Neki aspekti mog života

Greetings dear Ebay users and visitors!

In light of my recent life events I decided to sell my "suppose to be endless" pessimism. It was very hard to make the decision to sell it but when I placed it on a piece of paper it was very easy to determine it's value so here it goes:

My story is a sad story.... and I am sure your story is a sad story. In fact I bet that almost everybody in the world have a reason to be miserable and sad... So I am going to say it as it is.

My mother did not want me, or to give birth of me. But in those days it was unspeakable to do abortion. So she gave birth to me. And then the rest of the bunch realize the error they made and decided that I am going to be the soul reason of all the problems within two families.
She beat me up on a daily bases, I was changing colors from purple to blue and green. The father was at work most of the time. One day two boys from school stole my backpack and she threaten to me that if I lose my staff she will not buy me new one so I run after them in to the forest where they tried to rape me. I manage to get the backpack back (try to say that fast) and get away from them. When I was ten she decided it is time for her to hit the road. Disappear. Once again, I was guilty for that. I try to spend all the day time in school. The house was just for sleeping. When I was 21 years old I started to have this stupid ridiculous felling that I need love. That I need someone to love me for me, unconditionally. Absolutely idiotic. As a result of that idiotic state of mind I had my first kiss when I was 23. That relationship when down the drain. And when I was alone again, I was completely brainless, and made an error. And I was pregnant. I decided to keep it. It was my duty and responsibility.

I have all these degrees and certificates but I am lacking "street" knowledge. I can't have a normal relationship because I am not normal. To me people are just walking knifes waiting to stab someone. And if you invite them, if you let them, , ouhg, then they so gonna stab you. Whenever whomever. Now when I fantasize of perfect boyfriend he is alien/robot/terminator programmed to be with me and love me. And when I try out the fantasy with "the human" it's all perfect until the after weeding. You know, we meet, we intrigue each other, we spend time together and then we get married and now we are together on a daily basis only to realize we do not want to be with someone, we want to be alone. It is safer. We do not trust each other. It is better to to never love, rather then have love and lose it. I can't handle love. To have it and then to exist without it after I had it? To be able to compensate the fact that every atom of my body is screaming of agonizing pain and out most destruction? For people to say that memories of good times can heal your heart... Can you build on quick sand? I ended that part of me. The love, and hope. To find my soul-mate or any other mate. So now I have only one reason to fight for. My child's happiness. I do not share the truth with her. I did not and will not tell her that people are there to hurt you, to end you in horrific kind of ways. She will find that out on her own. Or maybe she is going to be the lucky one and surround herself with the good people. I can't seem to see them but... Because of all the stuff in my life I spend most of the time in school. So I have plenty of skills and abilities. When I was without her I could find job in 5 minutes. I was called upon to join the teams... When I gave birth all of that was gone. Like I had lobotomy together with child birth.

I had to start all over.

