OPROST
slika: digital art
Alan Paton je jednom rekao: "Kad nas netko duboko povrijedi, oporavljamo se tek kad oprostimo."
Oprost je lagan, ali i težak čin kad se čovjek nalazi na raskrižju putova, jedan vodi oporavku činom oprosta, a drugi vodi još težem osjećaju – nastavljanje stanja neoprosta, kad se Duša nalazi pod velikim teretom, jer Duša želi oprostiti nepravdu, ali čovjekov um još uvijek vrti te stare povrede zastajući u tom davnom vremenu kad se povreda dogodila.
Oprost je ključ za budućnost boljeg i lakšeg života Duše koja se nikome ne zamjera, nikoga ne osuđuje, nikoga ne prosuđuje, na nikoga se ne ljuti, jer Duša je ta koja sve voli i samo čistim srcem možemo oprostiti nekome, jer je isto tako netko i nama oprostio neku povredu koju smo učinili.
Prije nekoliko godina mi je bila oproštena nepravda koju sam učinila jednoj divnoj duši, a isto tako i ja opraštam dušama koje su meni učinile nepravdu.
Tko sam ja da sudim o nečemu što je netko učinio, rekao, mislio?
Nitko …. sve će to Bog dovesti u svoj savršen red i znam, da uvijek djeluje ovo: “zlo radi, zlu se nadaj, ono što ne želiš sebi, ne čini drugome”.
napisano 2015.
slika: net
MOJIH 7 (NE)MIRNIH GODINA U MIROVINI
Sa 01.01.2014. je počeo moj prvi dan mirovine.
2014.
Ta godina je bila turbulentna. U veljači je Davor vadio krv i tad je počeo dugački put. Sa 9.000 leukocita skočilo je na 11.000 pa na 13.000 itd. Tad ga je doktorica slala da mu postave dijagnozu, iako je već iz nalaza (zbog 2 riječi “Gumprechtove sjene”) znala o čemu se radi, ali nije znala tip: A ili B. Tako smo krenuli na dugački put do srpnja kad je dobio dijagnozu, B-CLL (kronična limfocitična leuk.), znači tip B. Hvala Bogu, velika sreća u velikoj nesreći samo zbog jednog slova.
U ožujku smo oboje išli na gastroskopiju: ja sam dobila dijagnozu gastritis i helicobactery, a Davor erosiva gastritis. Pili smo tablete: on jače, ja slabije i nakon druge gastroskopije – stabilizirali smo se, ali mi je vječno ostao taj gastritis. Davor je prestao piti pivu i od tad je nije konzumirao.
Cijelu 2014. smo proveli hodajući po bolnicama, doktorima, pretragama itd. Uz to smo se borili sa groznim susjedom koji je doselio polovicom 2013.
2015.
Ova godina je počela loše i bila je sama po sebi loša. U ožujku sam počela preskakati plaćanje nekih režija, jer nisam imala novca za preživjeti (puna kredita), ali sam počela i raditi knjige drugim autorima. Sve u svemu, 2015. je opet provedena po bolnicama na pretragama, jer se ova bolest mora kontrolirati svakih par mjeseci.
Ludi susjed je i dalje divljao pa smo počeli zvati policiju i tako je policija bila svaki drugi dan gost u našem domu. Ništa nisu mogli učiniti, jer su takvi zakoni pa sam počela pisati žalbe sudovima. Ništa nije pomagalo. Svi sudovi su pisali “nije kriv”.
26.11.2015. je umrla naša Šuška. To mi je bila najgora godina, Šuška je umrla tiho u snu i nije mi dala taj težak teret izbora eutanazije. Nakon njenog odlaska u Nebo, mi smo bili kao dvije prazne posude, stan je postao hladan, negostoljubiv, neprijateljski, osjećala sam se strašno izolirano, depresivno, napušteno.
Počela sam pisati oglase, da tražimo sličnu curicu, nešto crno-bijelo i 28.11.2015. se javio čovjek (2 dana nakon što je Šuška umrla) i rekao, da ima ženku koja će se okotiti oko Nove godine i da mi želi pokloniti štene, neka izaberem koje hoću. Odgovorila sam mu da želim žensko i dogovor je pao, samo smo čekali da se malena rodi.
