Neki aspekti mog života

Poštovani čitatelji, post koji slijedi napisan je par sekundi nakon buđenja (oko 5 i po ujutro) te je u svojoj orginalnoj verziji imao tonu em gramatičkih em što je mobitel autokorigirao riječi - grešaka. Te su sad ispravljene (naravno do one razine koje ja poznajem gramatiku). Isprika svima..... hahahahahahahahah


Gledajući Monka počela sam preispitivati događaje iz prošog tjedna sa psihološke strane i došla do nekih zaključaka no prije toga ajmo povatati konce: trenutno radim za 3 firme. I tako već 6 godina manje više. Radim sve i svašta. I podnosim svašta jer sam samohrana majka pa ne želim "ljuljati brod". Iako radim 100% unutar a i van radnog vremena (tj. efektivno radim ekvivalentno satnici sa koju sam plaćena) dobivam opaske. U zadnja 4 mjeseca dobila sam puno beneficija koje prije nisam imala. Novi ured, novi kompjuter, službeni mobitel, bolju plaću, ali, i to veliko ali, sve to još uvijek nije na razini onog što bi trebala dobivati s obzirom na svoj rad i mogućnosti. No tu se opet vraćamo na samohrana majka " problem" pa dosta stvari jednostavno pregrizem. Tako je prošli tjedan došlo do optužbe da ne radim dovoljno na što sam ostala šokirana jer ja jedina u firmi pišem satnicu i opis dnevno obavljenih zadataka tako da se svaki dan zna što sam radila. Kao rezultat živciranja jutros sam se probudila kil teža jer ovaj vikend dijeta jednostavno nije bila izvediva. I to me navelo na razmišljanje da je moj odnos sa šefom jednak odnosu s mojom majkom, prije nego nas je napustila. Došla bi doma sa peticom prebila bi me, sa jedinicom prebila bi me. Nije bilo dobro i loše, samo loše, što god učinila bilo bi loše i dobila bi batine. No kod moje majke problem sam bila ja i moje disanje, a kod šefa... Što? Da li potajno zna da zaslužujemo više pa me želi uvjeriti u suprotno omalovažvajući me? Svi mi govore da se izborim za svoja prava. Ali kao i kod majke, samo šutom i podnosim udarce. Nikad se nisam potužila, a onda je ona jednostavno otišla pa se više nisam ni mogla potužiti. A i kome? Želim zaboraviti, želim ignorirati, ali.. ni to nije rješenje.

****

Nastavak

Utorak: Uglavnom blaga depresiva koja je uzrokovala trpanje čokolade i voća (ponekad istovremeno) u usta. Nije za pohvalu. Ljudi smo, griješimo. Jučer sam se držala dijete, danas pijuckam vodicu, poslje malo šunke i to će biti to za danas. Malo ću se natrackat kremom šta grije i takva smrdljiva otić na trening u kuglanu, preznojit se.... eto.