Neki aspekti mog života

Bijesna sam. Nema veze sa dijetom, već nešto sasvim drugo.

Ja se kužim u kompjutere. Ne ono famozno, ali više od prosječnog građanina koji koristi kompjuter 8 sati dnevno. Tako da kad negdje nešto zašteka, zovnu me i dođem „popraviti“. Nisam za to plaćena, nit želim biti za to plaćena, to je samo nešto što znam i mogu, pa zašto ne ako mi neće oduzeti previše vremena?
Uglavnom, hipotetski imamo par osoba koje se kuže u kompjutere bolje od mene, i od toga su stvorili biznis, i sad je sklopljen ugovor da za svaki IT problem se zovu. Prva stvar što su napravili su svima u cijeloj firmi makli administratorsku ulogu i ostavili „baby“ jakost. Odnosno, sad ne mogu instalirati niti free pdf čitač bez da zovu „Batmana i Robina“. Ono, da ti se smuči.
Zadnja egzibicija u koju sam se ja uvalila (grizem se i tučem se zbog tog, do not worry) bila je ta da sam silom prilika morala sjesti za jedan takav novo modificirani kompjuter. Bitne komponente ne rade, a kako sam „baby“ user ne mogu ništa „popraviti“. Pa sam otišla istestirati taj poziv „Batmanu i Robinu“. I došli su, i pred sat vremena mi proslijedili, pazi sad, ste spremni: račun za dijagnostiku.
AAA Račun za šta??? Račun za to da mi pobjedonosno pročitaš što piše na ekranu i što vidiš kad otvoriš bočnu stranicu? Iščupala bi tipke na tipkovnici od ljutnje.
Odgovorila sam da je kompjuter radio sasvim OK prije nego su mu snizili IQ na razinu amebe pucajući na to da i User nije ništa pametniji pa mu više i ne treba te da trebaju utvrditi tko je radio na kompjuteru i ostavio ga poluispravnog (ovo je ono podli udarac jer se zna tko ga je zadnji dirao, ili Batman ili Robin).

Znam samo jedno. Moj kompjuter do sad nisu taknuli. Ali ako dođe od direktive da moraju i mog dirnuti, iste sekunde prijetim otkazom. Nema teorije da ću dozvoliti da diraju moj kompjuter. Jedini razlog zašto sam ih prije zvala (Batmana i Robina) jer za neke serverske probleme nisam mogla doći do rješenja jer su mi nepoznate lozinke, koje nisam htjela ni znati da ne bi bilo da sam ja nešto zabucala u njihovom sustavu.

Pogriješila sam što sam ih zvala kad sam vidjela da kompjuter ne radi. Trebala sam se ugrist za jezik i otići. Ali nisam mogla ostaviti neispravan kompjuter kolegici koja neće znati što nije u redu i koliko opsežan popravak treba biti.
Kaže X ne radi jer nije spojen na M. I neće ga spojiti dok ne vidi pare na sunce. Ono kabel uštakat u rupu. Kakav fizički napor....
Ne želim omalovažavati IT poslove ali ovo je čisto izrabljivanje špiljskog čovjeka. OK, ne zna što su pixeli, ne zna MB i TB razlikovati, ne zna kako komprimirati fajl da stane u email, ne zna kako otvoriti BIOS i promijeniti drive za boot, ali daj i malo poštovanja, izmislio je kotač i otkrio vatru.
Imam poznanika koji je isto IT, to mu je osnovni posao, proveo je cijelu slobodnu subotu radeći nešto za frenda i nije mu palo na pamet to naplatiti, jer posao je bio, ono, uštakati kabel u zid i pobrisat prašinu sa procesora. I to je meni normalno. Kako možeš naplaćivati puhanje u procesor da makneš prašinu i oslobodiš ventilator patnje? Koju cijenu staviti na to?

Kao što sam rekla, mojim razmišljanjem neću daleko doći. Živimo u svijetu u kojem moraš pronaći način da čovjeku njegov vlastiti zrak u kući pokušaš prodati, ali na način da ga on odista želi kupiti od tebe, bez prisile. Amerikanci su prodali pijesak Iračanima za gradnju kuća. To je svijet u kojem živimo. Prodati ljudima u pustinji pijesak d.o.o.
Trebala sam šutjeti, zar ne? Trebala sam stisnuti zube, ostaviti pokvaren kompjuter po strani i produžiti dalje. Nisam ja pokvarila, neću ni popravljati. MOTO.
Potpuno kontra onog što su me učili i što ja sad učim druge. Popravi, ako vidiš i čim vidiš. Nema traženja krivca, nema upiranja prstom, samo popravi, znaj da si učinio dobro i nastavi dalje sa životom, i spavaj spokojno.

Pathetic