga depresiva koja je uzrokovala trpanje čokolade i voća (ponekad istovremeno) u usta. Nije za pohvalu. Ljudi smo, griješimo. Jučer sam se držala dijete, danas pijuckam vodicu, poslje malo šunke i to će biti to za danas. Malo ću se natrackat kremom šta grije i takva smrdljiva otić na trening u kuglanu, preznojit se.... eto.

To pokaziva vaga, ne lažen, garant.

LOLOLOLOLOL

Vaga: 74,95555kg, mehanička

Vodeni dan... Dan kad se pije voda. Očekujem sutra ujutro da vaga pokaže ispod 73,5000. Najmanje. Ako budem imala volje i ako ne zaboravim još ću se večeras i topiti (namazat uljem za znojenje, zamotat u celofan, upalit grijanje na najjače i sušit se ko bakalar). Petak je.

Odakle da krenem, al stvarno odakle da krenem?

Ova tri dana ponedjeljak do sride bilo je da ti mozak eksplodira. Držala predavanje, samo se par njih pripremilo i proučilo gradivo. Već sam bila na rubu jer sam im zadnji put ne napisala nego nacrtala kako se koristi digitron, i opet sve po starom. Čekaju noć prije predavanja da počnu učiti.

Uglavnom, izludili su me.

Vaga: 75kg mehanička (što bi bilo plus dva najmanje elektronska).

Danas jedem grožđe, sutra vodeni dan. Trackam se kremama redovito, vježbam malo duže i jače, uglavnom, krenulo mi je. Šta san ono rekla, koji mi je cilj slijedeći i kad? Drugi cilj 72kg. BMI: 24,6 Rok: 01/05/2013 aj dobro. Tri kila u 5 dana s tim da je jedan od tih dana vodeni, tako da je to izvedivo. Ali ipak sad već tri dana se ne mrdam sa 75,00. Vidjet ćemo šta će biti sutra nakon vodenog pa u subotu.

A za Marka, odlučila sam da je sve ono s kućom ipak malo previše fantazije za moj pojam. Nismo u bajci i cila poanta "Marka" je da stvorim koncept pod kojem bi ja sebe vidjela u vezi, ali realno, da se to u stvarnom životu i može možda poklopit, tako da se priča sa kućom briše. Sad samo trebam smislit gdje je bio i što je radio zadnja 4 mjeseca. Za kuću sam odlučila da on ima svoju kuću, veliku i da je skoro ko moja iz snova samo bez kuglane i teniskog terena. Ali to je njegova kuća, on u njoj živi i ja nemam ništa s time, nisam je nit vidila nit znam za nju.

Al je bilo lipo živit u mašti par dana u kući iz snova. Skroz sam bila ljubomorna.

Vaga: 75,0 čistih (bez dvostrukog vaganja)

Jučer kad sam napisala da sam blizu normalne težine odma mi je to bilo sumnjivo, da sam nešto falila, i naravno jučer popodne sam znala zašto mi je bilo sumnjivo: elektronska vaga pokazala 77,4kg. Tako da sam daleko još od 73kg po pravoj vagi, al neka, mehaničku imam i dok kili na njoj padaju, padaju i na elektronskoj tako da.....

Ništa, idem raditi.

Ne mogu virovat, ostvarila sam prvi cilj, točno onako kako je planirano.

Jutros vaga mehanička 75,1kg, makla se sa vaga pričekala malo pa opet stala i 75,0 hehehehe.

Ajme meni. Ovo mi je prvi put da sam u ovoj godini ostvarila planirano vezano za težinu. 75kg 23/04/2013. Dobro je. Sad samo smireno nastaviti dalje. Službeno još me dva kilograma dijele od normalne težine za moju visinu. To smo rekli do kraja ovog mjeseca. I onda doć ispod 70 i to očuvat.

Idem to proslavit s, a čime drugo nego VOĆEM... moje ljubljeno voće.

Vaga: 75,6 kg
Gubitak kilograma počinje djelovati na mene. Osjećam da sam živčana i nervozna više no inače. I imam intenzivnije snove. Sinoć sam imala noćne more.

Prva: nekako se desilo da moja kćerka mora spavati kod prabake dok ja svaki dan putujem na posao vlakom negdje. Nakon nekog vremena shvatim da dok je ona tamo ljudima se dozvolilo da puše u njenoj blizini. Poludjela sam i rekla da sam to strogo zabranila. Jedna mršava ženska kratke kose se na to namusila i krenula namjerno zapaliti cigaretu. Ja joj kažem da ugasi i krenem joj iščupati cigaretu iz ruke. Tučemo se i ja je bacam preko balkona i gledam kako pada.