Maša se rodila 26.12.2015., točno mjesec dana nakon što je umrla Šuška i bilo mi je to sve jako znakovito, ali nisam propitivala sudbinu. Čekali smo da nam čovjek javi kad ćemo je dobiti.
2016.
Nastavila se financijska suša, jedva sam preživljavala, još uvijek sam imala neplaćene režije za tu tvrtku, a koje su se gomilale, ali one ključne sam, naravno, plaćala. Počela sam pisati žalbe toj tvrtci i odobravali su mi plaćanje dugova u ratama i tako sam se nekako snalazila.
Maša je došla 13.02.2016. i čim se uselila, unijela je svjetlost u taj hladni prazni stan i u naše duše. Više nismo bili tako turobni i tužni, jedva smo je dočekali. O Maši sam već pisala i sa nama je već 5 godina.
Davor je navalio da se selimo, jer ovo više normalan čovjek nije mogao izdržati živjeti ispod tog groznog susjeda i 31.05.2016. sam ga nazvala na posao i rekla: „selimo se“.
23.07.2016. sam počela slati e-mailove raznim agencijama za nekretnine, davala sam oglase za prodaju mog stana i počeli su ljudi dolaziti.
Došla je jedna jako draga i ugodna gospođa, stan joj se svidio i pogodile smo se, stan je prodan. Dana 04.10.2016. je dala kaparu i prvo što sam napravila bilo je, da odem platiti sve zaostale režije, jer novoj vlasnici nisam smjela ostaviti niti lipe duga. Kad sam to platila, sa srca mi je pao ogroman teret.
21.10.2016. je gospođa platila ostatak novca, stan je bio prodan i mi smo se dali u potragu za novim stanom.
Našli smo jedan u Prečkom, kao 2. kat, a u stvari je bio 3. kat, požurili smo, jer smo morali brzo iseliti i 31.10.2016. stan je bio kupljen (razmišljala sam pa kako baš na Noć vještica, što se kasnije pokazalo znakovito). Davor je morao dignuti kredit, da ga sredimo. Od početka sam imala loš osjećaj u vezi tog stana, ali nismo imali kamo pa smo ga kupili. Kućni broj tog stana je 20, a ja taj broj ne volim, jer sam 20.05.2006. slomila nogu i taj broj mi je postao zlokoban.
Nakon kupnje stanja srela sam predstavnika stanara tog stana u Prečkom i pitala ga kakvi su susjedi, rekao mi je, da iznad nas živi neki luđak koji stalno lupa! Što sad? Stan je kupljen, majstori rade, nema se gdje? Gdje mi je bila pamet, da to pitam prije kupnje, a ne nakon kupnje tog stana? Kad sam to rekla Davoru, ugasio mu se sjaj u očima kao i meni.
Dana 15.11.2016. smo uselili u taj stan, cijelu noć je taj luđak lupao, a lupao je i taj stari bojler /star 16 godina, što smo kasnije saznali, a rečeno je da je star 6-7 godina/ i ujutro 16.11.2016. sam rekla Davoru: „Ja ovaj stan prodajem, a ti kako hoćeš!¨ On je ispalio kao iz puške: „Može.“ i tako sam opet počela oglašavati taj stan u Prečkom, da se prodaje.
Davor nije mogao slušati lupanje ovog drugog luđaka iznad nas, bježao je van iz stana, vozao se tramvajima po Zagrebu, puno je hodao, a najsretniji je bio na poslu (tako mi je govorio još otkad se u Gajnice doselio onaj prvi luđak).
Ja sam ostajala u stanu, dok njega nije bilo ili dok je radio, kljukala se Lexaurinima od 3mg, navila TV jače, samo da ne čujem to lupanje iznad glave i čuvala sam stan, jer sam se bojala, da tom luđaku iznad nas nešto ne procuri: kada, školjka, lavabo itd., jer je stan bio u procesu prodaje. To je ostavilo neizbrisiv trag na meni i kasnije sam shvatila, da bolujem od PTSP-a zbog buke.
