Neki aspekti mog života

Davnih dana, a opet nedavno raspravljalo se o tome da ako želite podići novac koji ste uplaćivali djetetu u njegovu dječju štednju morate imati potvrdu od centra za socijalnu skrb i ne možete podići neku cifru ofrlje, što bi se reklo. Već je morate pravdati.

Dosta njih se nabrusilo na taj zakon. Meni je on suvišan, ali i prijeko potreban. Jer ljudi nikako da shvate da je dječja štednja - dječja. To su djetetovi novci, i ako Vi želite novu kuhinju onda to učinite od svojih novaca, a ne djetetovih.

Ja kad dadem djetetu 10kn da kupi - što bilo, od trenutka kad njegove ručice dotaknu tih 10kn, to su njegovi novci, može s njima što god hoće (ne ilegalno niti doslovno, ali definitivno ima slobodu).

Zamislite da u banci dobijete kredit za renovaciju, ali banka uvjetuje da morate ofarbati zelenom bojom, moraju biti bijele pločice, mora biti PVC stolarija. Jer, na kraju dana, to je bankin novac i ona ima pravo određivati što ćete učiniti s njenim novcem.

Ali banke to ne rade. Dadu Vam novac i Vi s njima možete što god želite. Vi ste banka svom djetetu. Ako mu dajete novac, ako za njega štedite novac, onda je taj novac djetetov. I on s njime može što god da poželi. Vaša uloga je tu odgojna, a ne određujuća. Ako želi obojati zid u crno - OK, ako želi kupiti deset kilograma kokaina i preprodavati - nije OK. Odgoj, a ne odredba.

Ja uplaćujem, tj. odvajam od svoje plaće svaki mjesec 800kn na dječju štednju. Kamata je 4,5% što je najveća moguća kamata i zato je većina roditelja voli, ali i iskorištava. Umjesto da štede na svojoj knjižici stavljaju na djetetovu da bi zaradili više i izvukli novac za sebe. Onog trenutka kad s mog računa ode tih 800kn i sjedne na djetetov račun, ja taj novac više ne računam, on ne postoji za mene, on je djetetov.
Uzet ću sebi za pravo da s tim novcem ne kupi nepotrebno, suvišno, neadekvatno, uzaludno, ali neću uzimati sebi za pravo da je to moj novac i da ću ja odrediti kako će ga i gdje potrošiti. Jer to nije moj novac. Ne više.

Pomoći ću, asistirati, ali ne određivati i zabranjivati. Ograničavati.

Kalkuliram da će bez kamate do 18 godine na računu imati 140000kn. Ako to podijelimo sa 3000kn prosječnih mjesečnih troškova to će joj biti dovoljno za 3,5 godine života. Naravno, to je u današnje vrijeme i uz današnju valutu. Recimo da dođe do apsolutnog raspada sistema, taj novac će joj biti od koristi dvije godine. Ako se upiše na fakultet i dobije neki stan povoljno ili u domu mjesto, taj novac će je pokriti za sve 4 godine faksa, ili 5. A ja ću naravno nastaviti štedjeti i odvajati za nju do 21 tako da će i sa 21 moći smireno stati na kuglu i dobiti posao koji voli i želi raditi.

To je moja odgovornost kao roditelja. To je moj zarađeni novac koji darujem njoj.

Kad poklonite nekome kolač, da li ga nakon 10 minuta idete tražiti natrag? Kad dobijete kredit u banci da li vam banka određuje koju kuhinju možete kupiti i koji model klime postaviti?

Nemojte darovati nešto od čega se još niste emocionalno odvojili, nešto što je u Vašoj glavi još uvijek Vaše. Nemojte darovati novac i onda ga tražiti natrag. nemojte stavljati novac na dječju štednju da bi kupili djetetu novu sobu. Ako želite novu sobu kupite je od svog novca, ne od djetetovog. Zaboravite na taj novac.

Djeca nisu nerazumna, neinteligentna, nevrijedna bića. Ona imaju potencijale koje roditelji često ne mogu niti naslutiti. Imaju prava.

Imaju pravo prihvatiti dar, i imaju ga pravo zadržati, i koristiti ga u najbolju moguću svrhu.

Vaša vizija je prelijepa, ali samo zato jer je gledate svojim očima. Dijete ima svoju viziju. Ili mu pomogni ostvariti je ili se odmakni, ali nemoj odmagati.

Govorim to iz iskustva.

Štedjela sam godinama na Šnikerikiku, pošta. Rodbina je uplaćivala svoj novac, ali i ja sam uplaćivala svoj. Umjesto da od bakinih deset kuna kupim Kinder jaje, stavila sam ih na štednju. Imala sam viziju. U toj viziji je bio fakultet.

I ta vizija je razbijena u komadiće kad sam u banci sjela na fotelju i gledala kako podižu sav moj novac s računa za kupnju betona i bloketa kuće koja nikad nije dovršena, kuće koja nije moja, a sad ni njihova.

Podigli su svoj novac koji su uplatili na račun, ali i sve moje novce koje sam dobila za rođendane, imendane, proslave, sav taj trud, svo to skupljanje, svo odricanje, u par brzih poteza djelatnice pošte otišlo u vjetar.

I onda sam prala zahode po apartmanima da bi platila fakultet. Skupljala dlake iz tuš kabine za knjige. Prala prozore za kartu za vlak.

Svakog 15 u mjesecu ja ostanem bez 800kn teško zarađenih. I svaki put kad ostanem bez njih srce mi je na mjestu jer znam da će ih iskoristiti za sebe, za svoju viziju. Koja god da to bila.