Pretpostavljam da je ovaj san posljedica onog što sam vidjela prošli tjedan nakon treninga. Otac je čekao sina u autu s još dvoje male djece na stražnjem sjedalu, svi prozori zatvoreni, a on puši. I tako 10 minuta unutra s djecom. I onda je došlo treće dijete i sjelo na prednji sic. Nakon uru vremena treninga sjesti u taj auto... Većinu dana možda bi me i uspjeli nagovoriti da ljudi zaslužuju da žive i postoje, ali taj dan nitko i ništa me ne bi mogao uvjeriti da je ljudsko postojanje vrijedno. Zarobiti malu djecu i trovati ih tako intenzivno i bez srama... Odvratno.

Drugi san: Vraćala sam se doma po noći, prolazila pokraj igrališta gdje se okuplja mladež. Vidjela sam momka i curu i malo dalje od njih skupinu dječaka. Momak i cura krenuli su se poljubiti, očito njihov prvi poljubac. Ona je zatvorila oči, a on se nacerio i pogledao ostale dječake te se ustao i počeo urinirati po njoj. Ona je počela plakati a on ju je zgrabio za bradu i okrenuo prema sebi. Grupa dječaka se počela vrišteči smijati. Došli su njeni roditelji i otac je odveo u bolnicu. Bila sam predaleko da nešto poduzmem. A htjela sam prebiti njega, a i nju što mu je vjerovala.

Ovaj drugi san možda ima skriveno značenje, a možda se može očitati i doslovno - ako vjeruješ drugom ostat ćeš popišan.
Nikad nikome ne vjeruj, nikad ne zatvaraj oči i nikad ne okreći leđa.

Evo mi dobro jutro za novi radni tjedan...

Nastavljamo gdje smo stali. Ja – pokušavam ozlijediti sve i svakog oko sebe kako ne bi ja bila povrijeđena, Marko – nepresušna fontana strpljenja beskonačno uvjeren da ja nisam propala investicija.

Upropastio si sve.

??

Ako sad ikad kažem da uvijek ćeš sumnjati da li sam rekla da zbog tebe ili je to samo zbog ove kuće. Nikad se nećemo moći otarasiti te sumnje. Izjest će nas iznutra.

Ako ti ikad kažeš meni DA znat ću odakle dolazi i što znači tvoje Da, i nikakva kuća niti novac to ne može niti promijeniti niti postići.

Misliš? Ova kuća, ova kuća je ... savršena. San. Moj san. Tko bi mogao reći ne kući iz snova?

Onda nemoj. Uzmi je. Samo je uzmi.

Zakoračila sam na balkon i bacila pogled na vrt. Miris mora u blizini. Šume. Sve greške koje sam prije učinila učinile su moj život groznim. Ali sad imam priliku učiniti grešku koja će biti dobra. Da, grist će me savjest, što će drugi misliti o mojoj „prodaji“ , ali..

Mogu je iznajmiti?

Iznajmiti?

Da, iznajmiti, od tebe. Tako nisam, nisam k***a. Imaš praznu kuću i iznajmljuješ je meni, ja ću ti plaćati najam. Mogu ti dati maksimalno 2000kn mjesečno. To je moja ponuda.

Najam. To znači da se moramo vidjeti jednom mjesečno da mi platiš najam.

Da.

I, ja kao najmodavac, imam pravo povremeno svratiti da provjerim nekretninu, da nije devastirana.

Da.

I ti ćeš živjeti ovdje.

Da.

To je ono jedno od tvojih pragmatičnih rješenja?

Da.

Zar sam rekao da mrzim tvoju pragmatičnost?

Da, jesi.

Obožavam tvoju pragmatičnost. To mi je najdraže kod tebe.

Vaga: 76,1 kg
Grudi: 99 cm
Trbuh: 89 cm
Bokovi: 114 cm
Bedra: 63 cm
Prvi cilj nije dostignut (75kg na 20/04/2013) tako da pomičem rok na ponedjeljak.
75kg. BMI: 25,6 Rok: 23/04/2013
I kako bi bilo poticajno odma da utvrdimo drugi cilj

Drugi cilj 72kg. BMI: 24,6 Rok: 01/05/2013
Grudi: 99 cm
Trbuh: 86 cm
Bokovi: 112 cm
Bedra: 62 cm


