STAFFORDICA NAPALA MOJU MAŠU

30.11.2019.


slika: internet


ŠPANSKO-upravo je mene i mog psa bordericu (kastriranu) napala staffordica tamnosivo-bijele boje (ista kao ovaj pas na slici, samo mršavija), izgleda mlađa ženka, bacila ju je na pod, počele su se boriti, užas

staffordica je bila puštena, vlasnik je samo nešto viknuo, zazvao ime DINA, DIVNA ili tako nešto, ona je otišla, a on se nije ni okrenuo !!!

ne poznam ni tog psa ni čovjeka...užas! sva se tresem - ovakva kao ovaj pas, samo puno mršavija

Maša ima krvavo uho, idemo sutra odmah ujutro veterinarki da se vidi


Maša

slika: Jadranka

evo tu se sve dogodilo ... Špansko, kod hotela Antunović, zgrada Gustava Krkleca 28, postoji mali spomenik kao kamen






a što je najtužnije, jedna obitelj je sve to gledala: 2 odrasla muškarca i mlada žena sa curicom od nekih 8 godina i - ništa; kad sam počela plakati i vikati, žena je samo rekla: "da, vidjeli smo"






30.11.2019.

Maša je bila kod veterinarke, dobila je antibiotike za 8 dana i 2 tablete protiv bolova, uho je razderano, ali je dobro, jer se odmah reagiralo: "UGRIZNA RANA NA DESNOJ UŠKI KOJA KRVARI"

veterinarka je dala svoj nalaz svega; bila sam na policiji i sve ispričala, predala veterinarski nalaz, oni će sve predati dalje

bila sam u PetShopu i tražila AntiHund sprej ili peper-sprej, rekli su mi: "nemamo ništa takvog što bi naudilo drugom psu, imali smo, ali to više ne držimo!"

ja sam još u šoku. Maša je cijelu noć spavala uz mene čvrsto priljubljena, inače spava na 3 mjesta: dio noći u kuhinji, dio noći ispod kreveta i dio noći sa nama, ali noćas je bila uz mene čvrsto priljubljena i nije se micala

h v a l a___n a___p o s j e t i

"NIKAD NISAM GLUMILA ŽRTVU"

24.11.2019.




"Nikad nisam glumila žrtvu. Ali bila sam. I kriva sam najviše sama. Nitko meni nije kriv zbog dobrog srca. A dobro srce se rodi., od dobre genetike, u 80 posto slučajeva.
O onih 20 posto ne pričam.

Mislim dobri roditelji, a sin kriminalac ili kćer kurva.
To mi nije baš jasno isto kao što mi nije jasno kako ružan on i ružna ona naprave misicu. ili gospodina savršenog.

Eto, ja žrtva, koja nikad nije tražila princa, možda samo konja, kad se pogledam u ogledalo, vidim kobilu.
I što kad se dogodi kad je brak zaista nestajanje sunca?
I što kad počnu pomrčine koje dovedu do kompletne dekadencije?

Imamo li pravo na ljubav nakon razvoda?
Što će reći obitelj?
Što će reći kolege na poslu?
Što će reći bivši muž ako nema novu?
Što će reći bivša žena ako nema novog?

Mi kažemo, jebe nas se.
Imamo pravo, na sreću ili novu pogrešku.
To je naša stvar, naš život.,ali novi.

Mama, voli li mene tata više od nove prijateljice?
Tata, voli li mene mama više od svog prijatelja?

Živimo u vremenu u kojem je domašaj sreće negdje daleko.
Sreća je sirotica koje se ne bojimo
Jer stanje sreće legenda je koja hoda u mjestu i gazi bršljan.
Jer imamo pravo prestati gledati naše oči kao oči prostitutki duše, one koje su plakale same sa sobom
I smijale se same sebi, među pukom.

Djeca će odrasti sa saznanjem tko je tko.
Djeca nikad neće zaboraviti tko je u njihovim zimskim pričama puštao zmajeve dok je vrućica rasla.
Djeca pamte nježnost i dobrotu.

A mi,
Imamo pravo na odluku.
Imamo pravo na pokušaj.

Neki novi ljudi, neki novi vlakovi, neka nova očekivanja.
Malo smo stariji, malo smo mudriji, manje smo tolerantni.
Malo smo zgrčeni, malo nas je više strah potresa i poplava.
Nisu ni mišići ono što su bili.

Uvijek sam ista.
Uvijek sam pesimista 99 posto.
Takva sam bila i u pubertetu i u braku.
Takva sam i kao razvedena žena i žena u klimaksu.
Onaj jedan posto vjeruje u čuda.
A čudo je pravo na sreću.
Privatnu,egoističnu,zasluženu sreću!
Samo tada u stanju smo reći :
Umije život ponekad biti prava svečanost!

A nebo?
Nebo je pravedno."

autorica: Pietra Fon Tillen


https://www.facebook.com/profile.php?id=100016017870089

h v a l a___n a___p o s j e t i

MARIONETA




(autor slike: Lohmuller Gyurka)


tekst je 16.08.2012. u 22:51h za Temu mjeseca kolovoza 2012. na portalu Magicus

Uvijek su misli kreacija naše stvarnosti (to sam nedavno čula pa sam se iznenadila, jer kao da sam otkrila Ameriku) i do tada nisam znala, da mislima kreiram svoju stvarnost, jer nisam to gledala na taj način. Sklona sam optimizmu, ali i pesimizmu. Kao mladu curu su me često znali pitati: ‘’zašto tako crno gledaš?’’ Odgovarala sam: “Bolje da gledam crno pa mi se dogodi lijepo, nego da očekujem lijepo pa mi se dogodi crno”.

