< | siječanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Kako mi je inače slon prdnija u uvo i ne razlikujem snizilicu od povisilice, do sada sam živjela u uvjerenju da bih od svih instrumenata u orkestru najviše našla sebe u - činelama, onim krasnim, zlatnim, ulaštenim, poklopcima od teća, koje većinu koncerta nezaposleno stoje u dalekoj pozadini zadnjeg orkestralnog reda. Dok ostatak orkestra lije debeli znoj, dok one silne prve violine ciličući ostavljaju dušu na podiju, gudeći komplicirane stavke, dotle se ovaj instrument iza njih dosađuje, grije klupu, šalje sms-ove, hvata zjake, svakoj je teći poklopac, očijuka sa violom iz trećeg reda, šalje poljupce oboi u četvrtom, otvoreno zijeva i čačka nos. Cijeli njegov posao svodi se obično tek na desetak završnih sekundi nekog podugačkog koncerta, kada taj zaboravljeni činelaš napokon ustane i na mig koncert-šefa, sebi za dušu, pošteno, iz sve snage, opali svojim poklopcima jedno završno, upečatljivo, krvničko -TRESSSS!!! Ožeže ga tada tako nemilosrdno da probudi čak i one vjerne metuzalemske pretplatnike koncertne sezone, koji su u međuvremenu pozaspali, davajući im tako znak za fajrunt: ajmo ruljo, kupite prnje - ajte ća kući, gotovo je! Vidite, za ovaj instrument, za razliku od flaute, frule ili fagota, violončela, kontrabasa, gitare ili oboe, klarineta, saksofona, roga, trublje ili trombona, uopće ne treba imati sluha - i zato sam sebe, sve do prvog jutra ove Nove godine, smatrala neospornim talentom za činele. Ali na Novo jutro desilo se jedno čudesno otkriće, jedan izlizani potplat potvrdio mi je da apsolutni nedostatak sluha uopće nije prepreka u bavljenju klasičnom glazbom i da činele nisu moja jedina sudba, naime - postoje i zvončići! Prateći tradicionalni prijenos Novogodišnjeg koncerta iz Beča, popraćen kao uvijek ugodnim glasom i osvježavajućom profi dikcijom veteranke Helge Vlahović, otkrih kao obećavajući instrument zvončiće-zvončiće sa saonica i konjskih zaprega, kojima se, pazite sad - tuče o izlizane potplate cipela! Dodatno ohrabrena prekapanjem ormarića za cipele, u sebe otkrih nevjerojatan smisao za klasičnu glazbu. Dovoljno je imati bokun postola ili kakvu jaču cokulu, a ja u ormaru imam dovoljno izlizanih i probužanih cipela - za cijelu berlinsku filharmoniju Ne znam pratite li i jeste li uopće primijetili, ali na tom bečkom Novogodišnjem koncertu najmanje ima Bečana. Najvjerniji su mu kulturom opsjednuti Japanci, a borami u zadnje vrijeme ojačali su i Indijci, Kinezi i Arapi, pa ćete danas u najskupljim ložama vidjeti rećmo i kana i njegovu begumu (kolko ih već ima) kako klatare i glume mumificiranu bečku aristokraciju. Za razliku od Japanaca, oni tu nisu zbog kulture. Njihovo se prisustvo svodi na onu staru: kad si u Beču - ponašaj se kao pokondirena tikva. U tom smislu u potpunosti shvaćam inatljivog Gadafija koji po svijetu ne glumi ono što nije, nego od sebe pravi ridikula isključivo u vlastitoj nacionalnoj obleki. Njemu ni ne pada na pamet navlačiti zapadnjački frak i glumiti Engleza, preponosan je on lik za to. Inače mi je ona izlizana glazbenička peta upala baš zato u oko, jer usred onolikog sjaja i bogatstva, usred svih tih fosiliziranih bečkih baruna, barunica, princeza, šeika, radža i maharadža, koji su se u Beč