02.12.2016. (tatin rođendan) sam prodala taj ukleti stan u Prečkom, ali smo trebali iseliti do 12.12.2016. (rođendan Davorove unuke Karle) i opet sam jurila u potragu za novim stanom. Našli smo ovaj stan u Španskom, kupili smo ga 06.12.2016. (sveti Nikola). Stan je bio u jako lošem stanju i hajde opet – uređuj sve po redu. 10.12.2016. (Gospa Loretska) smo uselili u taj stan s tim, da kuhinja i kupaonica nisu bile uređene, ostale su onakve kakve smo zatekli. Stavili smo novu PVC stolariju, nova protuprovalna vrata, laminat u sobu, promijenili rasvjetna tijela, nove utikače, kupili nove uređaje: štenjak, frižider i perilicu i ... počeli smo živjeti.
Nisam mogla zamisliti, da Božić i Novu godinu dočekam ispod onog luđaka u stanu u Prečkom i da opet moram zvati policiju, iako smo ih jednom zvali, dok smo bili tamo pa su mi rekli, da sam treća koja je tu noć zvala policiju.
Paralelno uz to smo svako malo išli liječnicima i Davor je promijenio hematologa. Više nije išao u jednu bolnicu, već na KBC Rebro i od tada se liječi kod njih.
2017.
Novu 2017. smo dočekali u ovom stanu gdje smo sada. Tada je počelo jedno negativno razdoblje za mene kad sam od depresivne, povučene i distancirane osobe postala jedna jako agresivna, eksplozivna, ljuta, povrijeđena osoba. Valjda je sve izbilo van kad smo se opustili i tad sam pukla, razgovarali smo otvoreno o svemu i nisam se štedjela. Shvatila sam, da sam oboljela od PTSP-a zbog buke i stalno mi smeta buka: moram otkriti otkud dolazi, ako su radovi u kući – ne smeta me, naravno, jer ljudi svako malo uređuju stanove. Ako ne znam uzrok buke, tražim dok ne vidim uzrok buke i onda se smirim. Tad obvezno moram popiti Lexillium 1,5mg.
Ta 2017. je bila relativno mirna do 31.08.2017. kad je Davor išao na UZV abdomena i na desnom bubregu mu je dijagnosticirana suspektna cista. Otišli smo urologu u jednu bolnicu, ali to je bila jedna grozna lakrdija i tad sam se sjetila moje prijateljice sa faksa čiji je sin urolog, nazvala je, odmah smo bili primljeni na pregled. Dogovoreno je da Davor ide na operaciju sljedeće 2018. godine.
2018.
Ova godina je počela sa pripremama za Davorovu operaciju i on je 14.02.2018. operiran, izvađen mu je desni bubreg, cancer se počeo širiti, ali hvala Bogu, nije probio stijenke organa i zaustavljen je! Davor se lijepo oporavljao, bio je 2 mjeseca na bolovanju i počeo je raditi 09.04.2018. sa stalnim kontrolama hematologu i urologu.
18.09.2018. sam se povezala sa mojom kolegicom iz moje firme, N.G. i od tad smo nerazdvojne. Zovem je „sestra moje Duše“ i zahvaljujem joj na svakom danu kojeg dijeli sa mnom i pomaže mi, a ja njoj pomažem koliko i kako mogu. Postoje ljudi anđeli, a ona je jedna od tih ljudi anđela. Hvala Bogu, da je uz mene i da sam ja uz nju.
2019.
U travnju 2019. smo odlučili renovirati kupaonicu, bila je u groznom stanju i Davor je preko kartice dignuo kredit, kupili smo sve potrebno, našli majstore, pločice su postavljene, nova tuš kada, nova školjka, kotlić i radovi su bili gotovi 25.04.2019. Na žalost, Uskrs smo dočekali u prašini, ali sam ipak obojala jaja, pripremila ručak i nekako smo slavili naš Uskrs, unatoč tim građevinskim radovima.