Već dugo tako ne razmišljam, ali ostalo je ono u mentalnom sklopu: “ti moraš”. Često su me znali pratiti zdravstveni problem koji su riješeni do 1996. i od tada, hvala Bogu, više ih nema.




slika: digital art


Uvlačila bih se u te probleme, vrtjela bih se u njima i nastajale bi tzv. “čokoladne ciste” u potrbušju koje su uzimale svoj danak. Često puta sam znala kriviti druge, ali otkad sam upoznala neke članke, neke ljude vidjela sam, da nikad drugi nije kriv: sve je do nas, kako god okrenula, sve je do mene.

Morala sam ispuniti svoju zadaću kao udata žena: jesam i to ne jednom. U svako to vjenčanje nisam ulazila srcem, ulazila sam, jer sam morala. Sve te godine braka su bile: moraš. Moraš skuhati, moraš oprati, moraš raditi dva posla, moraš roditi dijete, moraš izdržavati roditelje, moraš leći sa nevoljenim, a srce ti se lomi na tisuću komada, utroba ti vrišti: “ne, ne ne”, ali moraš!

Usađeno je to “moraš” davnih godina kad mi je bilo tek 5 godina i od tada taj “moraš” caruje životom, stalno taj isti ključ koji otvara i zatvara jedna te ista vrata. Nije bilo promjene u glavi, opet se išlo iz jednog obrasca u drugi, a svi obrasci su bili isti, jednaki. Čekala sam promjenu koja nije dolazila, čekala sam nekog “da me spasi”, ali tog “nekog” nije bilo na vidiku.




slika: digital art


Počela sam odlaziti na grupe “Izvor života” i počela sam puno stjecati spoznaja o nekim stvarima, tako da se polako taj ključ koji je otvara jedna te ista vrata više nije okretao, nije otključavao ta vrata, ali ih nije ni zaključavao. Vrata su ostala otvorena i nova saznanja, nove spoznaje su počele pritjecati u svijest, ona se širila, spoznaje su se gomilale, uvidi i dojmovi su rasli, zauzimali život i mijenjali ga.

Netko pametan je rekao: “Svaka promjena počinje u glavi” pa je tako i u ovoj dugodlakoj pameti počela promjena. Prije svega, više nisam ništa morala: uzela sam dugačku pauzu od riječi “moram” i živjela bez te riječi dugi niz godina, osim ranog diznja ujutro kad se ide na posao i ostalih svakodnevnih moram-radnji koje jednostavno život sam po sebi nameće i kako je riječ “moram” polako odlazila na sve dulji i dulji godišnji odmor, zdravlje se popravilo, snovi su postali drugačiji, spavanje je postalo kvalitetnije i polako se vraćala samostalnost i neovisnost.




slika: digital art


Uzela sam uzde života u svoje ruke, više nisam dozvoljavala da drugi vodi moj život kroz život tako, da su slijedile promjene jedna za drugom, samopouzdanje je raslo, iako je u dnu srca i duše još uvijek ostala ona mala curica koja je znala i osjećala tu riječ “moram”.

Često sam znala reći, da sam dresirana životnjia koja jako dobro zna što joj je činiti, ali dresure su bile bolne, krvave, duboko proživljavane i vrlo vrlo negativne, tako da kad se sad sjetim svega i kad se okrenem natrag, pitam sebe, koliko mi je trebalo da sama izliječim svoj život od te riječi “moram”.

Sve što sam posijala – žela sam sama, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom aspektu i sve negativno što je učinjeno, vraćalo mi se trostruko teže, ali kroz to se učilo, naučilo i vježbalo se kako se takve stvari više ne bi ponavljale: da se ne gleda što će tko reći, da se ne mora baš svaki put biti udata žena, ako mi se ne udaje, da se ne mora roditi dijete, ako mi se ne rađa, da se ne mora leći sa nevoljenim čovjekom, ako mi se ne ide na taj način, da se ne mora ići negdje, ako mi se ne ide, i ono najvažnije – da se može biti itekako zdrav, ako se to odluči!

Na kraju, odlučila sam: riječ “moraš” ide van iz života (osim onih najpotrebnijih tehničkih stvari u životu koje se baš i moraju učiniti) pa da vidimo što ćemo žeti to što smo posijali.




slika: digital art


Uvijek je bolest bila signal da nešto ne valja: bolest je bila prvi upozoravajući signal kojeg naravno nisam pratila, već sam mislila da je to došlo “sa neba”, od nekuda i da to “moram” riješiti, ali nisam rješavala uzrok, već posljedicu. Bolest bi se ponovo pojavila i opet sve ponovo i ponovo.

Pitala sam se, je li moguće biti sretna osoba, je li moguće probuditi se ujutro s osmijehom na licu i smijati se cijeli dan?

