Marketing
Moj dom
***
Kako se može izgubiti nešto što uopće nisi ni imao? Kako se može izgubiti polufinale do kojeg nisi ni došao? Iz kojih hrvatskih kompleksa manje vrijednosti izviru ta vječna velika očekivanja bez ikakve osnove?
“Naši Kauboji porazom protiv Šveđana u drugom kolu izgubili polufinale!”
Isprazne komentatorske fraze tv voditelja, napose sportskih komentatora, iritiraju me u jednakoj mjeri kao i sve češći izvitopereni naglasci svih voditelja, koji više nemaju veze s ičim, a najmanje sa hrvatskim jezikom (bilo književnim bilo zavičajnim). Sve to skupa više nema veze s pameću, baš kao što i isforsiran (pa i stupidan) američki naziv Kauboji - nema veze s hrvatskim sportašima.
Iako kao ljubitelj sporta pratim sva veća svjetska sportska natjecanja, pogotovo kada sudjeluju i domaći predstavnici, nikada, ama baš nikada, nisam s više lakoće propustila jedno takvo natjecanje kao što sam propustila ovo rukometno prvenstvo. Osim kratkih osvrta u glavnim vijestima - nisam gledala niti jednu utakmicu, niti me za ijednu bilo briga, niti držim da sam išta bitno propustila ili izgubila.
To čak nema nikakve veze sa pobjedama ili porazima, nisam osjetila poriv gledati naš tim čak ni kad pobjeđuje. Nisam pratila ni Ivicu, iako mi je uvijek drago čuti kada naši dečki i curke u bilo kojoj disciplini pobjeđuju. Naime, sve to, shvatila sam, naši dečki i cure vrlo lako mogu i bez moga navijanja. Samo je na njima tajna njihova uspjeha ili poraza, neovisno o medijskim pumpanjima domoljublja. Meni je stoga naprosto drago zbog njih, srce mi je za tri broja veće zbog njihova uspjeha, napretka, truda koji se isplatio, izgrađivanja njih samih kao uspješnih mladih pojedinaca, a ne zbog nekog domoljubnog transa i patetike u koje padaju dirigirani televizijski komentatori. To što nam preko malih ekrana serviraju kao izraz nacionalnog ponosa, toliko je nebitno i izvan svega onoga što bi nas zapravo kao naciju trebalo brinuti, a potom i s razlogom iskati ulaganje naše sveukupne (pa i nacionalne) energije.
Mislim da ovo vrijeme, ovaj društveni trenutak u kojem se naša zemlja našla, koji je napokon ogoljen do same kosti, okrutan kao i prigodno okrutno ledena zima koja nas okružuje - više ne trpi ni patetiku ni domoljubne transeve. Čak i jednoj inertnoj masi, koja je inertna kao hrvatska masa - konačno sviće kako domoljubna patetika neće donijeti kruh na njihov stol, neće nahraniti njihovu djecu, neće osigurati zaposlenje, neće otplaćivati nemilosrdne rate kredita.
Masi je konačno prisjelo. A kad malom čovjeku nešto prisjedne (napose glad) - on gubi apetit, apetit za spektaklima koje si više ne može priuštiti, apetit za patetikom i pretjerivanjem. On gubi potrebu dokazivati svoju pripadnost naciji nekome tko tu istu naciju sustavno zatire. Nekomu tko sa riječima domoljublja na usnama - tu istu Domovinu gospodarski pustoši, tu istu naciju tjera u novi val iseljavanja trbuhom za kruhom, koji tu istu naciju čini Nacijom Koja Nestaje.
“Ne pitaj što tvoja Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju Domovinu.”
Parafraziranje Kenedijeve parole sa usana osobe koja to isto pitanje nije prvo postavila sebi, više je no smiješno - ono je licemjerno, bezobrazno i groteskno. Što možete učiniti za svoju domovinu? Pa gospođo Premijerko, igrom slučaja mogu se dosjetiti što recimo Vi možete učiniti za svoju domovinu. Uložite svoje “Krv, znoj i suze” pa krenite od sebe i vratite joj - stan.
No takvi, kojima je domoljublje prečesto na usnama, ali nimalo na umu, itekako znaju okoristiti nimalo domoljubnu činjenicu da zakonitost i moralnost u ovoj zemlji nisu iste kategorije. Pa se obilato događaju društveno i sudski oslobađajuće presude kojekakvih gospođi Brajši, u kojima izrijekom stoji da to što su učinile – jest zakonito, ali nije moralno (u ovim konkretnim slučajevima: skrivanje pedofilovog dnevnika u ladici osobnog stola te kupovina otetog stana/svi upleteni u izgon braće Drobac iz vlastitog doma - SRAMITE SE vi nemoralna plaćenička bagro). Odnosno, nije šija nego vrat. A i čuti ovakvu nemoć u sudskoj presudi nije ni tužno, već je gnjusno.
Mali čovjek svoje domoljublje ne nosa naokolo na usnama, ne razmeće se njime vulgarno kao komadom skupe odjeće, već ljubav prema svojoj zemlji nosi tiho u srcu, duši, a nadasve ga gaji svojim - poštenjem. Poštenjem i radom, kojeg mu ga razvikani domoljubi sustavno uskraćuju svojim igrama bez granica, nacija ili vjere. Osobni interesi takvima su jedina nacija i vjera.
Stoga takvima koji nemaju nacije osim osobnih interesa, u pravilu uskraćujem pravo da mi spočitavaju manjak domoljubne svijesti, da mi nameću svoje navijačke komplekse i da mi broje čista hrvatska krvna zrnca. Jer osobno, za našu zemlju, naciju i dom - navijam više, glasnije i zdušnije, nego ikada u svom životu. Navijam izvan i iznad granica sporta, izvan i iznad svih nacionalizama, izvan i iznad primitivizma. Navijam za Hrvatsku kakva treba biti! Navijam za pravo na rad, posao, sigurnost, zdravlje. Konkretno navijam za nešto daleko šire i bitnije od sportskih arena, od medijskih parola, od političkih manipulacija, od ispraznih urlika - Živjela Hrvatska! - sa desnicom na srcu i ljevicom u tuđem takuinu. Za moje navijanje nije mi potreban slijepi žar sportskih komentatora, već samo moj pošten i pošteno plaćen - rad.
Zato i ovdje na Blogu navijam navijati za građane, za Lijepu Našu, za Hrvatsku, navijam više nego ikada:
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!
.........................................................Silvije Strahimir Kranjčević
***akcija hrvatskih laburista
Ajmo naši! Ajmo Hrvatska! Ole-o-leeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Post je objavljen 24.01.2011. u 16:00 sati.