Neki aspekti mog života

Krenula je, blagdanska depresija. Udara svaki dan sve jače. Prvo nisam mogla izbjeći domjenak gdje samo okruženje sa xy brojem ljudi me izbacilo iz takta i podsjetilo da me sad čeka mjesec dana svega toga. Naravno, instinktivna reakcija je bila da počnem odbijati sve od sebe na sve moguće i nemoguće načine.

Danas u dućanu sretnem ženu koja je bila u frizera kad sam ja bila i naravno pričala je sa mnom (jer je to kao obaveza kad si u frizera) i prodala mi je 20 deka pokvarene salame (već je promijenio boju parizer). I što da radim? Ako odem reći joj onda će me obilježiti i više neću moći ništa kupiti u tom dućanu. Izašla sam vani i bacila je u smeće, ostala bez novca i salame. A da je nisam srela u frizera i da nismo pričale bila bi mi samo još jedna od onih koje ne poznam ni želim znati i vratila salamu. sad moram hodati po jajima da se ne uvridi.

Ajme meni muka mi je od tog svega. Muka mi je od pretvaranja da sam nešto što nisam. Nisam društvena, ne mogu raditi s ljudima. Drugačije je kad radim na terenu, onda je moja zadnja, i ja sam šef i nema druženja u pauzama i slično, ljudi me stalno pitaju kako mogu to raditi ako nisam društvena, ali oni imaju potpuno krivu viziju moje struke. Mi nismo tu da se sprijateljimo s vama, mi smo tu da vas guramo naprijed. A svidilo se to vama ili ne, baš nas briga. Plaćate nas da vas guramo, potičemo... Naravno da je ljepše kad se sve to odvija u "prijateljskom" okruženju, ima i onih koji tako uspijevaju, ali ja nisam jedna od takvih. Moj kolega me neki dan opisivao grupi koju je pronašao isprepadanu nakon 15 minuta mog uvoda i rekao ovo: Znate kako na ragbi utakmici imate one koji trče i one koji udaraju? E pa ona je ona koja udara i sad možete trčati prema naprijed.

Za izgradnju karijere morat ću poraditi na svojim društvenim vještinama. Problem je što ih uopće nemam. Moram ih stvoriti iz ničega. Ili odustati od karijere. A zbog djeteta ne mogu. Moram joj osigurati budućnost. Moram raditi, više, bolje i profitabilnije.

Isto tako moram se suočiti i sa drugim činjenicama, anonimnost mi je ozbiljno ugrožena na blogu jer uporno koristim specifični nadimak. Svrha bloga je da kažem istinu, potpunu istinu bez trunke modifikacija. U stvarnom svijetu to nije prihvatljivo. Ne možeš otići do kolegice i reći joj to što si napravila ne valja ništa i jednostavnije mi je da napravim sve od nule i onda ti to prezentiraj kao svoje jer ovo ovakvo kakvo je, mislin nema smisla. Kako to reći i nastaviti raditi? To se ne radi. Moraš u rukavicama. Moraš smotati istinu oko magle.

Kad bi samo postojao način kad bi ja mogla raditi i zarađivati više, a da budem s ljudima manje..... Dream a dream.