U rujnu 2019. smo odlučili renovirati i kuhinjicu pa je Davor opet na karticu dignuo kredit, stavljene su nove pločice na zid, laminat u hodnik i kuhinju, kupila sam preslatku kuhinjicu u „Lesnini“ i tu je došao kraj našim ulaganjima u stanove.
Do kraja te godine je bio mir, naravno, s redovitim kontrolama hematologu i urologu.
2020.
Ovu godinu smo dočekali u miru i opet s redovitim kontrolama hematologu i urologu. Na zadnjem vađenju krvi u proljeće, Davoru je konstatiran strašno vleiki broj leukocita, 224.700 i u proljeće, 21.04.2020. Davor je dobio lijekove „Imbruvica“ i „Alupurinol“. Od tada pije „Imbruvicu“ koja mu je snizila visoke leukocite na 20.000, "Alupurinol" više ne pije. Nova kontrola je 11.01.2021.
2020. godina je bila nemirna: 22.03.2020. je bio potres, onda je stigao koronavirus, počeli smo drugi „normalan“ život i tome se prilagođavamo. U svibnju je auto bio na servisu nakon 5 godina, sve je ok, treba mi da ga vozim na posao i liječnicima.
Sad odbrojavamo prosinac, dok ovo pišem, 08.12.2020., veselim se rođendanu našeg Gospodina Isusa Krista i želim da nam Nova 2021. godina bude bolja: da zdravlje posluži mog Davora i mene, da nas više ne muče financijski problemi i da smo zdravi.
Više ništa drugo ne tražim od te Nove 2021. godine, jer će 15.10. biti točno 100 godina kako se rodila moja mama Slavica, moja najbolja prijateljica i mislim da će ta godina biti pod njenom anđeoskom zaštitom.
Ovaj tekst nalazi se u 18. zbirci priča koja će izaći 2021., a 01.01.2021. mi je točno 7 godina kako sam u mirovini.
Otišla sam u prijevremenu i kao da me nešto tjeralo i kad sad pogledam unatrag, točno vidim da sam baš tad morala ići u mirovinu.
Č E S T I T K A
Dolazi nam Božić, rođendan našeg Gospodina Isusa Krista. Svima onima koji otvore ovaj blog, a i onima koji ga ne otvore - želim sretan, blagoslovljen i miran Božić
Jadranka i Davor (GAZDA)
A ova pjesma u podlozi je samo za nju, moju najbolju prijateljicu Slavicu, moju mamu.... ova slika je snimljena 1943. godine na Božić
2 VUKA
Jednom davno stari Cherokee je svojem unuku ispričao poučnu priču:
„Unutar svakog čovjeka vodi se bitka, poput borbe između dva vuka…
Jedan vuk predstavlja zlo – bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos…
Drugi vuk predstavlja dobro – radost, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru…''
Mali Indijanac se nakratko zamisli te ga zapita: Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee mu na to odgovori: POBJEĐUJE ONAJ KOJEG HRANIŠ!“
"CARU DOLIKUJE UMRIJETI STOJEĆI..."
slika: digital art
"-30 Decet Imporatorem stantem mori
Caru dolikuje umrijeti stojeći"
"Tonuli smo jedno za drugim.
Jedno zbog drugog.
Tonuli i izašli zajedno.
Izašli jedno.
Nakon par sati izgubljenih na pučini gdje nema sigurnih obzora.
Na tamnom dnu.
Ništavilo i mulj.
Posljednji čas bio nam je za dotaći obalu pa značilo to i nasukati se.
Ne znam, da li je ovo što smo prošli bilo dno ili vrhunac naših života, ali bitka je dobivena.
Soba … ne znam da li je soba koju napuštam bila grobnica ili sklonište.
Znam da je gotovo.
Bitke su okončane.
Ničega ne treba više da se plašim.
Uspravio sam se o tvoje rame i pogledao očevu radnu sobu.
Poprište najveće bitke mog života
Pakao.
I prošla je.
I prošao sam.
Nigdje mrtvih.
Dvoje ranjenih.
Nismo množina, mi smo sad jednina, označeni razlikama u disanju.
