Pregled posta

"svako vrijeme je kraće što je više sretno ..."

slika: digital art


"-29 Brevius omne tanto quanto felicius tempus
Svako vrijeme je kraće što je više sretno"


"Ne čujem.
Ne vidim.

Teško je dokazati vanjštini, ali bespomoćnost mi obuze tijelo.

Očaj me spopao u trenutku.
Imam ja taj očaj.
Nikad bez razloga i nikad u slojevima.
Kako zna da pada list po list sa drveta presvučenog u jesen?

Više kao sječa platana alejom.

Svestran pokolj debala ispruženih grana savremenika i suboraca.
Naokolo razbucana sjećanja djetinjstva vozanog kočijama gore. dolje ranjavom trasom kasnijih ljubljenja nakačena o providno zelena nebesa grančica.
.
Ko se usudi cijepiti nas od prošlosti, tjerati na dva izbora: nevinost dječjeg doba ili praktičnost zaborava?

Kažem, treba imati urođeno čulo straha.
Znati čuti strah nas prokušanih kako vazda vičemo: nama je bilo bolje kad je bilo gore.
Ne diraj nam zaostala sjećanja!
Molim te, ostavi dokaze nekadašnjih klijanja budućnosti.

Ne dam tu koru prokinutu strelicama srcadi i hlad ljeta nagorjelih sitnišom sunca.
Dođoše da nas spase od nas.
Jesmo li uspjeli?
Ili su podbacili?
Šta će pokriti kratere uspomena?

Bakterije pamćenja.

Podvig bi bio odustati od nas, ali Bogu hvala, nisam svetac.
Ne umijem ja to mučeništvo održati do kraja, postiti od srca kad postim dušom.

Izmrvim ja tebe u srcu za svaki slučaj gladi, što je sigurno sigurno je pa te nema, u stvari, nigdje i naglas ti se svetim.

Fino ja to odlučim.
Obučem se i odlučim da te prikrajčim pa vidim, tvoja je to ruka i noga i pora i ožiljak na šiji i ne postim onda ja, već ti, a nikad te ne bih mogla ostaviti gladna.
… i vratim ti se.

Znaš me dobro i koristiš protiv mene.
Ko kaže da bih išta bolja bila bez nas?

Previše se poznamo, zar ne, a i koje je od nas toliko jako, da se o drugo odupre?
Mi znamo nama biti samo oslonac.

U trenutku slabosti naslonila bih se na tebe, ali gdje?
Nemam te na rukohvat.

Sva ova ljepota usred nikoga.
Nikoga na krevetu, nikoga u sobi.
Navlači se tišina.
Opterećuje nedostatak zvukova.
On bi trebao spavati.
On bi trebao biti tu.

Sad tek, iza ugla izbačenog zida kupaonice, primjećujem još jedna vrata.
Prigušeno svjetlo ispod njih.

Tamo bi mogao biti.
Tamo je neko.

Otvorit ću vrata.
Otvorila su se sva do ovog mjesta, otići ću još korak dalje.

Dešava mi se to često.
Odvajanje od sada, od sutra, od stvarnosti.
Kao da je bilo davnih života između mene i ovih vrata za koja niotkud mi padne na um, da isuviše dobro znam ta vrata.
Ma, ne samo vrata, cijelu priču iza njih, jer sve što postoji sada, desilo se odavno prije.

Pitanje je razumijevanja kako nam tek sad dolazi pred oči?
U šta smo se uvjeravali?
Oholi da smo početak svega.

Uglavnom, posljedica smo prošlosti.
Iza vrata je iza i zato ću otvoriti bez straha.
Ne plaše me prošle koliko nove mňre.

Povukla je bakrenu kičasto zavijenu ručku na vratima.
Ništa.
Povukla je jače.
Udarila je debelo drvo između pupoljaka kovanog željeza.
Ogrebala se na šiljak. Liznula je dlan.
To je hvala za istrajnost.

Rana. Krv.
Lagan šum struganja nogom o pod potjerao je krv brže.

Lucije, jesi tu?
Ko je to tu?
Lucije, otvori mi.

Kako mali i bespomoćan izlazi glas iz očaja.

Lucije, otvori vrata, šta radiš?
Sama sam i plašim se.
Otvori mi, Lucije!