Došlo je i to vrijeme i počela sam preuzimati odgovornost za život, a ono: što će tko reći zašto dugo živim sama, zašto nemam nikoga, zašto sam obukla baš te cipele, zašto idem ovim putem na posao, a ne onim – zabacila sam iza leđa i počela slušati onaj tihi glasić koji je pokazivao putokaz kako i kamo je za mene najbolje za ići. Te skrivene univerzalne poruke koje su stizale, skidale su sjene sa mog lica i donosile osmijehe, vedrinu, radost životom, funkcionalnost tako, da je sve ono što je bilo nekad “moram”, sad postalo jedna lijepa radost, zadovoljstvo životom i sreća što se baš tako sve događa kako se počelo događati.




slika: digital art


Nisam čitala mudre knjige, nisam išla na razne radionice itd, nakon 3 godine sam prestala ići i na druženja grupe “Izvor života”, jer sam počela ploviti unutarnjim svijetom i kao vječiti pustinjak sa lučicom u ruci počela sam tražiti odgovore, vjerujući u karmu, u zakone prirode, principe uzroka i posljedice i počelo mi je pomagati, počele su se stvari odvijati na pozitivan način, počelo je sve drugačije pa se tako i nastavlja i dalje.

Slijedim taj put, platila sam gorku krvavu cijenu zdravljem u prošlosti ovog života i polako preuzela odgovornost za svoj život, iako sam svjesna da riječ “moram” i dalje ostaje prisutna, ali ne toliko dominantna, da mi određuje kompletan životni put.

Ne krivim nikog za sve što se događalo u prošlosti ovog života, samo sam sretna što sam zdrava, što mogu na dvije zdrave doći na posao, odraditi ga kvalitetno, doći kući, skuhati ako mi se kuha, ako ne – “dragi, idemo van jesti”, napraviti život onakvim tako se mogu u njemu osjećati kao kompletno sretno i zadovoljno ljudsko biće, a ne kao marioneta kojom je cijeli život dominirala riječ: “moram”.




slika: digital art


iz moje 7. knjige "IZBRISANO LICE"
http://www.digitalne-knjige.com/varga7.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=84095

h v a l a___n a___p o s j e t i

PROKLETE LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR - stvarni doživljaj iz života

22.11.2019.



slika: digital art


Neću nikad zaboraviti kad sam prvi put naletjela na “plavu sjenu”. Bilo je to ili proljeće ili jesen 1978. Izlazila sam iz jednog ureda na 1. katu i naletjela na tu visoku plavooku “plavu sjenu” u plavoj kuti, tek je došao u tvrtku, pričalo se da je zgodan, visok, plavook i iznadprosječno inteligentan, IQ mu je bio čak viši od njega!, tako se bar pričalo smijeh a visina mu je bila 1,96 zujo

Neću nikad zaboraviti taj susret, jer me taj susret zalijepio za njega i kao otisak ga ostavio na meni i mene na njemu. Nakon toga se nismo sretali ili smo se sretali – u prolazu, sa „bok“, „bok“.

1981. sam prešla iz Pravnog odjela u Komercijalnu službu, na 1. kat. Dok sam radila, uvijek sam iz susjedne sobe stalno čula neki sonoran glas, grleni smijeh. Kad bih nosila poštu za otpremu u tu susjednu sobu baš stalno sam ga nalazila kod cura na kavi. Nisam znala sa kojom je u vezi od ove dvije, ali ona zgodnija mi se činila više, da je s njim (iako je bio oženjen!), nego ona manje zgodnija.



slika: digital art


Tako su prolazile godine, on se stalno motao po 1. katu i dolazio u sobu do moje. U međuvremenu sam se drugi put udala i shvatila, da u tom braku nemam ništa, nemam sebe, da je to bio samo bijeg pod maskama u malo više slobode, nego sam je imala uz dominantno strogog oca.

Jednog dana prijateljica-kolegica me uvukla u ekipu prve pomoći moje tvrtke tako, da smo predstavljale tvrtku na općinskim, gradskim i republičkim takmičenjima, a između ostalog u ekipi su bile i one dvije iz sobe do moje gdje je dolazio “plava sjena”.

U srpnju 1986. smo putovali u Zadar na republičko takmičenje, a već i prije tog puta je počeo zalaziti i u moju sobu – na kavicu, preselio se iz susjedne sobe u našu. Na tim kavicama je uvijek bio kao kočoperni paun: izlijevao nam je iz sebe svoje boli, patnje, frustracije i pričao ih nama, povjeravao nam se, ali nas je i slušao. Voljela sam slušati njegove priče, a i ove dvije kolegice iz moje sobe su ga isto tako pozorno slušale. Ništa to meni nije bilo čudno, nisam znala sa kim je, znala sam samo da je oženjen i da ima 2 kćerke.

Llijepo smo mi svi čoporativno putovali u Zadar, a on nas je vozio, zajedno sa još jednim jako zgodnim kolegom. Bilo nas je sve skupa oko 6 u tom kombiju kad smo putovali za Zadar. Bila sam tad u braku 2 godine, vjerna do groba, iako sam znala da od te vjernosti nemam ništa, ali hajde, rekoh sebi: u braku si, pokušaj to spasiti, ako se može.



slika: digital art


Međutim, kako Bog piše jedno, a čovjek sniva drugo, tog dana u Zadru, oko 13.30h ja i “plava sjena” smo zaplesali usred srednjoškoglskog igrališta jedno s drugim. Meni je to bila dobra zafrkancija, ali sam osjetila nekako drugačiji stisak oko mog struka.