Odvela sam auto na popravak. Antifriz nestaje iako ga stalno nadolivan. Već je jedanput bio zbog istog problema u majstora, ali izgleda da nije prvi put riješio problem curenja. Radionica mu je na drugom kraju grada tako da sam zbog svega, pogotovo onog jučer odlučila prošetati natrag (a i uštediti, 11kn autobusna karta je malo previše luksuza za mene).
Slomljena sam i oštećena, to smo već magistrirali. Plakanje nad prolivenim mlijekom nikad nije bio moj stil, tako da ako je nešto slomiveno jedina opcija je jednostavno krenuti popravljati što se popraviti da. Učinila sam velike iskorake u zadnje dvije godine. Bacila sam sve svoje stare dnevnike, od 9 godine do 20-te sam pisala dnevnik (iako je tehnički ovaj blog neka vrsta kvazi dnevnika tako da se to nije promijenilo). Tone i tone rukom ispisanih rokovnika. Bolni podsjetnici na užasno djetinjstvo, a i svaki drugi trenutak života. Bacila sam ih. Pred drugima bez problema priznajem svoje pogreške, ali sebi ih sakrivam i prešućujem. Jer ih ne mogu podnijeti. Danas sam učinila još jedan korak prema „ozdravljenju“.

Postoji osoba u mojoj prošlosti koju bi ja trebala zvati prvim dečkom, ali ja ga zovem u svojoj glavi greškom. Mojoj prvom pravom greškom koja je povukla sve druge. Imala sam 23 godine i umorna od samoće i nedostatka ljubavi. Dečko. Koja sam idiotkinja bila. I onda još jedna greška, i trudnoća. I povratak u rodni grad. I gradnja karijere od nule samo zato što sam rodila. Zar niste znali? Kad žena rodi dijete prilikom procedure rađanja doktor obavi i lobotomiju te je ta ista žena apsolutni idiot nakon poroda. I prije nego je zaposlite treba dokazati da se može ustati ujutro, disati, dovesti na posao, prepoznati vrata i znati rukovati kvakom na vratima. Jer magisterij koji je imala prije poroda je magijom izvitrio....PUF
8 godina poslije i još uvijek mi se spočitava što sam majka, i to ne bilo kakva nego najgora, samohrana – odnosno – bez nekog tko će paziti na dijete kako bi mogla raditi prekovremeno, nedjeljom, i odlaziti na seminare u Škotsku.

Uglavnom, ta prva greška/dečko, više manje sve od njega ili što ima veze sa njim sam bacila, spalila. Ostao je samo jedan artikl. Zlatni prsten. Neko vrijeme sam ga izgubila pa ga se nisam ni mogla riješiti, ali ova mini čišćenja koja u zadnje vrijeme intenzivno obavljam dovela su do toga da sam ga pronašla. Tako, danas sam ga odnijela na procjenu, 719kn bi mogla dobiti za njega. Ali cijena zlata je pala pa ću pričekati još malo, ali rješavam ga se. Popravljam se. Znam da nikad neću biti adekvatno popravljena. Koliko god lijepio vazu natrag, to više nije ona ista vaza. I pušta vodu.

Vrijeme je stalo. Čak i da je svaka riječ koju Marko izustiti laž, ne zaslužuje moje ponašanje. Došlo je vrijeme. Došlo je vrijeme da prestanem gledati tri koraka unaprijed, vagati sve, vrijeme da napravim potez bez pitanja „što ako“.

Reći ću DA.

Marko se vratio. Odlučio je da ide na sve ili sve... Želi pobijediti u igri, iako mu ja uporno tvrdim da nije problem pobjede ili gubitka, već da je igra pogrešna.

Već mjesecima igramo tu igru i on ju je sad odveo na sasvim novu razinu. Da li sam prije spomenula da je Marko bogat? E, pa evo sad spominjem, Marko je bogat. I unatoč svim negativnim stranama koje donosi činjenica da boraviš u mojoj blizini, Marko ne odustaje od te ideje da postoji malo svijetlo nade da imati me u blizini je baš super stvar.

Ne znam kako, i nemojte me pitati, ali uspio me nagovoriti da odem s njim da mi nešto pokaže. Znam, znam, trebala sam biti jača i odbiti, ali, evo nisam. Ali ono što mi je pokazao potpuno me šokiralo i izbacilo iz takta. Odveo me da vidim kuću. I to ne bilo koju kuću. Moju kuću. Moju kuću iz snova. Koju je on izgradio u protekla četiri mjeseca. Zato ga i nije bilo ni za vidjeti i čuti.

