MODESTI BLEJZ

p.s. Što je bilo s nacistom? Uhljebio se na jednom fakultetu. Zar ste sumnjali u glad takvih za pozicijama moći i volju korumpiranog sistema da im te pozicije pruži.

Svemu treba pristupati sa jednom zdravom dozom zajebancije, ona osigurava realno sagledavanje stvari. Ograničeni i isključivi ljudi prečesto bacaju pjenu na usta, izgaraju u obrani svojih radikalnih stajališta i negdje usput naprosto prolupaju gubeći smisao za humor, vedar duh i otvoren pogled na svijet (ako su ga ikad imali).
Šteta, jer gubljenjem sposobnosti smijeha, pa i na vlastiti račun, ujedno gube i jedinu šansu za izliječenje, te svaki kontakt sa realom.

Indulgencija = povelja o opraštanju grijeha koju je u srednjem vijeku prodavala crkva.
Gorka konkluzija - Hrvatska je srednjovjekovna zemlja, u kojoj indulgenciju osim crkve prodaje i država (op.a.)

...a sutra kad Smak prođe, malo o bahatlijama i našim institucijama koje "rade" svoj posao

Nikola Šubić-Zrinjski bio je dakle zapovjednik mađarske utvrde Siget. Godine 1566. sila od 100 000 Turaka na putu prema Beču napada ovaj utvrđeni grad, koji je pak imao oko 2 500 branitelja.
Iako je turski sultan, Sulejman Veličanstveni, pred Sigetom u svom šatoru iznenada umro (e hebiga, sad sam vam otkrila kraj serije) - lukavi vezir Mehmed-paša Sokolović naše gore list - turskoj vojsci taji i prikriva sultanovu smrt (tko će komu nego svoj janjičar svomu), da ne bi izgubili moral i kako ne bi došlo do pobune.
Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali ´hrvatski Leonida´ Zrinski i preživjeli junaci provaljuju iz grada, te junački pogibaju, skupo prodajući svoje živote:

"Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Taj proces obezvređivanja pisanog materijala i materijala za pisanje koji je trajao stoljećima, sve od glinenih pločica, preko papirusa i prevrijedne pergamene (koju je poskupljivao i komplicirani proces proizvodnje, pa je i riječ ili misao, koju je na nju vrijedilo zabilježiti, više -čini se- vrijedila ili se više vrednovala), naglo se u nepunih stotinjak godina, u samo jednom ljudskom vijeku ovog našeg modernog doba - okončala sa varljivo jeftinim, a opet toliko potcijenjenim i preskupim papirom. Preskupim zbog jedne druge cijene (ne novčane) koju za njega ovaj planet i čovječanstvo plaća.

Mi ljudi naime, kao da namjerno zaboravljamo od čega se papir pravi. Od sirovine? Da, neki bi je nazvali sirovinom, no zar nešto toliko lijepo može biti sirovo? Drvo, stabla, šume - toliko vrijedne, a toliko uništavane i nimalo cijenjene. Osobno bih je stoga nazvala blagom, najvećim bogatstvom ovog planeta. Šume su naime papir kojeg bezglavo trošimo, devastiramo, ne razmišljajući o posljedicama koje to devastiranje slijede.

Već nekoliko dana oduševljeno pratim još jedan izvrstan odabir Đele Hađiselimovića, francuski dokumentarac nazvan Iz ptičje perspektive, autorsko djelo poznatog fotografa Yanna Arthus-Bertranda. Iz epizode u epizodu on nam doslovno iz ptičje perspektive pokazuje veličanstvenost ove naše male modre kugle zvane Zemlja - i zastrašujuće, neoborive, dokaze našeg razornog djelovanja na njenu prirodnu ravnotežu.

U drugoj je epizodi riječ bila baš o šumama, u trećoj o vodi, sutra… tko zna što će biti sutra.

Druga me epizoda posebno potresla, počela je prizorima iz daleke Australije, sa pejzažima prekrasnih eukaliptusovih šuma na Tasmaniji, stoljetnih šuma koje izvan nacionalnih parkova krče napalmom (!) da bi se njihovim potpunim uništenjem pripremio teren za drvnu industriju i preradu papira. Nešto se duboko u čovjeku potrese kada gleda takvo razaranje prirode, kada gleda ona veličanstvena stabla spaljena i samljevena u papar zbog papira, pa se čak i u dokumentarcu čula rečenica - ako je ovako nešto moguće u uređenoj zemlji kao što je Australija, što se tek događa diljem ovog planeta?