Te večeri je opet bio ples i opet sam zaplesala sa “plavom sjenom”. Naslonila sam se na njega i zagrljena utonula u njega, on u mene, ali bez onog ljubavnog osjećaja u sebi. Osjećala sam se kao da sam došla doma, osjećala sam se kao da sam popila najljekovitiju vodu na svijetu, osjećala sam se kao da me grli anđeo, osjećala sam se toliko sigurno, da sam željela ostati vječno tako zagrljena, sigurna i sretna.

Nisam znala što se u njemu događa, samo sam čula jednu rečenicu koju je izrekla jedna od one 2 iz sudjedne sobe: „Način kako te je grlio, dok ste plesali, svima je poručivao: ''to je moje i ne diraj!'' Slatko sam se nasmijala, odradili smo to natjecanje, vratili se u Zagreb i život je opet krenuo dalje.



slika: digital art


Opet su zaredale kavice, opet smo ga slušale, opet je bio centar naših pauza uz kavicu i cigaretu (tad su cure pušile u sobi, pile kavicu, ja nikad nisam konzumirala cigarete).

Postali smo dobri prijatelji, počela sam mu otvarati svoje srce čak i kad sam bila sama u sobi, češće je dolazio, nego kad su bile ove druge 2 kolegice. Počeli smo se nalaziti na kavama i počela sam mu povjeravati svoje boli, priznala sam mu kako sam nesretna u braku, kako sam stalno sama, kako je suprug bešćutan u nekim suptilnim igrama tijela i duše, kako smo totalno nekompatibilni.

Slušao me, rasvjetljavao je sa mnom neke dileme koje nisam mogla sama rasvijetliti, davala sam šansu suprugu, ali sam sve više osjećala, da mi je lijepo sa plavom sjenom i kako sam sigurna, dok smo razgovarali.

Došao je i k nama doma, on i suprug su se odmah razumjeli, skompali, zafrkavali, pričali (obojica su u znaku „jarca“) i meni je bilo drago što mi on olakšava taj život i što u njemu imam onu zavjetrinu u koju se vraćam nakon životnih oluja.



slika: digital art


Još uvijek u sebi nisam osvijestila ljubav prema njemu, onaj muško-ženski princip koji se javlja. Bila sam totalno slijepa za tu ljubav koja je kao oblak obavila cijelu dušu i tijelo i koja je činila, da je svaki novi dan bio divan i da je svaka nevoljna noć u naručju nevoljenog čovjeka bila podnošljivija.

Tada, tog dana 24.03.1987. je zazvonio telefon kod moje prijateljice-kolegice i samo mi ga je pružila. Kad sam se javila, iz slušalice je dopirala glazba, ista ona glazba iz Zadra, s onog srednjoškolskog igrališta, kad smo plesali u 13.30h po najvećem suncu.

Slušala sam, zadrhtala sam kao vrba na povjetarcu, zatreperila i čula sam njegov sonoran glas: „Je li ti sada konačno jasno?“ i nasmijao se.

Rekla sam samo: „Da“.

Odgovorio je: „Kad se vidimo?“, rekla sam: „Ne znam, čujemo se.“ i spustila slušalicu.

Ne znam ni sama kako sam se vratila za svoj stol, ne znam ni sama gdje sam gledala ne znam ni sama je li se vidjelo na meni ili nije, samo sam naglo ušutjela i spustila glavu nad dokumentaciju koju sam obrađivala. Pojavio se u sobi nakon sat vremena, sa vrata me pogledao ravno u oči i taj dan je moja ljubav ugledala svjetlost dana.

Iz jednog prekrasnog prijateljstva rodila se moja životna ljubav, ta ljubav koja je trajala i koja u meni nikad nije niti neće umrijeti. Neke osobe možemo voljeti, dok smo živi iako i odu od nas, a to je ovaj slučaj. Naravno, postali smo zaljubljeni, drhtala sam u njegovom naručju, na svaki telefonski poziv ili doma ili na poslu treperila sam kao struna, viđali smo se i život je postao čarobna planeta na kojoj smo postojali samo nas dvoje.

U međuvremenu on se rastao, preselio se kod mame, mi smo se nalazili kako smo znali i gdje smo znali i te, 1989. godine, u siječnju, kao uvijek pozvao me u restoran “Libertas” na Savici na lignje.

Voljela sam te naše ručkove, jer su bili isprepleteni nježnim rečenicama, suptilnim zavođenjem, dvosmislenim pogledima, njegovim zagonetnim smješkom i tim divnim velikim plavim očima.

Dakle, tog dana u siječnju 1989. smo sjedili za našim stolom, između nas tanjur sa lignjama, blitvom i krumpirom, na stolu pola litre bijelog vina i voda, lignje se već ohladile, a on vodi dijalog sa mnom.

Dijalog ’ njegov monolog, na kraju sam uzela žlicu i stavila lignje na tanjur, blitvu i krumpir, posolila i krenula papati, dok je on još uvijek pričao - o njoj!!!!

Rekao mi je: „Ja sam se zaljubio“.