Izašla sam iz auta i ovo me dočekalo:

Grandiozni ulaz u dvorište, s desne strane garaža za automobil i teniski teren, sa lijeve bazen sakriven u vrtu. Stabla žižula, smokvi petrovki, trešanja, mandarina, par palmi, čisto onako, da su tu. Bazen prelijep, savršen, gledam i ne vjerujem. Velika terasa i ulazna vrata. Pratim Marka koji ne izgovara niti jednu riječ. Otvara ulazna vrata i ne čeka me, očekuje da ga samo pratim. Ja šutim i krećem za njim. Lijevo veliki dnevni boravak i kuhinja, sve namješteno bez egzibicija, da je funkcionalno, desno u hodniku skale i četvero vrata. Iza prvih, teretana i stol za stolni tenis, druga vrata, unutarnji bazen - sad već polagano ludim od zavisti, treća vrata, soba za pranje i sušenje robe, peglanje, ma sve za čišćenje i održavanje doma. Četvrta vrata - pauzirao je malo pred njima i onda ih sa širokim osmijehom na licu pobjedonosno otvorio i otkrio tajnu stražnjeg dijela kuće - kuglanu sa dvije staze. Sad sam već preskočila zavist i počela razmišljati kako da "sredim" vlasnika i naselim se u ovu savršenu kuću. Ulazim u kuglanu i želim igrati. Želim kuglati. Ali Marko odlazi dalje, još ne govoreći ništa. Ide na kat.

Hodnik desno - atelje, mala radionica za svaštarije, radni stol i alati, kistovi, brusilice, sve i svašta, pravi mali "Uradi sam" raj. Lijevo velika spavaća soba sa kupatilom i prostorom za rad i učenje. I onda.... ravno ispred ogromna spavaća soba, skoro 50% prvog kata otpada na nju, u sklopu sa radnom sobom, mini uredom i balkonom s kojeg se vidi cijelo dvorište.

Okrećem se, ne mogu vjerovati, savršena kuća. Savršena. Ali tu još nije kraj, u potkrovlju generatori i akumulatori, tihi, i na krovu solarne ploče. Kuća je potpuno energetski samostalna. Marko se vraća natrag u glavnu spavaću sobu i čeka me kraj vrata koje još nije otvorio. Gleda u mene, bez da pokazuje ikakve emocije na licu, i otvara vrata, ali ovaj put čeka da ja uđem prva. Želim pitati, želim izgovoriti nešto, bilo što, ali ne mogu, jednostavno sam bez riječi. I ulazim unutra. To je ormar. To je soba-ormar. Na policama cipele, patike, veličine 41-42. Trenerke. Moje veličine. Na vješalicama haljine u stilu onih koje već imam, idealne za ljeto za ured, u raznim bojama. Uzimam jednu i na lijevoj strani ugledam ušiveno ime i logo. Moje ime. Moj logo. Okrećem se prema Marku i

Marko: Nemoj reći ništa, samo me poslušaj prije. Ovo je tvoja kuća. Bila je to i prije nego sam je počeo graditi. Ne moraš ništa učiniti, ne moraš se na ništa obvezati, samo želim da znam da li bi mogla biti sretna u ovoj kući i ako je odgovor Da, prihvati je. Ovo nije dar. Ovo je tvoje. Ne mogu ti darovati nešto što je tvoje. Želim da budeš sretna, sa mnom bez mene, ne bitno, samo sretna.

Nastavlja govoriti, objašnjavati, moliti, ali ga više ne čujem. U glavi mi se roji bezbroj stvari koje se mogu desiti ako prihvatim ovo što nudi i ako ne prihvatim.

Ako pristanem, što sam onda ja? Prodala se za odgovarajuću cijenu? Ako pristanem da li ću moći nastaviti ga odbijati ili ću se osjećati obveznom da mu "vratim uloženo"? Ali kako da ne pristanem? Kako da odbijem ovo? Živim u podstanarskom stanu bez dnevnog boravka, ja i kćerka spavamo u istoj sobi, a ona postaje sve veća i veća i traži svoj kutak. Kao i ja svoj. Ova kuća je moja kuća. Mogla bi sretna u ovoj kući. Sama. Bez njega. Bez ikoga. Mogla bi biti sretna. Nikad to nisam mogla prije reći sa sigurnošću, ali ovdje, sad, znam to. Znam da me ova kuća može učiniti sretnom. Bazen, o, taj bazen. Kupati se cijelu godinu. Teretana, kuglana. Dnevni boravak. Nisam živjela u prostoru koji ima dnevni boravak nikada. Nikad nisam imala dnevni boravak. A tek vrt, i moje voće, moje obožavano voće. Samo vrt je dovoljan da me obori s nogu. A radionica, gdje mogu crtati, variti, piliti, lijepiti, lemiti bezbroj mogućnosti. Tresem se.

