Pregled posta

Ne znam pratite li i jeste li uopće primijetili, ali na tom bečkom Novogodišnjem koncertu najmanje ima Bečana. Najvjerniji su mu kulturom opsjednuti Japanci, a borami u zadnje vrijeme ojačali su i Indijci, Kinezi i Arapi, pa ćete danas u najskupljim ložama vidjeti rećmo i kana i njegovu begumu (kolko ih već ima) kako klatare i glume mumificiranu bečku aristokraciju. Za razliku od Japanaca, oni tu nisu zbog kulture. Njihovo se prisustvo svodi na onu staru: kad si u Beču - ponašaj se kao pokondirena tikva. U tom smislu u potpunosti shvaćam inatljivog Gadafija koji po svijetu ne glumi ono što nije, nego od sebe pravi ridikula isključivo u vlastitoj nacionalnoj obleki. Njemu ni ne pada na pamet navlačiti zapadnjački frak i glumiti Engleza, preponosan je on lik za to.
Inače mi je ona izlizana glazbenička peta upala baš zato u oko, jer usred onolikog sjaja i bogatstva, usred svih tih fosiliziranih bečkih baruna, barunica, princeza, šeika, radža i maharadža, koji su se u Beč došli vidjeti i biti viđeni - izlizana obuća jednog osiromašenog glazbenika bode u oči, kako bi u jednoj komediji rekli, baš kao govno u punču. Taj jedan izlizani potplat budi sumnju u ravnomjernu raspodjelu bogatstava.
Dok je njemu peta šuplja, ovi manekeni masno plaćaju kartu za bečki event na kojem će im taj šupljopeti guditi - da bi slikom razglasili svoj elitizam. Oni su kupili ložu, tapecirung, šampanj, koktel, račiće, dvoranu, kristalne lustere, cvijeće iz talijanskog Sanrema, dvorske mužikaše, kapel majstora, baletane, oko kamere, kamermane, reportažna kola i direktni prijenos njihova kulturoljublja, stoga smatraju da je red da ih kamera najviše ljubi, čak i više nego orkestar, jer nisu oni tu zbog koncerta, već koncert piči zbog njih i njihove lovuše.
Doduše, čudi me da jednako kao što su pokupovali sve što se moglo pokupovati, uključujući i tuđu (europsku) tradiciju, siromašnom glazbeniku nisu bili u stanju kupiti i novi par - cipela. Ovako taj izlizani potplat kupljenog bečkog svirača baca sjenu na elitnost Elite. Glazbenik i siromak, vidite, kao i uvijek, ispadne lijeva truba.

-A gdje su konji?
-Koji konji deda?
-Ovo je Beč, a tamo svake godine plešu neki bijeli konji, gdje su nestali konji?
-Konji su u loži deda.

No bez obzira na svagdašnje kraljeve i siromake, i na današnje naftne mecene i muzičare, bečki je Novogodišnji koncert jedna jako lijepa tradicija prvog jutra Novog Ljeta, koja u čovjeku budi neko svečano raspoloženje i veselje. Možda smo svi pomalo konj.. snobovi u duši jer nas bečki taktovi gospodskog valcera franc-jozefovskih vremena, iz godine u godinu uporno kupuju, prevarom uvlače u neki drugi, daleki, nepostojeći bajkoviti svijet... ...svijet dama i krinolina, gospode i prinčeva na bijelim konjima, bečkog valcera i dvorske etikete. Uz prve milozvučne taktove iz Beča i prizore one ukrasne paprati što uz cvijetne aranžmane visi posvuda po dvorani (koja tako nacifrana sliči svadbenoj torti), automatski se nađete u nekakvoj snolikoj bajci u kojoj vladaju sklad i ljepota, med i mlijeko, ruže i tulipani (inače primjećujem da smo mi ljudi, što se vegetacije tiče - čudnovata bića, činimo sve da pobjegnemo od prirode, da se što više zabetoniramo, ogradimo i zatvorimo u četiri zida, a kada to konačno postignemo onda u ta ista četiri zida nastojimo pobacati što više trave, biljaka, cvijeća i lončanica, to jest – prirode, tja, tko bi nama ugodio).

No kako rekoh, Bečki Novogodišnji budi neku svečarsku atmosferu, pogotovo kada se na pozornici pojavi el – Maestro, dirigent, meštar ceremonije, koji uvijek bude neki raščupani lik koji se češlja petardom. E taj čupavi čovo ravna cijelim ovim cirkusom i što je čovo luđi to je koncert uspješniji. Ne mora se nešto posebno trzati, niti pretjerano mahati rukama, ali mora biti obilato čupav i pripremljen za onaj dio, pred sam kraj koncerta, kada krene Radetzky marš na kojeg publika čeka kao napete puške, a taj se dio zove – pljeskanje. Tu ih Maestro mora pustiti sa lanca, jer bi inače podgrijani silnim valcerima pukli kao kokice, ali mora imati dovoljno karizme da ih zaustavi u rasturanju dvorane na paramparčad. Opaka je ta bečka škola finih manira, dovoljno da ih na tren ne gledaš, a oni iza leđa - ljubim ruke madam sad bum vas pojebal
U ovoj ulozi, sa ovih područja, danas vidim samo jednog jedinog lika koji bi sve to bio u stanju izvesti, trzajem ruke kontrolirati orkestar i dvoranu, i sve redom sjebati, a taj jedan jedini, ta legenda nad legendama je naravno – Mišo Kovač. Miši je dovoljno da ga iznesu na pozornicu, on digne ruke i cijeli Poljud odradi koncert umjesto njega, tako da bi njemu ravnanje Bečkim Novogodišnjim bio - mačji kašalj Da ne govorim kako bi on sa onim Arapima našao zajednički i jezik i brk.

I kad smo već kod napete puške, još uvijek živim za onaj trenutak kada na kraju koncerta opali lovačka puška, a presretni se Japanac kao ukokana šljuka sa balkona skljoka u parter. Ti Japanci fakat žive i umiru za kulturu, jer u njima spava duh kamikaza. Kroz taj završni pucanj se doista vidi što orkestar misli o svojoj publici i što bi već oni s njima. No ove godine nažalost iz orkestra nisu pucali nego glumili vlak, ne znam zašto, možda se kan-beg boji atentata i vlastitih terorista, a beguma se pali na vlakiće.