To prove that giving child birth doesn't make me brain damaged and stupid and worthless. I am still working on that. It is hard. To sit on a meeting that starts with: You have a daughter, she is a burden, she stops you in your carrier.... bla bla bla. I smile and nod while in my head I spin this thought: If I only had a house of my own... if I only had a house of my own... so my daughter is safe, protected. So I do not worry that I will not be able to pay the rent. Or bill or whatever. No matter how hard I work I will not be able to get the money for the house of our own if I do not risk the minimum safety now. And I can't do that. I do not have strength to risk it. I need to provide the roof above our heads and food on the table. And love. But I struggle to much. I have all these knowledge but I can't charge my work as I should because "I am not constantly available and free" , meaning I can't pack my bags and go to the seminar on a 48 hour basis on a wimp. So I am stacked back in the "BASEMENT". All this time my daughter sees me, sees my knowledge and my hard work and yet I can't afford to buy her the food she wants and likes, the toys she loves, the backpack she adores. So she asked me why is school important, why is knowledge important? If you can't buy a house or favorite chocolate even, juice, t-shirt? Yes, my "book" knowledge is worthless because I am a mother. I am not a seller, or worker, or manager, or instructor. It defines me. It defines how I work, how I act, how I drive... I used to jump from the rocky cost in to the dark sea, now I carry band aid and sterilizing liquid spray with me for cuts an bruises.
Yes, life is hard. People do not have money. Some people have more money. But if they donate it then they wouldn't have money so... they have to give money in the way that money makes more money. So am I actually trying to take the easy way out by getting people to fund our lifetime with their hard earned 1 dollar? Are you thinking if I give her 1 dollar I can also give one dollar to that and that and that.... where does it ends? Who is going to give me my 1 dollar??? I need dollars as well. Yes. YES!! And the North pole is melting, the storms and tides are destroying the countries, crops do not have water, the Sun is too hot, the Mars is still not live-able, the black, brown, yellow and white still can't see beyond the color... Yes, it is really that bad. And yes it is going to get worse. And who is going to give you your 1 dollar?
It used to be me.
I would give you 1 dollar. When I wasn't a MOTHER I gave 1 dollar. It wasn't a choice, it was not from the goodness of my heart. It was obligation. To help. To give. At least I felt it like that. To provide when you are able to provide.
I have plenty of options to change the situation, win on lottery, work 24/7... or I can sell something that I have plenty of that I do not really need.
Now what do I have plenty of that I really do not need?
PESSIMISM!
Pessimism is a state of mind in which one anticipates undesirable outcomes or believes that the evil or hardships in life outweighs the good or luxuries.
In order to pay our bills, groceries, school, books and small things I need 897,22 US dollars every month. Lets say I'll get another 50 years so that is 897,22 x 12 x 50 = 538336,0522. In addition I need a home. A home is where the heart is? Ahm... home is where the 6 walls are with windows, kitchen, bathroom, bed... House cost around 174474,96 US dollars.

So the round total would be 712811 $ for entire lifetime. Seven hundred and twelve thousand eight hundred and eleven US dollars - lifetime cost.

Ebay apparently has 100 million active users globally. I need that 776963 users of that 100 million purchase a piece of my pessimism for a price of 1 dollar ( 712811 $ + 9% Ebay fee = 776963). For one dollar I will tell you why am I waking up with words Idiot and falling to sleep with word stupid stupid stupid worthless on a given day. Trust me, I have new reason to be "down and blue" every hour so that insures that for your 1 dollar you will get the part of my pessimism that is unique and only yours. Since the globe has time zones you will have to give me max. 8 hours for me to see you payment and prepare your part of my pessimism. It will be in a form of letter and/or picture send by email. It will not contain any illegal or indecent material or words (I do not use such language).

And if I manage to sell 776963 parts of my pessimism I will start to think that the glass is half empty. Because now I think that the glass is leaking and it is half empty.

Nažalost, iako je koncept sasvim OK nisam imala snage provesti ovu ideju u djelo. Ne želim postati članak u Weird stuff rubrici dnevnih novina.

Magija ulaznih vrata ne prestaje.... jutros sam pola sata vozila orbitrek, uznojila se. I ona sam mislila još malo vježbati, nakon još deset minuta umorila se previše i stala. Popodne ogladnila i pojela napolitanke - poništila svo vježbanje.

Sutra dobivam uru natrag koju sam izgubila. Htjela bi opet probat sa Insanitijem jer ću ujutro imati više vremena... Ali ovi dani izležavanja su me ulijenili. Ne mogu niti odplesati nešto na Wii-ju, tj. ne da mi se. Stavila sam Gangnama da svira da me natjera da mrdnem guz.

Financijski sam iskompleksirana. Nikako da posložim situaciju od kad mi je plaća kasnila 15 dana. Stvorili su se zaostatci koje nikako da pokrijem i to mi nije jasno. Iako sam imala izvanredne troškove, uniformu, trenerku, odjeću (majce od 17kn), bičve, štitnici, brisači, struja, svega pomalo.

OK.