Ne mogu reći ne. Ne mogu dobiti ovo. Ne mogu odbiti mogućnost da napokon budem sretna. Ali ne mogu reći da. Ne mogu. Da znači da imam cijenu. I sve što govorim je bezvrijedno jer uz odgovarajuću ponudu se može prilagoditi po želji. Glava me počinje boljeti. Ne mogu reći da.

Odlazim.

Dolazim do dnevnog boravka gdje me Marko zaustavlja i govori, ali ja držim zatvorene oči i pokušavam ga ne čuti.
I prve riječi koje izlaze iz mojih usta su, kao i uvijek, riječi kojima pokušavam odbiti njega i druge od sebe te ga pitam:

Što ako pristanem i nađem drugog, i mi budemo sretni ovdje, u tvojoj kući, koju si mi darovao? Što onda? Kako ćeš onda razmišljati?
Potpuno šokiran jer je sav svoj monolog usmjerio prema nagovaranju mene da pristanem, gleda dolje u pod vrti film i razmišlja, zamišlja taj scenarij. Ja sa drugim, u njegovoj kući. Zamišlja i provlači sebe kroz ribež osjećaja, od ljutnje do mržnje i potpuno neočekivano - do smirenja, podiže pogled i pita me:

Da li te čini sretnom?

Nasmijem se jer prvo što mi je palo na pamet kad sam čula pitanje bilo je "nitko me ne može učiniti sretnom". Odgovaram: Možda, ne znam, ali nisam s tobom, s njim sam.

Ako te čini sretnom, to je sve što želim.

Ne odustajem. Kraljica sam u postizanju apsolutne mržnje usmjerene prema meni.

Pitam: I bio bi u redu s time, da smo ja i on skupa. I da vodimo ljubav, gore na krevetu kojeg si tu kupio, na plahti koju si ti izabrao, ovdje na tapetu kojeg si ti odabrao? To bi bilo u redu?

Mrzi me. Vidim mu mržnju u očima. Mrzi što sam logična, što ne činim ništa bez premišljanja. Što nisam spontana. Što važem sve prije nego što skočim. Što postavljam prava pitanja prije nego je kasno. Gleda u tapet.

Vodit ćeš ljubav s njim ovdje, na tapetu?

Zašto ne? (dok u sebi umirem od smijeha od samog koncepta mene i vođenja ljubavi s muškarcem, nije to kao vožnja bicikle, to je kao vožnja svemirskog broda, nikad nisam znala i male su šanse da ću ikad znati)
Nakon par godina prakse, zašto ne bi vodili ljubav evo tu na tapetu?

Godina prakse?

Pa, naravno, ako očekuje da se poboljšam ili da budem općenito prosječna, praksa je jedina opcija. (u ovom trenutku bi trebalo fotografirati moje lice i staviti ga u rječnik pokraj akronima LMFO)

Umire iznutra i, vrišti. Želi me slomiti. Što više vidim mržnju u njegovim očima to sam sretnija jer napokon će se početi ponašati kao svi. Kao da sam greška. Majčina greška koje se nije trebala roditi. Vreća za udaranje. Jesam li uspjela, jesam li napokon slomila tu fikciju koju je stvorio da vrijedim biti voljena? Idiotski koncept - ja - zaslužujem bezuvjetnu ljubav, baš.

Kakav je?

Tko?

On. Kakav je? Tko je?

Isti je kao ti, samo,....

Samo što?

Samo mu vjerujem.

I otvorila se crna rupa apsolutne tišine. Vrijeme je stalo.

Mrzim sebe. Ne zaslužuje riječi koje izlaze iz mojih usta. Nitko ih ne zaslužuje. Ni najgori neprijatelj. Mrzim život. Mrzim ovaj planet. Mrzim sve. Mrzim sebe.

Kako mi produžni ne može doseći za drugi kompjuter pa da imam oba, stari i novi, došla sam na ideju da samo dodam još jedan monitor novom kompjuteru i voila, sad imam dva monitora. Na jednom radim, a na drugom mi se vrti poticajni materijal za rad. Moram reći da ne znam kako sam prije mogla raditi na samo jednom monitoru...c.c.c.c

Vaga: 77 kg. Nije išlo gori. S obzirom na sve, izgleda da sam joj draga ovih dana pa mi se smilovala. Danas od dva sata vodeni dan. Imam punu namjeru izdržati ga jer vrijeme je došlo da kile krenu dolje, ali stvarno dolje.