došli vidjeti i biti viđeni - izlizana obuća jednog osiromašenog glazbenika bode u oči, kako bi u jednoj komediji rekli, baš kao govno u punču. Taj jedan izlizani potplat budi sumnju u ravnomjernu raspodjelu bogatstava. Dok je njemu peta šuplja, ovi manekeni masno plaćaju kartu za bečki event na kojem će im taj šupljopeti guditi - da bi slikom razglasili svoj elitizam. Oni su kupili ložu, tapecirung, šampanj, koktel, račiće, dvoranu, kristalne lustere, cvijeće iz talijanskog Sanrema, dvorske mužikaše, kapel majstora, baletane, oko kamere, kamermane, reportažna kola i direktni prijenos njihova kulturoljublja, stoga smatraju da je red da ih kamera najviše ljubi, čak i više nego orkestar, jer nisu oni tu zbog koncerta, već koncert piči zbog njih i njihove lovuše. Doduše, čudi me da jednako kao što su pokupovali sve što se moglo pokupovati, uključujući i tuđu (europsku) tradiciju, siromašnom glazbeniku nisu bili u stanju kupiti i novi par - cipela. Ovako taj izlizani potplat kupljenog bečkog svirača baca sjenu na elitnost Elite. Glazbenik i siromak, vidite, kao i uvijek, ispadne lijeva truba. -A gdje su konji? -Koji konji deda? -Ovo je Beč, a tamo svake godine plešu neki bijeli konji, gdje su nestali konji? -Konji su u loži deda. No bez obzira na svagdašnje kraljeve i siromake, i na današnje naftne mecene i muzičare, bečki je Novogodišnji koncert jedna jako lijepa tradicija prvog jutra Novog Ljeta, koja u čovjeku budi neko svečano raspoloženje i veselje. Možda smo svi pomalo konj.. snobovi u duši jer nas bečki taktovi gospodskog valcera franc-jozefovskih vremena, iz godine u godinu uporno kupuju, prevarom uvlače u neki drugi, daleki, nepostojeći bajkoviti svijet... ...svijet dama i krinolina, gospode i prinčeva na bijelim konjima, bečkog valcera i dvorske etikete. Uz prve milozvučne taktove iz Beča i prizore one ukrasne paprati što uz cvijetne aranžmane visi posvuda po dvorani (koja tako nacifrana sliči svadbenoj torti), automatski se nađete u nekakvoj snolikoj bajci u kojoj vladaju sklad i ljepota, med i mlijeko, ruže i tulipani (inače primjećujem da smo mi ljudi, što se vegetacije tiče - čudnovata bića, činimo sve da pobjegnemo od prirode, da se što više zabetoniramo, ogradimo i zatvorimo u četiri zida, a kada to konačno postignemo onda u ta ista četiri zida nastojimo pobacati što više trave, biljaka, cvijeća i lončanica, to jest – prirode, tja, tko bi nama ugodio). No kako rekoh, Bečki Novogodišnji budi neku svečarsku atmosferu, pogotovo kada se na pozornici pojavi el – Maestro, dirigent, meštar ceremonije, koji uvijek bude neki raščupani lik koji se češlja petardom. E taj čupavi čovo ravna cijelim ovim cirkusom i što je čovo luđi to je koncert uspješniji. Ne mora se nešto posebno trzati, niti pretjerano mahati rukama, ali mora biti obilato čupav i pripremljen za onaj dio, pred sam kraj koncerta, kada krene Radetzky marš na kojeg publika čeka kao napete puške, a taj se dio zove – pljeskanje. Tu ih Maestro mora pustiti sa lanca, jer bi inače podgrijani silnim valcerima pukli kao kokice, ali mora imati dovoljno karizme da ih zaustavi u rasturanju dvorane na paramparčad. Opaka je ta bečka škola finih manira, dovoljno da ih na tren ne gledaš, a oni iza leđa - ljubim ruke madam sad bum vas pojebal U ovoj