Marketing
Marko se vratio u igru, bolji, jači i odlučniji
Marko se vratio. Odlučio je da ide na sve ili sve... Želi pobijediti u igri, iako mu ja uporno tvrdim da nije problem pobjede ili gubitka, već da je igra pogrešna.
Već mjesecima igramo tu igru i on ju je sad odveo na sasvim novu razinu. Da li sam prije spomenula da je Marko bogat? E, pa evo sad spominjem, Marko je bogat. I unatoč svim negativnim stranama koje donosi činjenica da boraviš u mojoj blizini, Marko ne odustaje od te ideje da postoji malo svijetlo nade da imati me u blizini je baš super stvar.
Ne znam kako, i nemojte me pitati, ali uspio me nagovoriti da odem s njim da mi nešto pokaže. Znam, znam, trebala sam biti jača i odbiti, ali, evo nisam. Ali ono što mi je pokazao potpuno me šokiralo i izbacilo iz takta. Odveo me da vidim kuću. I to ne bilo koju kuću. Moju kuću. Moju kuću iz snova. Koju je on izgradio u protekla četiri mjeseca. Zato ga i nije bilo ni za vidjeti i čuti.
Izašla sam iz auta i ovo me dočekalo:
Grandiozni ulaz u dvorište, s desne strane garaža za automobil i teniski teren, sa lijeve bazen sakriven u vrtu. Stabla žižula, smokvi petrovki, trešanja, mandarina, par palmi, čisto onako, da su tu. Bazen prelijep, savršen, gledam i ne vjerujem. Velika terasa i ulazna vrata. Pratim Marka koji ne izgovara niti jednu riječ. Otvara ulazna vrata i ne čeka me, očekuje da ga samo pratim. Ja šutim i krećem za njim. Lijevo veliki dnevni boravak i kuhinja, sve namješteno bez egzibicija, da je funkcionalno, desno u hodniku skale i četvero vrata. Iza prvih, teretana i stol za stolni tenis, druga vrata, unutarnji bazen - sad već polagano ludim od zavisti, treća vrata, soba za pranje i sušenje robe, peglanje, ma sve za čišćenje i održavanje doma. Četvrta vrata - pauzirao je malo pred njima i onda ih sa širokim osmijehom na licu pobjedonosno otvorio i otkrio tajnu stražnjeg dijela kuće - kuglanu sa dvije staze. Sad sam već preskočila zavist i počela razmišljati kako da "sredim" vlasnika i naselim se u ovu savršenu kuću. Ulazim u kuglanu i želim igrati. Želim kuglati. Ali Marko odlazi dalje, još ne govoreći ništa. Ide na kat.
Hodnik desno - atelje, mala radionica za svaštarije, radni stol i alati, kistovi, brusilice, sve i svašta, pravi mali "Uradi sam" raj. Lijevo velika spavaća soba sa kupatilom i prostorom za rad i učenje. I onda.... ravno ispred ogromna spavaća soba, skoro 50% prvog kata otpada na nju, u sklopu sa radnom sobom, mini uredom i balkonom s kojeg se vidi cijelo dvorište.
Okrećem se, ne mogu vjerovati, savršena kuća. Savršena. Ali tu još nije kraj, u potkrovlju generatori i akumulatori, tihi, i na krovu solarne ploče. Kuća je potpuno energetski samostalna. Marko se vraća natrag u glavnu spavaću sobu i čeka me kraj vrata koje još nije otvorio. Gleda u mene, bez da pokazuje ikakve emocije na licu, i otvara vrata, ali ovaj put čeka da ja uđem prva. Želim pitati, želim izgovoriti nešto, bilo što, ali ne mogu, jednostavno sam bez riječi. I ulazim unutra. To je ormar. To je soba-ormar. Na policama cipele, patike, veličine 41-42. Trenerke. Moje veličine. Na vješalicama haljine u stilu onih koje već imam, idealne za ljeto za ured, u raznim bojama. Uzimam jednu i na lijevoj strani ugledam ušiveno ime i logo. Moje ime. Moj logo. Okrećem se prema Marku i
Marko: Nemoj reći ništa, samo me poslušaj prije. Ovo je tvoja kuća. Bila je to i prije nego sam je počeo graditi. Ne moraš ništa učiniti, ne moraš se na ništa obvezati, samo želim da znam da li bi mogla biti sretna u ovoj kući i ako je odgovor Da, prihvati je. Ovo nije dar. Ovo je tvoje. Ne mogu ti darovati nešto što je tvoje. Želim da budeš sretna, sa mnom bez mene, ne bitno, samo sretna.
Nastavlja govoriti, objašnjavati, moliti, ali ga više ne čujem. U glavi mi se roji bezbroj stvari koje se mogu desiti ako prihvatim ovo što nudi i ako ne prihvatim.