Zakopat ću se u posao. To je plan dijete. Raditi i ne misliti na hranu i samo raditi. Dva tjedna.

Evo me. Ajme, evo me.

Život leti, ali baš ono prolazi stravično brzo. Ne mogu vjerovati da je travanj, a još jučer je bila Nova godina. Težina stoji, a rupe na kaišu se smanjuju, sad sam na trećoj rupi od kraja, ostale još dvije na kaišu. Kupila sam Espresso green kapsule od Dietpharma, na akciji 50% za 68kn pa rekla, ajmo probat. Tako da sad ova naredna dva tjedna idem malo intenzivnije se uvatit samokontrole i vježbanja. Donjela sam svu opremu u ured za kuhanje, imam rekvizite i plan jelovnika kojeg ću se striktno držati dva tjedna, plus vježbanje, plus ove kapsule, plus elektromasaža (uspjela sam dobiti na posudbu od bake ovaj aparat , ona ga je nabavila sebi radi bolova u nogama, skupo ga je platila, ali ga više ne koristi, rekla sam joj da mi ga posudi na dva tjedna, ali vratit ću ga tek kad ga pita natrag jer aparat je super, ovu elektrostimulaciju s niim u salonu bi platila 100-200kn, ovako se mogu svaki dan uštakat u struju).

Sada gledam po njuškalu, može se kupiti za 1000kn. Tužno, a platila ga je x000kn, možda čak i x0000kn, prevarena kao i svi drugi umirovljenici (evo članak Foot relax aparat - prevara).

Slijedeća dva tjedna sam maksimalno bukirana sa terenskim poslom tako da i to će poslužiti svrsi, neću moći se odmoriti dovoljno da ogladnim pa pojedem prvo što mi padne pod ruku. Vani je sunce dobro krenulo, odma na prženje tako da više nema isprike "hladno mi je " i tako to. Idemo vježbati. Idemo vratiti kilažu koju smo imali na 30. rođendan do 32. rođendana!!

Vaga: 77,0kg

Ipak mi se smilovala vaga, par dana već bez problema poštujem UN. Ali ne vježbam (osim kuglanja i orbitreka). Danas bi bilo idealno vodeni odraditi (mlađak od 11:36). Ali ništa od toga.

Prekršila sam pravila dijete, sinoć sam oko 23 sata pojela naranču. Odbijam reći što vaga pokazuje, ali nije dobro. Tako sam živčana. Prepucavam se preko emaila sa Batman-om. Prigrizla bi prste od ljutnje što sam ga uopće kontaktirala. Moram se baciti na posao i zaboraviti. samo zaboraviti.

Bijesna sam. Nema veze sa dijetom, već nešto sasvim drugo.

Ja se kužim u kompjutere. Ne ono famozno, ali više od prosječnog građanina koji koristi kompjuter 8 sati dnevno. Tako da kad negdje nešto zašteka, zovnu me i dođem „popraviti“. Nisam za to plaćena, nit želim biti za to plaćena, to je samo nešto što znam i mogu, pa zašto ne ako mi neće oduzeti previše vremena?
Uglavnom, hipotetski imamo par osoba koje se kuže u kompjutere bolje od mene, i od toga su stvorili biznis, i sad je sklopljen ugovor da za svaki IT problem se zovu. Prva stvar što su napravili su svima u cijeloj firmi makli administratorsku ulogu i ostavili „baby“ jakost. Odnosno, sad ne mogu instalirati niti free pdf čitač bez da zovu „Batmana i Robina“. Ono, da ti se smuči.
Zadnja egzibicija u koju sam se ja uvalila (grizem se i tučem se zbog tog, do not worry) bila je ta da sam silom prilika morala sjesti za jedan takav novo modificirani kompjuter. Bitne komponente ne rade, a kako sam „baby“ user ne mogu ništa „popraviti“. Pa sam otišla istestirati taj poziv „Batmanu i Robinu“. I došli su, i pred sat vremena mi proslijedili, pazi sad, ste spremni: račun za dijagnostiku.
AAA Račun za šta??? Račun za to da mi pobjedonosno pročitaš što piše na ekranu i što vidiš kad otvoriš bočnu stranicu? Iščupala bi tipke na tipkovnici od ljutnje.
Odgovorila sam da je kompjuter radio sasvim OK prije nego su mu snizili IQ na razinu amebe pucajući na to da i User nije ništa pametniji pa mu više i ne treba te da trebaju utvrditi tko je radio na kompjuteru i ostavio ga poluispravnog (ovo je ono podli udarac jer se zna tko ga je zadnji dirao, ili Batman ili Robin).