Najzad je predahnula, ja sam udahnuo.
Izvlačiš me na silu iz sobe.
Možda bih trebao još ostati ovdje, zapamtiti kolika je žrtva bila ova noć, koliko je čudo ovo jutro?
Naši životi su mogli biti drugačiji, mogli smo biti ptice, mogli smo provesti živote na različitim stranama nebesa.
Moglo je toliko toga biti drugačije.
Drago mi je što sam te našao u ovom životu, da nismo umrli.
Moj dug Bogu prao sam venama cijelu noć ispovijedajući vjerovanje u Knjigu.
Onda si došla ti.
Potopio sam svaki sat života neproveden sa tobom.
Umro sam jedan.
Došao sam jedan.
Bože, smiluj se. "
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
DOBRODOŠLICA i SVJEŽE VIJESTI
slika: Shadow
Uvijek nakon sv. Lucije, 13.12., stavim božićni vjenčić dobrodošlice na vrata i od tada za mene počinje - č a r o l i j a ...
P.S.
17. zbirka poezije je jučer poslana izdavaču za objavljivanje
18. zbirka priča izlazi 2021. godine (ipak sam poslala poeziju mom izdavaču, priče mogu čekati)
danas, 14.12.2020. sam počela pisati 19. zbirku poezije :) samo je krenulo ... i neka tako ide i dalje :)
U S K O R O . . .
17. zbirka poezije
"Za doći u zoru nema drugog načina, osim kroz noć." Kahlil Gibran
Po prvi put u mojim knjigama kao gošće pjesnikinje su i moje drage prijateljice:
1. Sandra Petrž, književnica, glumica, pjevačica, sa pjesmom „Neka druga ja",
2. Anđa Jotanović, Angelija - Anđa Jotanović književnica, sa pjesmom „Put svjetlu“ i
3. Mirjana Pejak Peki, Mirjana Pejak Peki književnica, sa pjesmom „Ostavi mi svoju sjenu“.
GAZDA
Tko je GAZDA?
Doma zovem Gazda :) mog Davora ... svi koji me poznaju, znaju da je to istina
Naime, Gazda ima 2 kćerke (jedna ima 38, a druga 36 godina) iz bivšeg braka i bilo mi ga je stalno glupo pred njima zvati Davore, Davore i iz šale sam ga prozvala Gazda, tamo negdje od 2006. i to mi je sad ostalo zauvijek :)
Volim ga slikati, stavljati njegove slike na Facebook, blog ...
Jednog dana sam dobila "primjedbu" da "Znaš, neke blogerice su mi rekle, da zašto toliko stavljaš slike svog muža na Fejs, svi mi znamo da ti imaš zgodnog muža?"
Ja sam samo odgovorila: "Baš zato što je lijep, stavljam njegove slikena Fejs i internet."
eeeee, onda još pa i ja dobijem dijagnozu da "možda ona puno pije" :) jebate, pa naravno da pijem, moram piti jako puno vode zbog urinarnih problema koje imam cijeli život
mislim da će žalbeni postupak dugo trajati . . . .
moram smisliti post gdje se kokoš žali pijetlu na neku drugu kokoš iz drugog dvorišta :) ali o tome drugi puta, kad dođe inspirejšn
ova zadnja slika je iz bolnice 2018. kad je Gazda operiran (izvađen mu je desni bubreg) i te zadnje slike i još jedne se toliko preplašila jedna blogerica da je vrisnula na mobitel :)
sve slike by Jadranka
"svako vrijeme je kraće što je više sretno ..."
slika: digital art
"-29 Brevius omne tanto quanto felicius tempus
Svako vrijeme je kraće što je više sretno"
"Ne čujem.
Ne vidim.
Teško je dokazati vanjštini, ali bespomoćnost mi obuze tijelo.
Očaj me spopao u trenutku.
Imam ja taj očaj.
Nikad bez razloga i nikad u slojevima.
Kako zna da pada list po list sa drveta presvučenog u jesen?
Više kao sječa platana alejom.
Svestran pokolj debala ispruženih grana savremenika i suboraca.