Ako pristanem, što sam onda ja? Prodala se za odgovarajuću cijenu? Ako pristanem da li ću moći nastaviti ga odbijati ili ću se osjećati obveznom da mu "vratim uloženo"? Ali kako da ne pristanem? Kako da odbijem ovo? Živim u podstanarskom stanu bez dnevnog boravka, ja i kćerka spavamo u istoj sobi, a ona postaje sve veća i veća i traži svoj kutak. Kao i ja svoj. Ova kuća je moja kuća. Mogla bi sretna u ovoj kući. Sama. Bez njega. Bez ikoga. Mogla bi biti sretna. Nikad to nisam mogla prije reći sa sigurnošću, ali ovdje, sad, znam to. Znam da me ova kuća može učiniti sretnom. Bazen, o, taj bazen. Kupati se cijelu godinu. Teretana, kuglana. Dnevni boravak. Nisam živjela u prostoru koji ima dnevni boravak nikada. Nikad nisam imala dnevni boravak. A tek vrt, i moje voće, moje obožavano voće. Samo vrt je dovoljan da me obori s nogu. A radionica, gdje mogu crtati, variti, piliti, lijepiti, lemiti bezbroj mogućnosti. Tresem se.
Ne mogu reći ne. Ne mogu dobiti ovo. Ne mogu odbiti mogućnost da napokon budem sretna. Ali ne mogu reći da. Ne mogu. Da znači da imam cijenu. I sve što govorim je bezvrijedno jer uz odgovarajuću ponudu se može prilagoditi po želji. Glava me počinje boljeti. Ne mogu reći da.
Odlazim.
Dolazim do dnevnog boravka gdje me Marko zaustavlja i govori, ali ja držim zatvorene oči i pokušavam ga ne čuti.
I prve riječi koje izlaze iz mojih usta su, kao i uvijek, riječi kojima pokušavam odbiti njega i druge od sebe te ga pitam:
Što ako pristanem i nađem drugog, i mi budemo sretni ovdje, u tvojoj kući, koju si mi darovao? Što onda? Kako ćeš onda razmišljati?
Potpuno šokiran jer je sav svoj monolog usmjerio prema nagovaranju mene da pristanem, gleda dolje u pod vrti film i razmišlja, zamišlja taj scenarij. Ja sa drugim, u njegovoj kući. Zamišlja i provlači sebe kroz ribež osjećaja, od ljutnje do mržnje i potpuno neočekivano - do smirenja, podiže pogled i pita me:
Da li te čini sretnom?
Nasmijem se jer prvo što mi je palo na pamet kad sam čula pitanje bilo je "nitko me ne može učiniti sretnom". Odgovaram: Možda, ne znam, ali nisam s tobom, s njim sam.
Ako te čini sretnom, to je sve što želim.
Ne odustajem. Kraljica sam u postizanju apsolutne mržnje usmjerene prema meni.
Pitam: I bio bi u redu s time, da smo ja i on skupa. I da vodimo ljubav, gore na krevetu kojeg si tu kupio, na plahti koju si ti izabrao, ovdje na tapetu kojeg si ti odabrao? To bi bilo u redu?
Mrzi me. Vidim mu mržnju u očima. Mrzi što sam logična, što ne činim ništa bez premišljanja. Što nisam spontana. Što važem sve prije nego što skočim. Što postavljam prava pitanja prije nego je kasno. Gleda u tapet.
Vodit ćeš ljubav s njim ovdje, na tapetu?
Zašto ne? (dok u sebi umirem od smijeha od samog koncepta mene i vođenja ljubavi s muškarcem, nije to kao vožnja bicikle, to je kao vožnja svemirskog broda, nikad nisam znala i male su šanse da ću ikad znati)
Nakon par godina prakse, zašto ne bi vodili ljubav evo tu na tapetu?
Godina prakse?
Pa, naravno, ako očekuje da se poboljšam ili da budem općenito prosječna, praksa je jedina opcija. (u ovom trenutku bi trebalo fotografirati moje lice i staviti ga u rječnik pokraj akronima LMFO)
Umire iznutra i, vrišti. Želi me slomiti. Što više vidim mržnju u njegovim očima to sam sretnija jer napokon će se početi ponašati kao svi. Kao da sam greška. Majčina greška koje se nije trebala roditi. Vreća za udaranje. Jesam li uspjela, jesam li napokon slomila tu fikciju koju je stvorio da vrijedim biti voljena? Idiotski koncept - ja - zaslužujem bezuvjetnu ljubav, baš.
Kakav je?
Tko?
On. Kakav je? Tko je?
Isti je kao ti, samo,....
Samo što?
Samo mu vjerujem.
I otvorila se crna rupa apsolutne tišine. Vrijeme je stalo.
Mrzim sebe. Ne zaslužuje riječi koje izlaze iz mojih usta. Nitko ih ne zaslužuje. Ni najgori neprijatelj. Mrzim život. Mrzim ovaj planet. Mrzim sve. Mrzim sebe.
Post je objavljen 19.04.2013. u 10:13 sati.