Zadrhtala sam opet kao struna, misleći – u mene se zaljubio!!!!

„Ime joj je Ksenija. Otišao sam i od mame i od žene sa kojom povremeno živim /znala sam za to/, prelazim k njoj, spakirao sam se, danas se selim“.

„Gdje si je upoznao?“, upitala sam.

„U banci, dok sam plaćao račune.“



slika: digital art


Zacvilila sam u sebi i znam, da nikad neću zaboraviti te lignje, te proklete lignje koje su me umrtvile za sljedećih tisuću godina. Nakon ručka me pitao gdje da me odveze, rekla sam da idem pješice k mami koja je blizu.

K mami sam otišla plačući i sa pitanjima: "A što radi sa mnom kad mi cijelo vrijeme priča o njoj?????"

Mama: "Pa tek se zaljubio, ti si mu najbolja frendica i ljubavnica, a on se ne zadržava samo na jednoj i sama znaš, da vaše prijateljstvo trpi puno toga i jače je od svake njegove nove ljubavi!"

Zatulila sam: "Ali ja ga volim i to ne samo kao prijatelja!"

Cijeli dalji život mi je bio u košmaru i ne znam kako je došlo i prošlo proljeće, ne znam kako je došlo ljeto i došla je jesen 1989.

Dana 22.09.1989. smo išli na izlet sa tvrtkom u Crikvenicu i tad sam upoznala drugu ljubav mog života, dečka sa kojim sam ostala 2 godine. Izgledao je stariji (tad sam imala 32 godine), izgledao je kao da ima cca 28 godina, ispostavilo se da ima 22, ali to nije bilo ni bitno ni upitno, zaljubili smo se isti tren i ostalo je povijest.

Kad je “plava sjena” saznao za moju novu ljubav, postalo je smiješno, žalosno, postao je - cirkus.

Pozvao me u kavanu ‘’Dubrovnik’’ na Trgu, počeo je pričati, da je ostavio Kseniju, da je shvatio koliko mu značim, da je shvatio svoju grešku.

Slušala sam ga, rekla sam mu: „Mi smo, prije svega, jako dobri prijatelji, to znaš i sam, ali ja sam zaljubljena preko ušiju, supruga ne volim to isto znaš i samo je pitanje dana kad ću se rastati.“

Ostala sam u toj vezi sa mladim dragim 2 godine, “plava sjena” me posjećivao, razgovarali smo iskreno kao prijatelji, hodao je hodnicima poguren, nije se viđao sa nikim, vidjela sam da umire iznutra. Netko mu je uzeo njegovu slatku lutkicu i igra se s njom, a on je smije samo gledati bez ikakvog dodira.



slika: digital art


22.01.1991. je završila ta ljubav sa mladim crnim zgodnim Gusarom i opet sam ostala sama. U studenom 1991. sam se rastala i postala slobodna kao ptica. Pitao me da se doseli k meni, da će ostaviti sve kako bismo živjeli skupa.

Glatko sam ga odbila i rekla mu, da sa njim nikad ne bih mogla živjeti, ali da ga volim imati u svom životu i samo sam ga pogledala i pretopili smo se opet jedno u drugo, vratila se stara ljubav, aterirala sam opet u moj čarobni svijet.

Sad je jako dobro pazio, da me netko ne ukrade, ali nije bio pažljiv. Čim je spoznao da je siguran, opustio se i počeo je zavoditi druge mlade žene rolleyes čemu sam se nasmiješila i odlepršala u zagrljaj jednom prekrasnom muškom primjerku, zaljubila sam se preko glave.

Naravno, opet mu nije bilo po volji, fanatično me pazio, vozio me gdje god treba, na svaki moj poziv da mi nešto treba učiniti – odmah je dolazio, sve je ostavljao, bio je uvijek moj, ali bez dodira i ljubavi. Završila sam i tu ljubav koja je trajala godinu dana, on je ostao opet sam.

1994. je opet sve krenulo divno na čarobnoj planeti, čuvao me pazio, prijateljevao sa mnom i tad mi je prvi put rekao: „Volim te“. Nakon par dana je to ponovio. Ništa mi nije bilo jasno.

Jednog dana, dok smo ležali na krevetu u mom stanu u Gajnicama, iz mene je isteklo: „volim te.“ Pao je sa kreveta, taj tren je pao sa kreveta, gledao me. Nikad više nismo jedno drugom rekli „volim te“, ali naša je pjesma „I will always love you“, naš film, prvi i jedini koji smo skupa gledali u kinu je „Bodyguard“ – Tjelohranitelj (Kevin Costner i Whitney Houston).



slika: digital art


Da, on je bio moj čuvar, moj iscjelitelj, moj prijatelj, moja ljubav, on je bio moj život. Iako smo bili inatljivi, iako smo oboje imali vrlo jaki ego, sa vremenom se ego topio, cvala je ljubav.Nakon toga je napredovao u poslu, postao je šef i počeli su njegovi novi dani.

Jednog dana, tog 01.03.1998., mi je zazvonio telefon i rekao mi je: „Daj dođi malo do mene, trebam te“.

Došla sam, stala na vratima i rekla: „Da?“.