Naokolo razbucana sjećanja djetinjstva vozanog kočijama gore. dolje ranjavom trasom kasnijih ljubljenja nakačena o providno zelena nebesa grančica.
.
Ko se usudi cijepiti nas od prošlosti, tjerati na dva izbora: nevinost dječjeg doba ili praktičnost zaborava?
Kažem, treba imati urođeno čulo straha.
Znati čuti strah nas prokušanih kako vazda vičemo: nama je bilo bolje kad je bilo gore.
Ne diraj nam zaostala sjećanja!
Molim te, ostavi dokaze nekadašnjih klijanja budućnosti.
Ne dam tu koru prokinutu strelicama srcadi i hlad ljeta nagorjelih sitnišom sunca.
Dođoše da nas spase od nas.
Jesmo li uspjeli?
Ili su podbacili?
Šta će pokriti kratere uspomena?
Bakterije pamćenja.
Podvig bi bio odustati od nas, ali Bogu hvala, nisam svetac.
Ne umijem ja to mučeništvo održati do kraja, postiti od srca kad postim dušom.
Izmrvim ja tebe u srcu za svaki slučaj gladi, što je sigurno sigurno je pa te nema, u stvari, nigdje i naglas ti se svetim.
Fino ja to odlučim.
Obučem se i odlučim da te prikrajčim pa vidim, tvoja je to ruka i noga i pora i ožiljak na šiji i ne postim onda ja, već ti, a nikad te ne bih mogla ostaviti gladna.
… i vratim ti se.
Znaš me dobro i koristiš protiv mene.
Ko kaže da bih išta bolja bila bez nas?
Previše se poznamo, zar ne, a i koje je od nas toliko jako, da se o drugo odupre?
Mi znamo nama biti samo oslonac.
U trenutku slabosti naslonila bih se na tebe, ali gdje?
Nemam te na rukohvat.
Sva ova ljepota usred nikoga.
Nikoga na krevetu, nikoga u sobi.
Navlači se tišina.
Opterećuje nedostatak zvukova.
On bi trebao spavati.
On bi trebao biti tu.
Sad tek, iza ugla izbačenog zida kupaonice, primjećujem još jedna vrata.
Prigušeno svjetlo ispod njih.
Tamo bi mogao biti.
Tamo je neko.
Otvorit ću vrata.
Otvorila su se sva do ovog mjesta, otići ću još korak dalje.
Dešava mi se to često.
Odvajanje od sada, od sutra, od stvarnosti.
Kao da je bilo davnih života između mene i ovih vrata za koja niotkud mi padne na um, da isuviše dobro znam ta vrata.
Ma, ne samo vrata, cijelu priču iza njih, jer sve što postoji sada, desilo se odavno prije.
Pitanje je razumijevanja kako nam tek sad dolazi pred oči?
U šta smo se uvjeravali?
Oholi da smo početak svega.
Uglavnom, posljedica smo prošlosti.
Iza vrata je iza i zato ću otvoriti bez straha.
Ne plaše me prošle koliko nove mňre.
Povukla je bakrenu kičasto zavijenu ručku na vratima.
Ništa.
Povukla je jače.
Udarila je debelo drvo između pupoljaka kovanog željeza.
Ogrebala se na šiljak. Liznula je dlan.
To je hvala za istrajnost.
Rana. Krv.
Lagan šum struganja nogom o pod potjerao je krv brže.
Lucije, jesi tu?
Ko je to tu?
Lucije, otvori mi.
Kako mali i bespomoćan izlazi glas iz očaja.
Lucije, otvori vrata, šta radiš?
Sama sam i plašim se.
Otvori mi, Lucije!
Sad je trebao da ode.
Vrlina je to odlagati grijeh za poslije, lagati da će se imati vremena za poslije.
Zašto on ne odlazi?
Zašto ona toliko čeka?
Valjda, rekoh, vrlina.
Lijevom rukom skupio je koljena, o stol podiže tijelo.
Daleko su vrata najmanje prostorije surovo stisnute u njegove oči.
Mali Lucije nikad nije mogao sjediti na istoj strani stola s ocem.