Pedeset posto lijekova dolazi iz prirode i zemaljskih šuma, pa tako i iz Kine i jednog krškog krajolika (koji me strašno podsjetio na našu Dalmaciju), dolazi i prirodni lijek za bolest koja kosi milijune diljem svijeta, a nije bila nepoznata i u našim neretvanskim krajevima, ta se bolest zove - malarija. Pa opet, jedan kineski sijedi djedica, maleni osušeni čičica, doktor i majstor kineske tradicionalne medicine, čak je 30 godina prije zapadne medicine koja mu se rugala, lunjao sa motičicom po tom suhom naizgled neplodnom krajoliku i kopkao u potrazi za nekim gomoljčićem neke biljčice, koja je, onako skromna i naizgled nikakva, liječila ovu bolest. Ta se biljčica zove – pelin.

Gorka travka - čuvarica života. A tek naša kadulja, vrisak, gospina trava… melem iz našeg krša, iz naših hrvatskih šuma koje barem ovdje u Dalmaciji Hrvatske šume niti obnavljaju niti održavaju. Bogatstvu prirode redom tako svjedoče i kineski doktor, i beduin u pustinji, i travar iz afričkog buša koji podučava svoga malog sina travarskom znanju, ali i sam veli da neko ljekovito korijenje nije uspio pronaći već desetljećima, jednostavno je – nestalo. Zbog spaljivanja šuma, obrade zemlje ili utjecaja čovjeka – on razloga ne zna, samo zna da nekih trava više nema.

Autori dokumentarca su podvukli vrlo jasnu tezu – krčenjem šuma, uništavanjem cijelih šumskih zajednica, paljenjem autohtonih eko-sistema – čovjek uništava vlastite šanse za opstanak na ovom planetu. Naglasili su istinu koja me podsjetila na film Medicine Man, sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, u kojemu bijeli doktor usred amazonske prašume i uz pomoć indijanskog plemena pronalazi lijek za rak, ali krčenje šume i dolazak autoceste, destruktivno djelovanje bijelog čovjeka koji je nesvjestan prirode oko sebe - uništavaju tu mini lokaciju i sam lijek.

Slušam danas Lesara u Nu2, spominje referendume, čitam one zmijolike komentare što trče na dnu ekrana, uvijek iste face, zamjeraju mu referendume, predviđaju referendume, zazivaju referendume, a ti referendumi nikako da dođu...

S rukom za ruku su čet'ri referenduma
moji se dani kroz vrime vuku
s teplim i ladnim život se miša
žari me sunce, pere me kiša.

S rukom za ruku su čet'ri referenduma
ča daje gazin, vrime mi biži
referendumi moji, još od početka
korak, po korak, kraju su bliži.

Referendumi referendumi moji
di je sad ono proliće cvitno?
Referendumi referendumi moji
i lipo lito, vedro i sritno?
Dok jesen stare lišće na stazi
ruke mi stišću ozime mrazi.
Referendumi referendumi moji
referendumi.

S rukom za ruku su čet'ri referenduma
ko će izdurat, do kraja gazit?
Jedni će nestat ka' da ji nima
na me će pazit još samo zima.

...ma ajde stojte s mirom i ne tucite glavon u zid nisan toliko okrutna - ipak ćemo o reklami. Pa reklama je fakat duhovita, što je već uobičajen standard za ovaj proizvod. Dečko u reklami ima krasno lišce, osim što bi se mogao malo nabildati, poraditi jelte na mišićnoj masi, popuniti u budućnosti ono bijelo košuljče ili majičicu štoliveć, koju na koncu skida i stvarno nemam nekih većih prigovora osim...

osim što ipak imam jednu jaču zamjerku na račun jedne druge ne-zemljopisne autentičnosti. A gdje bih ja bila ja da moje soko okolovo nešto ne ubode Vidite, mene ne smeta toliko što je Split podvaljen kao Italija, jer me boli đon da nas podvale i pod Švicarsku ako mogu (eh pusti snovi), nego me smeta što se izvitoperuje jedna druga istina.