Sad je trebao da ode.
Vrlina je to odlagati grijeh za poslije, lagati da će se imati vremena za poslije.

Zašto on ne odlazi?
Zašto ona toliko čeka?
Valjda, rekoh, vrlina.

Lijevom rukom skupio je koljena, o stol podiže tijelo.

Daleko su vrata najmanje prostorije surovo stisnute u njegove oči.
Mali Lucije nikad nije mogao sjediti na istoj strani stola s ocem.

Sad dušom razvaljuje zidine, odugovlači reljefe metar po metar, da bi mogao prenijeti namještaj kuće tu i nju unutra.
Izroditi sva plemena djece.
Puštati papirnate zmajeve na ljetnom vjetru, topiti mećave ruske zime zakovane u krvi.
Loviti sa njima travama rastrtim od stola do zida.
Do vrata.

Otvorit će joj vrata.
Hoće.
Gurnuo je ključ u ostarjelu bravu i lako ga okrenuo.

Ulje-vjera.

Otključao sam vrata.
Ne znam kojom snagom, sigurno snagom volje, jer me tijelo ne sluša.

Stolica pored vrata me dočekala spremno.
Spustio sam rukav preko lijeve ruke.
Nije nešto, ali poslužit će.

Ne želi me ovdje.

Koliko vremena treba, da se otvore vrata?

Sporo je okrenuo ključ u bravi.
Škljocaj brave me trznuo.
Usred tišine došao je neočekivano kao pucanj u šumi.
Toliko divljih ptica mi se uskomešalo stomakom.
Samo škljocaj.
Vrata ništa.

Hvatam za ručku i otklanjam tamu sobe, gustu zelenkastu tamu kojom lampa puni sobu i gori na stolu prepunom papira.
Iza vrata se nešto pomaklo.

Ukoračila sam u sobu.

Avet.
Avet stara dvadeset i sedam godina za noć.

Urezujem u pamćenje svaku liniju tvog mršavog lica. Duboko upale obraze.
Nozdrve su već bile smrtno blijede.
Oko očiju crte bola, nijemi svjedok mučnih sati.

Desna ruka na krilu, druga sa strane stolice.
Ruke raširene.
Ne nalik zagrljaju, više nalik na predaju.

Gdje se nalaziš?

Očima sasvim upalim kružiš po meni kao da me ne prepoznaješ.

Bože, da li i ja izgledam ovako?
Da li nas je ova noć ubila?

Koža mu je zategnuta preko kostiju kao tanka providna rukavica.
Neka, nek’ mi ostane i ovakvo njegovo tijelo, samo nek’ mi ostane.
Njegovo tijelo je mlado.
Borit ćemo se.
Nije jeo, nije pio.

Zaboravili smo na život pokušavajući ga zarobiti dušama, izroniti od dna do daha.

Ništa nema u ovoj prokletoj sobi.
Gomile, na sve strane gomile papira.
Ništa ne vidim pod ovim mrakom sve i da hoću.

Prozor je preko puta stola, zaglavljen letvicom.
Pečatnjakom je udaram iz sve snage. Zaljuljana, ali nepomaknuta.
Pečatnjak puca, letva stoji kako stoji.
Izlazim na hodnik i uzimam sa poda metalni žarač.

“Volim te, pusti me...ne mogu više.”

Znam šta sam čula. Znam.
Baš zato što jesam ne stajem.
Ne okrećem se, udaram iz sve snage po prozoru.

Niko mi više neće oduzeti svjetlo.
Zaklela sam se Bogu i neću ti dopustiti.
Nikad, sve dok te ima, a tu si.
Samo mi govori.

Letva se slomila nadvoje i došla sam do prašnjavog okna prozora.
Zaustavila sam dah, naslonila svu težinu na prozorsko okno.
Nije popuštao okov.
Žaračem sam udarila po staklu iz sve snage i kao jato riba kad baciš kamen u kristalnu čistinu, tako se staklo razišlo.
Soba je udahnula.

Samo još da zajedno uhvatimo dah.

Ne, ne, ne...
Glava mu klone.
Ne, ne.
Kašalj.
Mučan roptaj.
To, to je dobro.
Bori se za zrak.
Udahni.

Sklonit ću ti kosu sa lica, podići glavu.
Lice ti je tako hladno, vlažno.
Umit ću te.
Napojit ću te.
Voda.