Sad dušom razvaljuje zidine, odugovlači reljefe metar po metar, da bi mogao prenijeti namještaj kuće tu i nju unutra.
Izroditi sva plemena djece.
Puštati papirnate zmajeve na ljetnom vjetru, topiti mećave ruske zime zakovane u krvi.
Loviti sa njima travama rastrtim od stola do zida.
Do vrata.
Otvorit će joj vrata.
Hoće.
Gurnuo je ključ u ostarjelu bravu i lako ga okrenuo.
Ulje-vjera.
Otključao sam vrata.
Ne znam kojom snagom, sigurno snagom volje, jer me tijelo ne sluša.
Stolica pored vrata me dočekala spremno.
Spustio sam rukav preko lijeve ruke.
Nije nešto, ali poslužit će.
Ne želi me ovdje.
Koliko vremena treba, da se otvore vrata?
Sporo je okrenuo ključ u bravi.
Škljocaj brave me trznuo.
Usred tišine došao je neočekivano kao pucanj u šumi.
Toliko divljih ptica mi se uskomešalo stomakom.
Samo škljocaj.
Vrata ništa.
Hvatam za ručku i otklanjam tamu sobe, gustu zelenkastu tamu kojom lampa puni sobu i gori na stolu prepunom papira.
Iza vrata se nešto pomaklo.
Ukoračila sam u sobu.
Avet.
Avet stara dvadeset i sedam godina za noć.
Urezujem u pamćenje svaku liniju tvog mršavog lica. Duboko upale obraze.
Nozdrve su već bile smrtno blijede.
Oko očiju crte bola, nijemi svjedok mučnih sati.
Desna ruka na krilu, druga sa strane stolice.
Ruke raširene.
Ne nalik zagrljaju, više nalik na predaju.
Gdje se nalaziš?
Očima sasvim upalim kružiš po meni kao da me ne prepoznaješ.
Bože, da li i ja izgledam ovako?
Da li nas je ova noć ubila?
Koža mu je zategnuta preko kostiju kao tanka providna rukavica.
Neka, nek’ mi ostane i ovakvo njegovo tijelo, samo nek’ mi ostane.
Njegovo tijelo je mlado.
Borit ćemo se.
Nije jeo, nije pio.
Zaboravili smo na život pokušavajući ga zarobiti dušama, izroniti od dna do daha.
Ništa nema u ovoj prokletoj sobi.
Gomile, na sve strane gomile papira.
Ništa ne vidim pod ovim mrakom sve i da hoću.
Prozor je preko puta stola, zaglavljen letvicom.
Pečatnjakom je udaram iz sve snage. Zaljuljana, ali nepomaknuta.
Pečatnjak puca, letva stoji kako stoji.
Izlazim na hodnik i uzimam sa poda metalni žarač.
“Volim te, pusti me...ne mogu više.”
Znam šta sam čula. Znam.
Baš zato što jesam ne stajem.
Ne okrećem se, udaram iz sve snage po prozoru.
Niko mi više neće oduzeti svjetlo.
Zaklela sam se Bogu i neću ti dopustiti.
Nikad, sve dok te ima, a tu si.
Samo mi govori.
Letva se slomila nadvoje i došla sam do prašnjavog okna prozora.
Zaustavila sam dah, naslonila svu težinu na prozorsko okno.
Nije popuštao okov.
Žaračem sam udarila po staklu iz sve snage i kao jato riba kad baciš kamen u kristalnu čistinu, tako se staklo razišlo.
Soba je udahnula.
Samo još da zajedno uhvatimo dah.
Ne, ne, ne...
Glava mu klone.
Ne, ne.
Kašalj.
Mučan roptaj.
To, to je dobro.
Bori se za zrak.
Udahni.
Sklonit ću ti kosu sa lica, podići glavu.
Lice ti je tako hladno, vlažno.
Umit ću te.
Napojit ću te.
Voda.
Krstionica stiješnjena zidićima. Donijet ću vodu iz krstionice.
U krstionici umjesto vode krv. Tvoja.