Naime, u reklami ko´ fol sa vedrog rvackog neba padaju anđeli, ali faktografska je činjenica da sa rvackog neba ne padaju anđeli već - rvacki vojni avioni (i kao što je neverin u svom zadnjem postu primijetio - od hrvatskih građana proizvode invalide). To je recimo falsifikat koji mene u ovoj reklami najviše smeta.

A i cure koje padaju su brate premršave. Ne kažem da cure u reklami nisu lijepe mlade dame, ali slika anđela u mojoj glavi nekako prije naginje Rubensu i Raffaellu, sočnim malim pupastim anđelćićima, bucmastih, rumenih i punašnih obraščića i rukica.

Ovako me cijela priča previše asocira na onu anoreksičnu manekenku, Isabelle Caro, koja je nedavno, cijenu bavljenja svojom profesijom - platila životom. Ona se ipak nadala i svoje zadnje godine života posvetila tome da svojom tragičnom životnom pričom osvijesti mlade djevojke diljem ovog uvrnutog planeta. Ona se svojim slabašnim, izmučenim tijelom borila, koliko je to već bilo u njenoj moći, da iz svijeta mode izbaci taj vrlo opasan i nezdrav trend pothranjenih manekenki. Što je s njene strane, budite svjesni, bila velika hrabrost. Ali čini mi se da je i njen primjer bio uzaludan, čak mi i ova inače simpa reklama to potvrđuje, žalosno, što drugo reći...

Eto, to su recimo neke realnije stavke iz stanja naše nacije kroacije koje mene u ovoj reklami muče.

I kako već jednom rekoh, ustvrdivši da me gući muči, reklame za muške mirise stvarno pogađaju svoj cilj, a taj cilj su žene. No još malo više obzira i osviještenosti u njima ne bi škodilo.

Ne znam pratite li i jeste li uopće primijetili, ali na tom bečkom Novogodišnjem koncertu najmanje ima Bečana. Najvjerniji su mu kulturom opsjednuti Japanci, a borami u zadnje vrijeme ojačali su i Indijci, Kinezi i Arapi, pa ćete danas u najskupljim ložama vidjeti rećmo i kana i njegovu begumu (kolko ih već ima) kako klatare i glume mumificiranu bečku aristokraciju. Za razliku od Japanaca, oni tu nisu zbog kulture. Njihovo se prisustvo svodi na onu staru: kad si u Beču - ponašaj se kao pokondirena tikva. U tom smislu u potpunosti shvaćam inatljivog Gadafija koji po svijetu ne glumi ono što nije, nego od sebe pravi ridikula isključivo u vlastitoj nacionalnoj obleki. Njemu ni ne pada na pamet navlačiti zapadnjački frak i glumiti Engleza, preponosan je on lik za to.
Inače mi je ona izlizana glazbenička peta upala baš zato u oko, jer usred onolikog sjaja i bogatstva, usred svih tih fosiliziranih bečkih baruna, barunica, princeza, šeika, radža i maharadža, koji su se u Beč došli vidjeti i biti viđeni - izlizana obuća jednog osiromašenog glazbenika bode u oči, kako bi u jednoj komediji rekli, baš kao govno u punču. Taj jedan izlizani potplat budi sumnju u ravnomjernu raspodjelu bogatstava.
Dok je njemu peta šuplja, ovi manekeni masno plaćaju kartu za bečki event na kojem će im taj šupljopeti guditi - da bi slikom razglasili svoj elitizam. Oni su kupili ložu, tapecirung, šampanj, koktel, račiće, dvoranu, kristalne lustere, cvijeće iz talijanskog Sanrema, dvorske mužikaše, kapel majstora, baletane, oko kamere, kamermane, reportažna kola i direktni prijenos njihova kulturoljublja, stoga smatraju da je red da ih kamera najviše ljubi, čak i više nego orkestar, jer nisu oni tu zbog koncerta, već koncert piči zbog njih i njihove lovuše.
Doduše, čudi me da jednako kao što su pokupovali sve što se moglo pokupovati, uključujući i tuđu (europsku) tradiciju, siromašnom glazbeniku nisu bili u stanju kupiti i novi par - cipela. Ovako taj izlizani potplat kupljenog bečkog svirača baca sjenu na elitnost Elite. Glazbenik i siromak, vidite, kao i uvijek, ispadne lijeva truba.