Najvjerovatnije neću osvojiti milijune kuna na lotu. Što bi to u globalu trebalo značiti?

Da je ovo sve od života što ću imati. Posao, soba, krevet, malo sporta, pa posao, soba, krevet. Naravno bit će tu svijetlih točaka... ali?

Želim imati Gopro Hero 3 black edition kameru sa svim dodatcima....
Šta će mi? Za još jednu ideju koju neću ostvariti....

Uvatio me pesimizam. Dolazi Božić, a ja sam praktičar. Ne vidim poantu u dekoraciji koju onda moraš skidat iza tri kralja. Zašto je onda i stavljat? Samo gubljenje vremena. Treba napunit baterije jer sam potpuno ispražnjena. Ujutro jedva ustajem iz kreveta.

Djeca u školi pitaju X kako to da nema tatu? Tako da sam jučer i taj razgovor obavila. Nemaš tatu jer je mama idiot, bi bila najkraća verzija, ali nije prikladna. Pa sam nešto iskombinirala. Malo sam gledala filmove kad je X bila mala. Tako mi je žao što nisam imala bolju kameru, i što nemam više snimki.

Vrime za spavanje....

Imam magična ulazna vrata u stan. Kad sam prošla kroz njih odlučila sam da mi je dijeta i vježbanje prenaporno, prezahtjevno i jednostavno previše mučenja, a kili ne idu dolje, a ja gladna. I želim jesti. I onda sam loše volje. Kako nemam nekog razloga osim zdravstvenog za smršaviti, iza tih magičnih vrata prije tjedan dana sam odlučila da neću više misliti o tome, o dijetama, i vježbanju, već ću jesti što želim i kad želim i pretežno neću vježbati. Čak niti elektrosimulator ne stavljam na sebe da strujni udari vježbaju umjesto mene.

Jela sam Rafaelo, žitarice s mlijekom, mlijeko sa Sportom, pomfri, frigane njoke, deserte s lješnjakom, jogurte sa čokoladnim lopticama, Petit Beurre kekse, pire krumpir, čnicele, juhu od gljiva, mandarine, šipke, žižule, bijeli kruh, zlatni prepečenac, kruh sa sjemenkama, ABC namaz, Lino ladu, čajnu salamu, parizera, gaude, štapiće s kikirikijem, bombone, kokice.....

Rezultat 83kg.

Ali magična vrata su samo magična pri ulazu. Pri izlazu magija nestaje. I onda se vidiš u očima onih koji nisu zlonamjuerni, koji neće ništa reći ali će te otužno pogledati i otužno se smiješiti dok u sebi misle što je opet napravila od sebe, a bila je lipo smršavila. I onda te sram dotuće. I kažeš sam sebi, moram, moram moram. I onda opet prođem kroz magična ulazna vrata i uzmen zdjelu mlijeka, stavim Nesquicka i ubacim Sporta i u krevet.

Imala sam 92kg, skinula na 64kg i sad došla na 83kg. U 4 godine. 30kg oscilacije. Gadim se sama sebi ne fizički već zbog spoznaje što to čini mome tijelu iznutra, što ta oscilacija čini iznutra.

Kako razbiti tu magiju? Kako zadržati svoj stav pokraj mlijeka, štapića, čokoladica, pomfrija i izležavanja?

Pričekat ćemo budućnost da bi vidjeli.

Ušla sam u dućan s mokrim kišobranom i nisam htjela da mi kapa po cjelom dućanu pa da sve flekajem, te sam ga ostavila ispred blagajne.
Kupila kruh i papuče i došla na blagajnu. Gledam, nema kišobrana. Pitam blagajnicu, ona se okreće i gleda i oboje ostajemo u šoku. Netko mi je ukrao kišobran.

Ukrasti kišobran ispred blagajne.

Nije bilo drugih kišobrana tako da nema govora o zabuni ili nečem drugom.

Drska krađa. Ne mogu ga prežalit.