„Znaš, nećemo se više viđati, više mi ne odgovaraš kao osoba, osjetio sam drugi svijet, sreo sam neke ljude, neke žene koje me privlače i želio bih slobodu, potpunu slobodu, ali možemo ostati prijatelji, ali da se više ne viđamo kao ljubavnici“.

Zariven nož u srcu je stao i ostao, dah je preskočio svoj uobičajen ritam disanja i ja sam pitala: „Ok, to je sve?“

„Da, to je sve“, rekao je i pogledao me iznad monitora.

„Bok,“ rekla sam i otišla.

U meni se sve zatvorilo i tako je ostalo godinama, do 15.08.2004.



slika: digital art


Dolazio je u sobu do moje kod jednog kolege, čula sam opet taj sonoran glas, ali nož u srcu koji je bio zariven tog jutra 01.03.1998. nikad nije izašao van. Nismo se viđali ni prijateljski ni nikako. Samo sam prolazila kraj njega kao kraj sjene koja više ne zanima mene.

24.05.1998. je doživio stravičnu prometnu nesreću u kojoj je ostao priklješten u autu, tako da su vatrogasci morali rezati auto i vaditi ga van. Tad je od straha doživio i moždani udar, ležao je u bolnici. Otišao je na dugačko bolovanje pa u invalidsku mirovinu i ta ptica koja je tako visoko letjela, razbila se o kamenje svog kamenog srca.

Nisam znala zašto mu se to dogodilo, bilo mi je strašno teško kad sam sve to čula, ali sve je ostalo povijest i danas ga vidim kako poguren dolazi u tvrtku gdje je radio, umro je u sebi sam, poguren i taman od svoje boli, neiscijeljen nikad i nezavršen nikad.



slika: digital art


U mom srcu i dalje stoji onaj nož, zariven tako olako tog jutra 01.03.1998. i jedino kad ga vidim, osjetim bol tog noža.

U međuvremenu, ja sam srela mog supruga Davora, zaljubila se, živim sa Davorom, evo već 15 godina (15.08.2004.), vjenčali smo se 12.03.2012. i napustila sam čarobnu planetu te “plave sjene".



slika: digital art


Sad je oko mene drugi pejzaž života, uz mene diše čista duša čistog srca, iskrenog plavog oka i prekrasnog osjećaja.

Samo jedno znam: nikad neću zaboraviti te proklete lignje iz “Libertasa”!
njaminjamizujozujo

napisano 02.08.2011. u 10.45h za Temu mjeseca “Ranjeni iscjelitelj” na portalu Magicus

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=60079



slika: digital art

h v a l a___n a___p o s j e t i

MOJ TAJNI SVIJET

21.11.2019.



slika: digital art


Vrtim sjećanja kao vrtuljak se okreću i slike polako na ramena slijeću poput ptica koje sam dozvala i drugim ih imenom nazvala.

Jesu li to bila dobra djela, ono što slijedi iz života i što se uvijek čini? Ne znam, nikad se nisam pitala jesam li činila dobro djelo, što imam ja od tog, što ima Bog, što ima tko? Ima samo onaj kojem je to dobro djelo učinjeno.

Dok sam odrastala, tata mi je govorio: „Vidiš kako skromno živimo, ja radim, mama ne radi, tebe školujemo. Jednog dana, kad završiš gimnaziju, zaposlit ću te tako da nam možeš pomoći, jer mi od male penzije ne možemo tako vječno živjeti.“



slika: digital art


Odrastala sam uz tu rečenicu, naravno, želja mi je bila ići na faks i upsala sam ga: Filozofski fakultet, smjer arheologija i engeleski jezik, primljena sam kao redovita studentica, ali tata mi je krajem 7.mj.1976. našao posao i počela sam raditi 2.8.1976. Kad sam ga pitala, a što sa faksom, rekao je: „faks uz rad, školuj se sama, ja nemam novaca da te školujem 4 godine.“ i tako je mala Jadranka krenula na put života, a sve drugo je povijest.

Živjela sam sa njima do 1984., redovito sam više od pola plaće davala u kuću i od svoje polovice još kupovala ogrjev za zimu, zimnicu i sve ostalo što treba. Život mi je pokazao svoje pravo lice u mojoj 19.-toj godini, ali da tako nije bilo, ne bih sad ovdje sjedila i pisala ovo pismo.

Udala sam se 1984. za drugog supruga (prvi je bio samo prvi dečko i odmah je morao biti suprug=tatin nalog, long story), ali sam i dalje nastavljala financijski pomagati roditelje. 1992. je došlo do tragedije: tata je izgorio u kući, imao je tešku, nasilnu i brzu smrt; mama je otišla za njim u roku 11 mjeseci.



slika: digital art


Ostala sam sama, našla sam utjehu u teta Ramoni, maminoj najboljoj prijateljici. Od tada sam se preusmjerila na nju, ona mi je pomagala, ja sam njoj. Postale smo nerazdvojne i sad se pitam: a što sam to dobrog ja učinila, osim što sam jedino financijski pomagala roditelje i teta Ramonu?



slika: digital art


Ne znam, iskreno moram reći, da mi je to bila dužnost, a ne dobro djelo, ali kako sam od malih nogu odrastala u samotnom okruženju, postala sam samozatajna. Imala sam moj tajni svijet mašte i snova u kojem živim i danas kad se odmaknem od stvarnosti.



slika: digital art


U tom svijetu su svi dobri, u tom svijetu je Ljubav najljepša sjajna zvijezda na plavom nebu života.