-A gdje su konji?
-Koji konji deda?
-Ovo je Beč, a tamo svake godine plešu neki bijeli konji, gdje su nestali konji?
-Konji su u loži deda.

No bez obzira na svagdašnje kraljeve i siromake, i na današnje naftne mecene i muzičare, bečki je Novogodišnji koncert jedna jako lijepa tradicija prvog jutra Novog Ljeta, koja u čovjeku budi neko svečano raspoloženje i veselje. Možda smo svi pomalo konj.. snobovi u duši jer nas bečki taktovi gospodskog valcera franc-jozefovskih vremena, iz godine u godinu uporno kupuju, prevarom uvlače u neki drugi, daleki, nepostojeći bajkoviti svijet... ...svijet dama i krinolina, gospode i prinčeva na bijelim konjima, bečkog valcera i dvorske etikete. Uz prve milozvučne taktove iz Beča i prizore one ukrasne paprati što uz cvijetne aranžmane visi posvuda po dvorani (koja tako nacifrana sliči svadbenoj torti), automatski se nađete u nekakvoj snolikoj bajci u kojoj vladaju sklad i ljepota, med i mlijeko, ruže i tulipani (inače primjećujem da smo mi ljudi, što se vegetacije tiče - čudnovata bića, činimo sve da pobjegnemo od prirode, da se što više zabetoniramo, ogradimo i zatvorimo u četiri zida, a kada to konačno postignemo onda u ta ista četiri zida nastojimo pobacati što više trave, biljaka, cvijeća i lončanica, to jest – prirode, tja, tko bi nama ugodio).

No kako rekoh, Bečki Novogodišnji budi neku svečarsku atmosferu, pogotovo kada se na pozornici pojavi el – Maestro, dirigent, meštar ceremonije, koji uvijek bude neki raščupani lik koji se češlja petardom. E taj čupavi čovo ravna cijelim ovim cirkusom i što je čovo luđi to je koncert uspješniji. Ne mora se nešto posebno trzati, niti pretjerano mahati rukama, ali mora biti obilato čupav i pripremljen za onaj dio, pred sam kraj koncerta, kada krene Radetzky marš na kojeg publika čeka kao napete puške, a taj se dio zove – pljeskanje. Tu ih Maestro mora pustiti sa lanca, jer bi inače podgrijani silnim valcerima pukli kao kokice, ali mora imati dovoljno karizme da ih zaustavi u rasturanju dvorane na paramparčad. Opaka je ta bečka škola finih manira, dovoljno da ih na tren ne gledaš, a oni iza leđa - ljubim ruke madam sad bum vas pojebal
U ovoj ulozi, sa ovih područja, danas vidim samo jednog jedinog lika koji bi sve to bio u stanju izvesti, trzajem ruke kontrolirati orkestar i dvoranu, i sve redom sjebati, a taj jedan jedini, ta legenda nad legendama je naravno – Mišo Kovač. Miši je dovoljno da ga iznesu na pozornicu, on digne ruke i cijeli Poljud odradi koncert umjesto njega, tako da bi njemu ravnanje Bečkim Novogodišnjim bio - mačji kašalj Da ne govorim kako bi on sa onim Arapima našao zajednički i jezik i brk.

I kad smo već kod napete puške, još uvijek živim za onaj trenutak kada na kraju koncerta opali lovačka puška, a presretni se Japanac kao ukokana šljuka sa balkona skljoka u parter. Ti Japanci fakat žive i umiru za kulturu, jer u njima spava duh kamikaza. Kroz taj završni pucanj se doista vidi što orkestar misli o svojoj publici i što bi već oni s njima. No ove godine nažalost iz orkestra nisu pucali nego glumili vlak, ne znam zašto, možda se kan-beg boji atentata i vlastitih terorista, a beguma se pali na vlakiće.