To mi je bio jedan od jačih kišobrana, otporniji na vjetar. Nevjerovatno.

Davnih dana, a opet nedavno raspravljalo se o tome da ako želite podići novac koji ste uplaćivali djetetu u njegovu dječju štednju morate imati potvrdu od centra za socijalnu skrb i ne možete podići neku cifru ofrlje, što bi se reklo. Već je morate pravdati.

Dosta njih se nabrusilo na taj zakon. Meni je on suvišan, ali i prijeko potreban. Jer ljudi nikako da shvate da je dječja štednja - dječja. To su djetetovi novci, i ako Vi želite novu kuhinju onda to učinite od svojih novaca, a ne djetetovih.

Ja kad dadem djetetu 10kn da kupi - što bilo, od trenutka kad njegove ručice dotaknu tih 10kn, to su njegovi novci, može s njima što god hoće (ne ilegalno niti doslovno, ali definitivno ima slobodu).

Zamislite da u banci dobijete kredit za renovaciju, ali banka uvjetuje da morate ofarbati zelenom bojom, moraju biti bijele pločice, mora biti PVC stolarija. Jer, na kraju dana, to je bankin novac i ona ima pravo određivati što ćete učiniti s njenim novcem.

Ali banke to ne rade. Dadu Vam novac i Vi s njima možete što god želite. Vi ste banka svom djetetu. Ako mu dajete novac, ako za njega štedite novac, onda je taj novac djetetov. I on s njime može što god da poželi. Vaša uloga je tu odgojna, a ne određujuća. Ako želi obojati zid u crno - OK, ako želi kupiti deset kilograma kokaina i preprodavati - nije OK. Odgoj, a ne odredba.

Ja uplaćujem, tj. odvajam od svoje plaće svaki mjesec 800kn na dječju štednju. Kamata je 4,5% što je najveća moguća kamata i zato je većina roditelja voli, ali i iskorištava. Umjesto da štede na svojoj knjižici stavljaju na djetetovu da bi zaradili više i izvukli novac za sebe. Onog trenutka kad s mog računa ode tih 800kn i sjedne na djetetov račun, ja taj novac više ne računam, on ne postoji za mene, on je djetetov.
Uzet ću sebi za pravo da s tim novcem ne kupi nepotrebno, suvišno, neadekvatno, uzaludno, ali neću uzimati sebi za pravo da je to moj novac i da ću ja odrediti kako će ga i gdje potrošiti. Jer to nije moj novac. Ne više.

Pomoći ću, asistirati, ali ne određivati i zabranjivati. Ograničavati.

Kalkuliram da će bez kamate do 18 godine na računu imati 140000kn. Ako to podijelimo sa 3000kn prosječnih mjesečnih troškova to će joj biti dovoljno za 3,5 godine života. Naravno, to je u današnje vrijeme i uz današnju valutu. Recimo da dođe do apsolutnog raspada sistema, taj novac će joj biti od koristi dvije godine. Ako se upiše na fakultet i dobije neki stan povoljno ili u domu mjesto, taj novac će je pokriti za sve 4 godine faksa, ili 5. A ja ću naravno nastaviti štedjeti i odvajati za nju do 21 tako da će i sa 21 moći smireno stati na kuglu i dobiti posao koji voli i želi raditi.

To je moja odgovornost kao roditelja. To je moj zarađeni novac koji darujem njoj.

Kad poklonite nekome kolač, da li ga nakon 10 minuta idete tražiti natrag? Kad dobijete kredit u banci da li vam banka određuje koju kuhinju možete kupiti i koji model klime postaviti?

Nemojte darovati nešto od čega se još niste emocionalno odvojili, nešto što je u Vašoj glavi još uvijek Vaše. Nemojte darovati novac i onda ga tražiti natrag. nemojte stavljati novac na dječju štednju da bi kupili djetetu novu sobu. Ako želite novu sobu kupite je od svog novca, ne od djetetovog. Zaboravite na taj novac.