Krstionica stiješnjena zidićima. Donijet ću vodu iz krstionice.
U krstionici umjesto vode krv. Tvoja.
Kriste, čuda velika činiš noćas!
Kriste, zar je to jedino, vino u krv pretvaraš?

Krstionica je šaku duboko puna krvi.
Crveno more.
Mrtvo more.
Hoćemo li uspjeti vodi prijeko?

Ispod košulje kriješ ranu.
Gdje je?

Uspravljam ti tijelo preko svog ramena.
Sad te mogu bolje vidjeti.
Sa lijeve strane niz košulju je krvava mrlja.
Nazad u stolicu, miruj.
Podižem ti noge u svoje krilo.
Nazad krv prema srcu vraćam.
Jutrom ti idem venama uzvodno.

Sastavit ću sve krajeve u tebi, povezati zemlju i nebo, ljubav i ludilo.

Lijevi dlan i ne vidim, već krivudavu granicu dva komada mesa.
Nekoliko kapljica rosi.
Zavoj.
To je bar lako.

Derem ti rukav košulje.
Ravna linija platna omotava lagano ispravljen dlan.
Prstom sam gurnula krajeve razderotine jednu prema drugoj. Stežem dva puta.
Preko platna brzo ti stišćem dlan u šaku, vezujem platno čvrsto sve dok ne dođem do šava.
Tako ću ti zaustaviti bol i to je posljednje krvarenje.

Nikad više.
Dosta je preobraženja, Kriste, samo ostani uz mene, izvedi nas iz oluje.

“Volim te, Lucije, ne puštaj me. Bori se.”
Bože, spasi nas...

Padao sam naglavačke.
Jednom, dva puta.
Na stotine obrušavanja sa plafona do tvog rastresenog potiljka.

Ruke kao lastavice, jedna oko druge lete, dok mi držiš ruku, ono što se zove ruka, ono što je od nje ostalo.

Žao mi je, stvarno mi je žao.
Nisam osjetio oštricu, preduboko sam zasjekao ovaj put. Znaš mene.
Pamtim da moram nekad umrijeti.
Samo ti pravdaš neumiranje.

Mogao bih se sad poslužiti detaljnim uvjeravanjima u slučajnost mog postupka.
Bolje da se ućutkujem.

Ništa nije slučajno u mojim izdajstvima.
Krijem ih pod kožom kao inicijalnu kapislu.
Srce okidač.

Čim me malo život obuzme, zateknem se usred ubistva.
Žao mi je što me vidiš ovakvog.
Nikakvog. Slabog.
Bol pretvaraš u potmulo kljuckanje, peckanje u poređenju sa mukama koje sam imao cijelu noć.

Osjećam tvoje poljupce.
Griješ me dlanovima.
Osjećam tijelo ponovo.
Udahnut ću.

Drhtavica se ublažavala, smirivala se lagano, napuštala tijelo umjesto duha.

Vežeš mi krajeve, vežeš mi nebo i zemlju, ljubav i ludilo.

Poznat sam po tome što za mrvu savršenstva počinim obilje grešaka i ne mogu da priznam nikome kako mi je žao.
To mrmljam za sebe onako, unutra, kad su na odlasku svi koje volim.

Žao mi je što nikad nisu uvidjeli koliko sam bio lud i šta sam sve činio zbog sebe kraj njih.

Bio sam nepodnošljiv, jer sam sretan i to ne iz ponosa, već iz poštovanja prema njihovoj bezgrešnosti i ne govorim o svojim manjkavostima.
Zar bi imali išta zajedničko, ako bih se glasno vrijeđao?

Pod mojim listovima tvoja koljena.
Osjetim noge iznova, trnci su nestali, razbježao se roj pčela.
Spuštam stopala na tlo.
Ne mogu pomjerati ruku i nije da želim.
Pripada tvom krilu.

Borila si se za mene.
Borila protiv mene.
Volim tvoje pobjede.
Ti si moja najveća.

“Volim te, Anđela.”
“Lucije, volim te.”

To ti još mogu reći.

Hvala Ti.
Vratio si ga iz mrtvih.
Ne trebam više tvoja čuda.
Nijedno.
Ovo će biti dovoljno.
Zauvijek."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php


Post je objavljen 06.12.2020. u 16:47 sati.