Neki aspekti mog života

Prošao je Božić. Sretna sam zbog puno malih stvari koje mjenjaju cjelokupnu sliku. Sutra ujutro planiram kampirati ispred Lidla da uhvatim lopte za vježbanje na sniženju. (55kn). Od mnogo stvari u djetinjstvu koje se dese imam one koje nisam mogla i one koje nisam probala. Kao npr. napraviti zvijezdu, to nikad nisam mogla, dok hula hup nisam nikad probala dok ga nisam kupila za Božić prije dva dana. Prvi dan sam mislila da će mi trebati duugo da ga naučim vrtjeti, ali onda sam ulila vodu u njega i sad mi je rekord 20 okreta. Dok moja kćer ne ide ispod 2000 okreta... Zato ga je i dobila za poklon. I Božić i Badnjak su bili radni, ali ne tužim se, radila sam ono što volim. I još nova godina...

Već 10 dana svaki dan, ali svaki dan ujutro, naveče, nebo izgleda fenomenalno. To se skoro ričima ne da opisati. Vozim se na posao i oči mi vrište od muke što ne mogu stati samo gledati u zoru ili snimiti dobrim fotoaparatom. Boje predivne, stil prekrasan, unikatan. Kad pomisliš ajme kako je super sutradan bude još fenomenalnije. Strašno.

Zadnji radni dan. Pa godišnji. A već imam plan akcije. Bukirala sam se maksimalno. Želim odraditi jedan projekt do kraja da mogu u miru u novoj godini krenuti na druge. Jučer mi nije dalo mira pa sam opet pronašla novi software za izradu animacija i krenula se igrati s njime, tako sve do 21h ostala za radnim stolom. Koji gušt.

Slijedeći tjedan čekam u nadi da ću dobiti dobre vijesti vezane za IT problem koji me snašao na drugom terenu, a o tom trošku će ovisiti i "rasipnost" za blagdane.

Nisam još okitila bor - magnet za prašinu. Sutra ću lipo u miru.

Krenula je, blagdanska depresija. Udara svaki dan sve jače. Prvo nisam mogla izbjeći domjenak gdje samo okruženje sa xy brojem ljudi me izbacilo iz takta i podsjetilo da me sad čeka mjesec dana svega toga. Naravno, instinktivna reakcija je bila da počnem odbijati sve od sebe na sve moguće i nemoguće načine.

Danas u dućanu sretnem ženu koja je bila u frizera kad sam ja bila i naravno pričala je sa mnom (jer je to kao obaveza kad si u frizera) i prodala mi je 20 deka pokvarene salame (već je promijenio boju parizer). I što da radim? Ako odem reći joj onda će me obilježiti i više neću moći ništa kupiti u tom dućanu. Izašla sam vani i bacila je u smeće, ostala bez novca i salame. A da je nisam srela u frizera i da nismo pričale bila bi mi samo još jedna od onih koje ne poznam ni želim znati i vratila salamu. sad moram hodati po jajima da se ne uvridi.

Ajme meni muka mi je od tog svega. Muka mi je od pretvaranja da sam nešto što nisam. Nisam društvena, ne mogu raditi s ljudima. Drugačije je kad radim na terenu, onda je moja zadnja, i ja sam šef i nema druženja u pauzama i slično, ljudi me stalno pitaju kako mogu to raditi ako nisam društvena, ali oni imaju potpuno krivu viziju moje struke. Mi nismo tu da se sprijateljimo s vama, mi smo tu da vas guramo naprijed. A svidilo se to vama ili ne, baš nas briga. Plaćate nas da vas guramo, potičemo... Naravno da je ljepše kad se sve to odvija u "prijateljskom" okruženju, ima i onih koji tako uspijevaju, ali ja nisam jedna od takvih. Moj kolega me neki dan opisivao grupi koju je pronašao isprepadanu nakon 15 minuta mog uvoda i rekao ovo: Znate kako na ragbi utakmici imate one koji trče i one koji udaraju? E pa ona je ona koja udara i sad možete trčati prema naprijed.

Za izgradnju karijere morat ću poraditi na svojim društvenim vještinama. Problem je što ih uopće nemam. Moram ih stvoriti iz ničega. Ili odustati od karijere. A zbog djeteta ne mogu. Moram joj osigurati budućnost. Moram raditi, više, bolje i profitabilnije.

Isto tako moram se suočiti i sa drugim činjenicama, anonimnost mi je ozbiljno ugrožena na blogu jer uporno koristim specifični nadimak. Svrha bloga je da kažem istinu, potpunu istinu bez trunke modifikacija. U stvarnom svijetu to nije prihvatljivo. Ne možeš otići do kolegice i reći joj to što si napravila ne valja ništa i jednostavnije mi je da napravim sve od nule i onda ti to prezentiraj kao svoje jer ovo ovakvo kakvo je, mislin nema smisla. Kako to reći i nastaviti raditi? To se ne radi. Moraš u rukavicama. Moraš smotati istinu oko magle.