Znam samo jedno. Moj kompjuter do sad nisu taknuli. Ali ako dođe od direktive da moraju i mog dirnuti, iste sekunde prijetim otkazom. Nema teorije da ću dozvoliti da diraju moj kompjuter. Jedini razlog zašto sam ih prije zvala (Batmana i Robina) jer za neke serverske probleme nisam mogla doći do rješenja jer su mi nepoznate lozinke, koje nisam htjela ni znati da ne bi bilo da sam ja nešto zabucala u njihovom sustavu.

Pogriješila sam što sam ih zvala kad sam vidjela da kompjuter ne radi. Trebala sam se ugrist za jezik i otići. Ali nisam mogla ostaviti neispravan kompjuter kolegici koja neće znati što nije u redu i koliko opsežan popravak treba biti.
Kaže X ne radi jer nije spojen na M. I neće ga spojiti dok ne vidi pare na sunce. Ono kabel uštakat u rupu. Kakav fizički napor....
Ne želim omalovažavati IT poslove ali ovo je čisto izrabljivanje špiljskog čovjeka. OK, ne zna što su pixeli, ne zna MB i TB razlikovati, ne zna kako komprimirati fajl da stane u email, ne zna kako otvoriti BIOS i promijeniti drive za boot, ali daj i malo poštovanja, izmislio je kotač i otkrio vatru.
Imam poznanika koji je isto IT, to mu je osnovni posao, proveo je cijelu slobodnu subotu radeći nešto za frenda i nije mu palo na pamet to naplatiti, jer posao je bio, ono, uštakati kabel u zid i pobrisat prašinu sa procesora. I to je meni normalno. Kako možeš naplaćivati puhanje u procesor da makneš prašinu i oslobodiš ventilator patnje? Koju cijenu staviti na to?

Kao što sam rekla, mojim razmišljanjem neću daleko doći. Živimo u svijetu u kojem moraš pronaći način da čovjeku njegov vlastiti zrak u kući pokušaš prodati, ali na način da ga on odista želi kupiti od tebe, bez prisile. Amerikanci su prodali pijesak Iračanima za gradnju kuća. To je svijet u kojem živimo. Prodati ljudima u pustinji pijesak d.o.o.
Trebala sam šutjeti, zar ne? Trebala sam stisnuti zube, ostaviti pokvaren kompjuter po strani i produžiti dalje. Nisam ja pokvarila, neću ni popravljati. MOTO.
Potpuno kontra onog što su me učili i što ja sad učim druge. Popravi, ako vidiš i čim vidiš. Nema traženja krivca, nema upiranja prstom, samo popravi, znaj da si učinio dobro i nastavi dalje sa životom, i spavaj spokojno.

Pathetic

Ajme.

Jučer sam pojela jagode. I trebala čekati dva sata do drugog jela, izdržala sat i pol i pojela korabu, pa onda sat pa bananu i dvi naranče. Nakon svakog zalogaja sam bila samo gladnija i gladnija. Morala sam otići na teren samo da zaboravim na jelo. A samo dan prije sam bez problema izdržala na vodi, a sad kad jedem, samo hoću još. Popodne slistila još jednu naranču, pa poslje šaku kikirikija, i onda na trening. Igrala loše sve do zadnje ruke, nikako se prisiliti da ne vrtim kuglu prstima pri izbačaju. Nenormalno. Za večeru sam se odlučila na špinat kuhani jer da sam samo namirisala voće to bi bio raspad sistema.

Vaga jutros: 76,6kg (mehanička)

Vani je poplava, kiša ne staje, u stanu hladno, moram kupiti još spačve ako se mislim grijati za vikend.

Danas je na redu meso. Mislila sam se između sira, jogurta ili jaja, ali kako po reguli moram jesti meso jer smo utvrdili da kad jedem meso brže mršavim, ipak ću danas kupiti meso u Konzuma (gastro odijel). Najvjerovatnije piletinu ili oslić. Salata od korabe.

Nevezano za temu: seminarski radovi u mojoj struci - potpuno suvišni jer za jedna predmet recimo postoji deset mogućih tema i te teme su ono fiksne od 1900 godine. Ništa se novo ne može reći, ništa se drugačije ne može napisati jer su to ipak definicije i opisi, mogu samo izmješati riječi u rečenici, ali do kad? Jedna rečenica može imati samo toliko verzija u kojima se može ispričati, kad se sve ispucaju gdje smo?