ulozi, sa ovih područja, danas vidim samo jednog jedinog lika koji bi sve to bio u stanju izvesti, trzajem ruke kontrolirati orkestar i dvoranu, i sve redom sjebati, a taj jedan jedini, ta legenda nad legendama je naravno – Mišo Kovač. Miši je dovoljno da ga iznesu na pozornicu, on digne ruke i cijeli Poljud odradi koncert umjesto njega, tako da bi njemu ravnanje Bečkim Novogodišnjim bio - mačji kašalj Da ne govorim kako bi on sa onim Arapima našao zajednički i jezik i brk. I kad smo već kod napete puške, još uvijek živim za onaj trenutak kada na kraju koncerta opali lovačka puška, a presretni se Japanac kao ukokana šljuka sa balkona skljoka u parter. Ti Japanci fakat žive i umiru za kulturu, jer u njima spava duh kamikaza. Kroz taj završni pucanj se doista vidi što orkestar misli o svojoj publici i što bi već oni s njima. No ove godine nažalost iz orkestra nisu pucali nego glumili vlak, ne znam zašto, možda se kan-beg boji atentata i vlastitih terorista, a beguma se pali na vlakiće. No šalu na stranu, unatoč nezaustavljivom prijenosu Novogodišnjeg koncerta iz Beča i ohrabrujućoj nadi da kultura nije potpuno smrkla s naših tv ekrana – i ove se godine baš bolno osjetio nedostatak našeg Điđija i njegovih prekrasnih Božićnih koncerata iz Beča. Ako su Novogodišnji koncerti posebna poslastica, onda su Điđijevi Božićni koncerti sa svjetski poznatim pjevačima bili - cukar, šećer, božićno milinje koje je otapalo dušu Posebna toplina i milina vladala je tim svečanostima kojima je naš pokojni Điđi bio nenadmašni meštar. Svijet je ostavši bez njega ostao bez velikog izvora ljepote i dobrote. Naša je nacionalna tv kuća pokušala nadoknaditi tu toplinu koncertom tamburaškog orkestra hrt-a, što je jedan jako lijep potez, također na tragu održavanja jedne krasne blagdanske tradicije. Valceri, polke i ostale špelancije doista zvuče prekrasno u aranžmanu naših tamburica i baš nekako prikladno ovim svečarskim danima, pa se i srce razgali uz gudenje velikog bajsa i cilik najmanje bisernice. *Kad god vidim vještinu i delikatnost svirke na tako malom instrumentu, odmah mi pred oči iskoči slika, rastom malenog i zdepastog, ali talentom veeeeelikog Janike Balaža i njegove krupne šake koja je bila veća nego prim/bisernica koju je držao, a opet je na njoj svirao minuciozno i nenadmašno, isto se sjetim i Paje Kolarića, slavonskog vizionara tamburaške glazbe koji je cijeli svoj život dao promicanju naše tamburice. No moram priznati da mi je kao šlag na torti, za kompletnu feštu, ove godine, u našem programu, falio Budimpeštanski Nacionalni Ciganski Orkestar i raskošan, bogat, jezivo impresivan zvuk, njegovih - sto viola, cimbala i violina. Gledajte, oni odojčići, sarme, guske, tuke i patke, ona francuska, pečeno, restano i kuhano, oni umaci, začini, namazi i kolači, one urmašice, fritule i kroštule, sve to što se danima naslagivalo u nama - očekivalo je, dan nakon blagdanskih prežderavanja, jedan pošteni mađarski čardaš! Naša su crijeva bolno očekivala drmeš! Koji eto - nije stigao. A sarma u našem stomaku koja sama od sebe poskakuje na spomen mađarskih poskočica ostala je duboko razočarana i rezervirana zbog neemitiranja ovog jedinstvenog spektakla. Pa da sarma u nama ne ostane sama i tužna… ožežite braćo Cigani! *HOP HOP HOP HOP… |