Djeca nisu nerazumna, neinteligentna, nevrijedna bića. Ona imaju potencijale koje roditelji često ne mogu niti naslutiti. Imaju prava.

Imaju pravo prihvatiti dar, i imaju ga pravo zadržati, i koristiti ga u najbolju moguću svrhu.

Vaša vizija je prelijepa, ali samo zato jer je gledate svojim očima. Dijete ima svoju viziju. Ili mu pomogni ostvariti je ili se odmakni, ali nemoj odmagati.

Govorim to iz iskustva.

Štedjela sam godinama na Šnikerikiku, pošta. Rodbina je uplaćivala svoj novac, ali i ja sam uplaćivala svoj. Umjesto da od bakinih deset kuna kupim Kinder jaje, stavila sam ih na štednju. Imala sam viziju. U toj viziji je bio fakultet.

I ta vizija je razbijena u komadiće kad sam u banci sjela na fotelju i gledala kako podižu sav moj novac s računa za kupnju betona i bloketa kuće koja nikad nije dovršena, kuće koja nije moja, a sad ni njihova.

Podigli su svoj novac koji su uplatili na račun, ali i sve moje novce koje sam dobila za rođendane, imendane, proslave, sav taj trud, svo to skupljanje, svo odricanje, u par brzih poteza djelatnice pošte otišlo u vjetar.

I onda sam prala zahode po apartmanima da bi platila fakultet. Skupljala dlake iz tuš kabine za knjige. Prala prozore za kartu za vlak.

Svakog 15 u mjesecu ja ostanem bez 800kn teško zarađenih. I svaki put kad ostanem bez njih srce mi je na mjestu jer znam da će ih iskoristiti za sebe, za svoju viziju. Koja god da to bila.

Ne znam.

Događa mi se tonu sitnih stvari tako da sam sva zbućkana. Kuglanje počinje biti bitka, a ne guštanje u sportu. Tolike svađe oko termina, pa ti neki interni tabori, više podsjeća na neke klikove u srednjoj školi nego sportski klub i zajedništvo.

I onda osobe koje ne znaju parkirati. Imala sam dva susreta s njima ovaj vikend. Jedna je parkirala po srid ceste - opravdanje joj je bilo da nije znala da je to cesta. Drugi je prijatelj susjeda koji na dvosmjernoj ulici uspije parkirat dijagonalno tako da ni moje mini auto ne može proć. Nisam bila kulturna već sam mu obrusila nek mi baci ključ il nek mu prijatelj ode u školu ako ne zna parkirat. I nek makne auto.

Slično mi se ponovilo danas. Vidjela one jastučiće punjene vanilijom na akciji i kupila paket. Izašla vani i vidila 4 kune skuplje na računu. Vratila se nazad u dučan i odnila cijenu sa police na blagajnu i rekla da mi da moje 4 kn. Pita me odakle mi ona cijena, ja kažem s police i onda dodam nisam je isprintala i donila od kuće, na što on uzvrati nisam to ni mislia. Užas. Nikad nisam vakva, a sad tri dana zaredom me bodu, a ja bacam lavu nazad.

I onda na poslu ludilo od sitnih brzih poslova... kompletiram tri četiri na dan. Zvao me voditelj ronjenja da dođem roniti preko vikenda. Hladno mi je, a ne mogu odbit. On mi je ka neki Alfa male u životu trenutno pa ga slušam bezpogovorno.

Danas sam na poslu popravljala satove, minjala baterije, pisala test engleskog jezika, popravljala kompjuter, pisala dokumentaciju za aplikaciju tečaja, ajme..... tako ti je to kad si KONZULTANT. He he....

Evo anegdote: kupujem pločice za kuhinju jer je ponestalo majstoru, pita me prodavač koju boju, ja kažem najjeftiniju, on me pita koje su boje ormarići, ja odgovaram najjeftinije... he he. Tako da sad u kuhinji imam tri vrste pločica na zidu. Ja na to gledam - imam pločice. I gotovo.