Poznanica mi je dobila seminarski rad na temu koju sam ja dobila 2002 na istom fakultetu. Pregledala sam internet i apsolutno ništa se ne može nadodati niti promjeniti u mom radu iz 2002 za 2013. Čelik je ostao isti, dušik je ostao isti, pranje naftom je još uvijek isto....

Potpuno neinovativno. Profesori bi trebali davati teme koje će zaintrigirati studenta za tu temu, da je obrađuje za sebe, a ne za fakultet.

No otom potom...

Ajme meni naslova... pogotovo kad znam da treba doći do 90. Trebao je biti ovaj: UN dijeta dan #4, ali onda sam otišla na malo apstraktniji naslov.


Jučer vodeni dan OK prošao, malo navečer zagustilo, popila malo vočnog jogurta (što je zabranjeno, dakako), ali taman me okrijepilo.

Vaga jutros 76,8kg (mehanička).

Jučer sam se i izmjerila:

Visina: 171,5cm
Grudi: 99 cm
Trbuh: 95 cm WHR* 0,82 - bez pretilosti (prema WHR kalkulatoru)
Bokovi: 115cm
Bedra: 64 cm

Prvi cilj 75kg. BMI: 25,6 Rok: 20/04/2013
Grudi: 99 cm
Trbuh: 93 cm
Bokovi: 114cm
Bedra: 63 cm

* WHR (omjer opsega struka i bokova) veličina je koja nam daje uvid u raspodjelu masnog tkiva u tijelu, oblik tijela i vrstu pretilosti.

Ako smanjim struk na 81 cm WHR mi postaje 0,7 što je još uvijek bez pretilosti, ispod prelazim u tkz. "jabuku". Međutim ako mi se opseg trbuha smanji moraju se i bokovi pa bi to bilo 81/98, međutim teško da mi bokovi mogu doći ispod 100tke. A možda i mogu, ja gledam svoje kosti, a 60% ovih 115cm je stražnjica, a ona se može smanjiti.

U Lidla sam na 20% sniženju kupila jagode (slistila ih za doručak, pola kila), banane, naranče, kiwije te pojas za bubrege 33kn. Kao što sam i pretpostavljala puno je stabilniji i bolje konstrukcije od onog steznika šta su prodavali prošli tjedan. Bez steznika oko trbuha ne mogu trenirati, a stari mi se skroz raspao. Ovaj mi se čini odličan, popodne imam trening pa ću ga odmah testirati.

A sad idem raditi četvrti četvrtoga u četvrtak.

Rješila sam upitnik za preporučeno zanimanje i dao mi je slijedeća:

Popravljači, ugođači, i graditelji glazbala
Dizajneri
Arhitekti
Računalni programeri
Montažeri
Grafički tehničari
Tehnički crtači
Tehničari za finomehaniku
Strojarski tehničari

Sve ženski poslovi kaj ne :P?

Krenula sa UN u ponedjeljak.

Pristupila temi jako znanstveno tako da sam kreirala tablicu gdje ću pratiti sve što pojedem/popijem, a i čuvat ću račune od kupljene hrane za UN kako bi vidjela i financijski trošak UN dijete. Naravno to je samo plan, sad izvedba...

Od vježbi za početak ću svako jutro odraditi 10 minutni Taichi, to je kao najblaži uvod u vježbanje, a onda kad zatopli malo pojačati jer je brrr hladno. Sinoć sam upalila električnu deku i spasilo me, lipo toplo.


Naravno, nikakvi recepti ne dolaze u obzir jer ja i kuhanje - no no. Tako da će jelovnik biti piletina, sir, jogurt, jaja za prvi dan, krumpir, riža, leća, fažol i biži drugi dan, treći dan je za peciva, tu će Lidl biti glavni, slatko i tamna čokolada, četvrti dan je tulum za mene, tu će sad kad krenu biti mandarine, naranče, kiwiji, banane, smokve, koraba, ma sve i svašta. Jela za prvi i drugi dan ću kupovati u Konzuma te susjednom restoranu, za treći i četvrti dan Lidl ili eventualno neki od lokalnih tko da voće na akciju.

Stanje: 78kg BMI: 26,7
Prvi cilj 75kg. BMI: 25,6 Rok: 20/04/2013
Drugi 72kg. BMI: 24,6 Rok: 10/05/2013
Treći 69kg. BMI: 23,6 Rok: 01/06/2013