U tom svijetu nema ničega, osim dobrote, Ljubavi, poezije, glazbe, prekrasnih slika, prijatelja, Božje ljubavi, anđela.

U tom svijetu živim i pokušavam ga približiti i Davoru.

Taj svijet sam pokušavala približiti svim mojim partnerima sa kojima sam bila. Nitko me nije razumio, osim „plave sjene“ i sad Davora, nitko nije razumio što je tako lijepo u tom svijetu, nitko nije pokazao namjeru niti da odmakne vrata za 1 cm i proviri u taj svijet i bar se nalukne unutra i vidi.



slika: digital art



Ne, sve je ostalo na mojoj priči, kako je lijepo u tom svijetu, a tko će mi vjerovati, kad ni probao nije? Zato se pitam, može li jedan lijepi svijet kojeg dajem od srca, bez ičega da tražim natrag, ostati tako neposjećen? Naravno da može, ovisi tko zove, ovisi tko daje i što daje, to je poanta.

''Plava sjena“ je zavirio u taj svijet, zastao i ostao zatečen. Brzo je iz njega izašao. :) nije bio ni 5 minuta, ali bar je ušao. :)





A Davor? E, to je ono najvažnije. On je došao iz tog svijeta.

On je jednostavno išetao jedne noći 2004. i pokazao se. Nisam ga ispočetka prepoznala, ali srce ga je osjetilo i zaustavilo se baš uz njega. Pitala sam se – je li fatamorgana, je li to – to?

Život je pokazao da je to - to. Jedno drugo smo pokupili u mom svijetu i krenuli dalje. Ima li veće dobrote, nego pozdraviti "životnu skitnicu" iz mog svijeta i primiti ga u ovaj, realni svijet i ostati uz njega? Naravno, da ima veće dobrote, ali ta je moja dobrota – prema meni samoj, a i prema njemu.



slika: digital art


Ta nam je dobrota spasila i moj emotivni život i njegov cijeli život, ta dobrota i dalje održava moj svijet živim, pulsirajućim, ta dobrota i dalje zalijeva moj život svojim plavim slapovima kad god me pogleda. Možda je ovo netipično za neka dobra djela, naravno, jer se ne smatram nekom predobrom osobom, sveticom bla bla. Obična sam žena koja ima svoje mane i dobre strane i koja nastoji, ako je svjesna onog što čini, uvijek činiti ovo: ono što ne želiš sebi – ne čini drugome.



slika: digital art


Nisam licemjerna, ne pucam se u zvijezdano nebo imaginarne dobrote, ali znam jedno: što god napravim – činim to iz srca, iskreno i dajem onoliko koliko mogu.

Ne mogu dati ono što nemam, samo mogu dati ono što imam, pri tome, naravno ne mislim samo na materijalna davanja. Davati nešto, znači davati i nematerijalno, a tu sam majstor! O materijalnom davanju neću puno :), jer još moram otplaćivati ta davanja minimalno 6 godina :)



slika: digital art


Život mi je poklonjen. To je dobra strana Božje ljubavi koja se spustila nad mene i znam, da tu nisam slučajno, znam da sam ovdje s onim razlozima koje je Božja ljubav za mene predvidjela.

Zbog toga i živim što više u suglasju sa Bogom, a što manje u suglasju sa trivijalnim ljudskim postulatima koji znaju jako vješto zavoditi. Idem dalje u život, tu avanturu meni darovanu, sa Božjom ljubavi i povjerenjem.

Hvala na pažnji, dragi čitatelji i čitamo se i dalje.


napisano 29.8.2010. za temu mjeseca kolovoza na portalu Magicus, tekst je iz moje prve prozne zbirke istinitih priča mog života koju upravo pišem

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=49248




slika: digital art

h v a l a___n a___p o s j e t i

U S K O R O . . .



slika: digital art



nova knjiga




slika: digital art www.permonati.com


slika: digital art Francesca Delfino Photography

h v a l a___n a___p o s j e t i

MI I ONI

20.11.2019.





h v a l a___n a___p o s j e t i

LJUBIMICE

12.11.2019.




"...SVIMA KOJU DOLAZE U MOJ DOM I IMAJU PRIMJEDBE NA MOG LJUBIMCA:

1. ONA ovdje živi, a ne vi!

2. Ako ne želite makar jednu njezinu dlaku na svojoj odjeći, ne dolazite!

3. Volim je više, nego većinu ljudi, a i PLEMENITIJA JE OD LJUDSKIH BIĆA!

4. Za vas je ONA samo životinja, za mene je "krzneno dijete" koje hoda na četiri noge, jasno komunicira i ima osećaje."

autor teksta: meni nepoznat

ŠUŠKA I LORKI



LORKI



Dvije moje curke, ŠUŠKA I MAŠA, dobile su i svoje knjige poezije:

najtužnija 9. knjiga poezije KAMEN NIJE SAM za moju Šušku, uskoro će biti 4 godine da je otišla u nebo




http://www.digitalne-knjige.com/varga9.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-8100-30-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.