Kriste, čuda velika činiš noćas!
Kriste, zar je to jedino, vino u krv pretvaraš?
Krstionica je šaku duboko puna krvi.
Crveno more.
Mrtvo more.
Hoćemo li uspjeti vodi prijeko?
Ispod košulje kriješ ranu.
Gdje je?
Uspravljam ti tijelo preko svog ramena.
Sad te mogu bolje vidjeti.
Sa lijeve strane niz košulju je krvava mrlja.
Nazad u stolicu, miruj.
Podižem ti noge u svoje krilo.
Nazad krv prema srcu vraćam.
Jutrom ti idem venama uzvodno.
Sastavit ću sve krajeve u tebi, povezati zemlju i nebo, ljubav i ludilo.
Lijevi dlan i ne vidim, već krivudavu granicu dva komada mesa.
Nekoliko kapljica rosi.
Zavoj.
To je bar lako.
Derem ti rukav košulje.
Ravna linija platna omotava lagano ispravljen dlan.
Prstom sam gurnula krajeve razderotine jednu prema drugoj. Stežem dva puta.
Preko platna brzo ti stišćem dlan u šaku, vezujem platno čvrsto sve dok ne dođem do šava.
Tako ću ti zaustaviti bol i to je posljednje krvarenje.
Nikad više.
Dosta je preobraženja, Kriste, samo ostani uz mene, izvedi nas iz oluje.
“Volim te, Lucije, ne puštaj me. Bori se.”
Bože, spasi nas...
Padao sam naglavačke.
Jednom, dva puta.
Na stotine obrušavanja sa plafona do tvog rastresenog potiljka.
Ruke kao lastavice, jedna oko druge lete, dok mi držiš ruku, ono što se zove ruka, ono što je od nje ostalo.
Žao mi je, stvarno mi je žao.
Nisam osjetio oštricu, preduboko sam zasjekao ovaj put. Znaš mene.
Pamtim da moram nekad umrijeti.
Samo ti pravdaš neumiranje.
Mogao bih se sad poslužiti detaljnim uvjeravanjima u slučajnost mog postupka.
Bolje da se ućutkujem.
Ništa nije slučajno u mojim izdajstvima.
Krijem ih pod kožom kao inicijalnu kapislu.
Srce okidač.
Čim me malo život obuzme, zateknem se usred ubistva.
Žao mi je što me vidiš ovakvog.
Nikakvog. Slabog.
Bol pretvaraš u potmulo kljuckanje, peckanje u poređenju sa mukama koje sam imao cijelu noć.
Osjećam tvoje poljupce.
Griješ me dlanovima.
Osjećam tijelo ponovo.
Udahnut ću.
Drhtavica se ublažavala, smirivala se lagano, napuštala tijelo umjesto duha.
Vežeš mi krajeve, vežeš mi nebo i zemlju, ljubav i ludilo.
Poznat sam po tome što za mrvu savršenstva počinim obilje grešaka i ne mogu da priznam nikome kako mi je žao.
To mrmljam za sebe onako, unutra, kad su na odlasku svi koje volim.
Žao mi je što nikad nisu uvidjeli koliko sam bio lud i šta sam sve činio zbog sebe kraj njih.
Bio sam nepodnošljiv, jer sam sretan i to ne iz ponosa, već iz poštovanja prema njihovoj bezgrešnosti i ne govorim o svojim manjkavostima.
Zar bi imali išta zajedničko, ako bih se glasno vrijeđao?
Pod mojim listovima tvoja koljena.
Osjetim noge iznova, trnci su nestali, razbježao se roj pčela.
Spuštam stopala na tlo.
Ne mogu pomjerati ruku i nije da želim.
Pripada tvom krilu.
Borila si se za mene.
Borila protiv mene.
Volim tvoje pobjede.
Ti si moja najveća.
“Volim te, Anđela.”
“Lucije, volim te.”
To ti još mogu reći.
Hvala Ti.
Vratio si ga iz mrtvih.
Ne trebam više tvoja čuda.
Nijedno.
Ovo će biti dovoljno.
Zauvijek."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
