Neki aspekti mog života

Tolstoj je svojevremeno rekao da su svi sretni isti, a svi tužni da su tužni na svoj način. Međutim, danas više manje svi koji su tužni mogli bi biti sretni da im se promjene jednake stvari u životu. Što bi tehnički trebalo značiti da smo svi nesretni u istim stvarima.

Pesimista. To sam već utvrdila, ali u zadnje vrijeme kad idem birati između čaša polupuna čaša poluprazna, ja se pitam a gdje mi je uopće čaša? Uglavnom, nije dobro. Cijelo vrijeme kao da čekam da dijete naraste, krene samo u široki svijet, ja ću joj dati dovoljno ušteđevine da u miru može učiti. Ali? Samo gledam naprijed naprijed, samo se mučim i mozgam oko toga što će biti. A za to vrijeme ovaj trenutak upravo sad prolazi. Imala sam nesreću da sam bolesna i da nisam išla na posao. I ne mogu opisati koja je to bila noćna mora. Izgubila sam svaki smisao. Uvidjela sam da je život bez posla bezveze. Doslovno nisam znala što bi sa sobom. Cijelo vrijeme gledati TV? Pokušala sam čak igrati igrice na komjupteru, ali i to je neslavno propalo. I evo me natrga na poslu. I ništa, život prolazi. I ništa se ne događa. Ova ispraznost me tako živcira. Potpuno sam bez ideja. Promijenila sam se. Izgubila sam interes za bilo čime. I samo kalkuliram o štednji. Dokad ću tako? Štedjeti za sutra. A sutra će doći za 8-10 godina. Zar ću 8-10 godina provesti čekajući da prođu? Nije dobro.