10. knjiga, jer su Mašine oči bile inspiracija za njen naslov OČI PUNE ZVIJEZDA



http://www.digitalne-knjige.com/varga10.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN broj: 978-953-354-014-6 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


slika: internet

ovaj post je bez komentaramahmahmahmahmah

h v a l a___n a___p o s j e t i

KAKO, MOLIM?

11.11.2019.


slika - internet

h v a l a___n a___p o s j e t i

SVE HALOWEEN VEČERI KOD JADRANKE (koje su zabilježene)

10.11.2019.




moj Haloween 2012. mahmahmahmahmah















2013. nije zabilježena, jer sam krenula u mirovinu

2014. je bila posebno teška godina i nije mi bilo ni do čega

2015. je Šuška umrla pa mi nije bilo ni do čega

2016. smo preselili pa sam bila okupirana oko toga

2017. mahmahmahmahmah





2018. mahmahmahmahmah




2019. mahmahmahmahmah

premijera HALOWEEN NIGHT 31.10.2019. mahmahmahmahmah















i onda dobijem ''počasne postove'' i ''divne komentare'' od "veeelike vjernice" napisane kod jednog blogera

stvarno sam ''oduševljena'' koliko se ljudi brinu o meni i vjerujem li ja ili ne vjerujem, jesam li vjernica, "služim li dva gospodara" "padam li u tamu" roflroflroflroflroflroflroflroflroflrofl

"volim kad me otvoreno mrze, to je uvijek bolje nego da me grle takve dvolične ....."" -

...rekla je jedna pametna lijepa i zgodna žena, Sandra Petrž, književnica, umjetnica, glumica, pjevačica - svestrana i divna osoba.





PORUKE ZA VEEEELIKE VJERNICE I VJERNIKE

''Papa poručio licemjernim kršćanima da radije žive kao ateisti: Svaki dan idu u crkvu, a onda mrze i ogovaraju druge...

Papa Franjo u srijedu je kritizirao licemjerje vjernika poručivši onima koji ne žele istinski živjeti vjeru da radije žive kao ateisti.

"Koliko često vidimo sramotu tih ljudi koji idu u crkve i tamo su svaki dan, a potom žive život u mržnji drugih i ogovaranja drugih ljudi", rekao je u srijedu poglavar Katoličke Crkve tijekom opće audijencije u Vatikanu.

"Onda je bolje ne ići u Crkvu. Živi poput ateista", poručio je.''


https://slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/582504/papa-porucio-licemjernim-krscanima-da-radije-zive-kao-ateisti-svaki-dan-idu-u-crkvu-a-onda-mrze-i-ogovaraju-druge



''Protiv dvostrukog života

“Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke Crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”.

“Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.''


https://net.hr/danas/svijet/papa-franjo-opet-kritizirao-neke-clanove-svoje-crkve-bolje-biti-ateist-nego-licemjerni-katolik/


i pozivam, ALI NE OVDJE!!!!!!!!!!!!!

h v a l a___n a___p o s j e t i

SAMO DVIJE




h v a l a___n a___p o s j e t i

KAD POČINJE DAN?

09.11.2019.


slika: digital art

''KAD POČINJE DAN?

Pitali su jednog starog rabina kada počinje dan i kada prestaje noć.

»Je li to onog časa kada se izdaljega može razlikovati pas od ovce?«, upita prvi učenik.

»Ne«, odgovori učitelj.

»A je li to onoga trena kada se razlikuje smokva od datulje«, upita znatiželjno drugi učenik.

Kada je i on dobio niječan odgovor, upitali su ostali rabina: »Reci nam ti kad mi ne znamo.«

A mudri i dobri učitelj zaključi: »Noć prestaje, a dan počinje kada možeš u lice pogledati svaku osobu i u njoj prepoznati svojeg brata ili sestru. Sve do tada u tvojem je oku tama.«' -

nepoznati autor



slika: digital art

h v a l a___n a___p o s j e t i

SRCE

06.11.2019.



slika: digital art


''Kad se raskomada

srce moje u tisuću dijelova,

opazit ćeš, mila moja,

da svaki dio ljubi

kao tisuću čitavih srdaca,

punih cjelova.''

Hafiz



slika: digital art

h v a l a___n a___p o s j e t i

ODGOVOR

04.11.2019.

h v a l a___n a___p o s j e t i

ONA!!!! TKO JE ONA????

03.11.2019.

došla je ... došla je podmuklo, tiho, došla je kao lopov, došla je kao noć po bijelom danu, došla je i uznemirila sve, poremetila život, došla je, prokleta je, nitko je ne voli, nitko je ne želi, nitko o njoj ne želi govoriti, nitko ... ali joj nitko ne može ništa, ona uzima sve, uzima dah, uzima smijeh, uzima radost, uzima dan, daruje vječnu tamu, ona je ta protiv koje nitko ništa ne može... ona uzima SVE ...

postoji i blaža ona, ali i sa njom se mora živjeti, sa njom se mora drhtati svaki dan, sa njom se ide pod ruku u dućan, u šetnju, sa njom se ide spavati, sa njom se budi ujutro, sa njom se plače, sa njom se pjeva, sa njom se živi ... živi se... živi se ....

ali ona - došla je i uzela je sve


h v a l a___n a___p o s j e t i

I SVI PRIČAJU....

02.11.2019.



h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.