Kad bi samo postojao način kad bi ja mogla raditi i zarađivati više, a da budem s ljudima manje..... Dream a dream.

Kao što naslov kaže poklanjam poslovnu ideju.
Glasi ovako:

Koliko puta ste ušli u wc u bolnici, u školi, na fakultetu, i sličnim ustanovama i nije vas dočekao niti jedan list wc papira? Razlog tome je što su te iste ustanove utvrdile da ljudi papir troše nekontrolirano ili ga čak nose doma. Kao rezultat više ni ne očekujemo da ćemo naći wc papir i odlazimo u bolnicu sa paketom papirnatih maramica za rezervu.

Moja ideja je da se u wc postavi dozator wc papira na kovanice. Za recimo 50 lipa da da određenu količinu papira. S time bi se ustanove osigurale da u wcu uvijek ima papira, a sa zaradom bi mogli pokriti neke sitne troškove za čišćenje.

Ako vam je ovo glupost, onda niste predodređeni za poduzetništvo jer ovo je ono na čemu netko bi zaradio dok bi ti gledao sa strane i govorio koja glupost, toga sam se i ja mogao sjetiti. Ali nisu proveo ideju u djelo. U početku bi bilo prigovaranja, ali poslije bi se ovo prihvatilo pod normalno. Kao npr olovke na lancu. Nisu uvijek bile na lancu u poštama i bankama. Netko je odlučio da je količina ukradenih olovaka previše i stavio prvu olovku na lanac. To se proširilo i danas nam je normalno vidjeti olovku na lancu. Tako je i s wc papirom. Da bi se spriječile krađe a bez oduzimanja prava na higijenu, dispenzer wc papira na kovanice. Pa tko ima volje o vrimena, eto poslovne ideje.

PS. note to self: pisati post na mobitelu u krevetu u polusnu nije preporučljivo

Bila sam u frizera. Po treći put u životu. Prosjek jednom u 10 godina.

Platila 130kn. Skupo? Da, za mene i previše. Ne za njihov rad, nego kao nešto za što ja osobno ne bi odvajala tolike novce. Kako sam onda došla do tog da sam u otišla u frizera? Imala sam kupon za deset posto popusta, međutim da sam ušla u salon i pitala cijenu štedljivica u meni bi se okrenula i pozdravila se sa tom egzibicijom. Međutim odlučila sam ne pitati za cijenu, pa šta bude. Oprala mi je kosu, izmasirala glavu, po meni najbolji dio i onda utvrdila da imam sijede (znala sam to ali ponosno ignorirala) i ponudila mi preljev. Aj neka, stavi preljev. Onda me ošišala i natrackala miljon masti na moju prirodno kovrčavu kosu. I onda me pitala želim li nešto ili nešto? Rekla sam joj da nemam blage o čemu priča i da to objasni na neki normalniji način. Hoću li da me osuši sa nekim žnj fenom ili u nekoj kapsuli (onoj što se vidi u filmovima, nisam je nikad vidjela u živo). Kako me zanimalo što se događa u toj kapsuli odabrala sam kapsulu. Sjela na stolicu a ona upalila je i natakala na glavu. Kad ono malo jači kalorifer. Super za kovrče. I onda mi rekla cifru 150, 130kn s popustom. odlučila sam praviti se da nije ništa rekla i dala joj novce. Što prije zaboravim da sam dala novce za tri dana hranu to bolje. Ali ovo mi neće postat pravilo već desetgodišnja iznimka. Ok. Slijedeći put se moram naručit u prosincu 2023, da zabilježim.

S druge strane, da vas pitam, ali ono retorički, ne morate odgovarati, imate li među poznanicima radoholičara? Jel vam ide na živce? Vako kad gledan sa strane stvarno san naporna sa tim svojim idejama, radom i svako malo nešto inžinjat, ka da nemam privatnog života.

No, čekaj malo, hej alo ekipa pa ja nemam privatnog života. Mislim imam, evo tipkam ovdje kad me inspirira život. A ostatak tipkam i radim. Zovu danas ovi na poslu da odemo u kafić popit piće (nova ekipa koja me ne pozna) i ja buljin par sekundi u njih, mislin Koji je vama..? i onda ispalin Ne idem ja u kafiće. A oni se lipo kulturno nasmiješe, a mogli su slobodno reć da nisan ja sva svoja. Šta me ne zovu mišat maltu, vidili bi kako bi trčala obuć trljiš i radit. A ne sidit u kafiću davat velikodušne nagrade vrhunskom postignuću, nalit sok u čašu i donit ga do stola. Il ni to nego donese bocu i čašu pa se misli. Sve to za 14kn + PDV. Mogu tri litre u boci dobit u dućanu za te pare.

Vid dobro li se pogodilo. Ako netko se bude namusia na ove moje riči sad mogu se opravdat da nisam to ja rekla, to mi je poremećaj od kemikalije na glavi.... da preljev..... imam dva miseca lufta dok se ne ispere. Očekujte naredna dva miseca da ću za sve bedastoće koje provalim krivit farbu na glavi.