< | veljača, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |
sa portala... Index, Jutarnji, Net, Nova Dnevnik, Net danas, Jutarnji danas, ... |
Rano jutros slušam vijesti. Dva libijska vojna pilota svojim su zrakoplovima prebjegli na Maltu, jer su po vlastitom svjedočenju dobili zapovijed pucati na prosvjednike u svojoj zemlji... a takvu naredbu nisu mogli poslušati. Razmišljam... pucati na vlastiti narod nije bila opcija koju su mogli prihvatiti, prigovor njihove savjesti bio je veći. Osjećam, ganuće i skrušenost, ranjivost, pred takvim ljudskim činom... samoodređenja. Djed na koncu Le Silence de la mer, nijemo u potpunoj tišini, slomljenom Werneru (koji kreće na ruski front, s kojega se vjerojatno nikad neće vratiti), pruža knjigu velikog pisca i nobelovca Anatole Francea, sa podcrtanom jednom jedinom rečenicom koja govori umjesto njega: “Dobro je za vojnika da odbije zločinačke zapovjedi.” Nadodala bih - ne samo da je dobro, to mu je dužnost. I ne samo vojniku, već svakom čovjeku, pa bio on svojim životnim izborom i vojnik kojemu je u opisu posla slušati zapovijedi. No takav izbor ima svoju cijenu… Misli mi skupa s libijskim pilotima, rano jutros lete našem Rudolfu Perešinu, prvom pilotu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i heroju Domovinskog rata. Svojim zrakoplovom MIG-21, Perešin je 25. studenoga 1991. s bihaćkog aerodroma prebjegao iz JNA u austrijski Klagenfurt, odbivši se boriti protiv svojega naroda. Tamo izgovara svoje poznate riječi: "Ja sam Hrvat i neću pucati na hrvatski narod." Svoj je izbor bio spreman platiti životom. I platio ga je. Drugog dana Bljeska, 2.svibnja 1995., obavljajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške, Perešinov MIG je pogođen. Katapultirao se na neprijateljski teritorij i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su Hrvatskoj 4.kolovoza 1997., a 15.rujna 1997. pokopan je na Mirogojskom groblju. Promišljajući fenomen iskoraka iz mase, odnosno utapanja u istoj, naše pero u šaci je, u jednom od svojih iznimno zanimljivih tekstova, sažeo ovaj problem u rečenicu “Tko će prvi?”, primjerujući slučaj njemačkog vojnika Josepha Shultza, koji je odbio sudjelovati u masakru partizana, svjestan da svojim izborom i sebe osuđuje na smrt. Odbijajući biti dijelom njemačkog streljačkog voda, istupanjem iz stroja, vojnik Shultz je sebe stavio pred njega. Sebežrtvovanje. U sjeni takva bogolika izbora, svima nam fali poniznosti i nijeme skrušenosti. Jer napraviti takav iskorak – o Bože. Biti onaj prvi. Cijena takvog čina samoodređenja prečesto je vlastiti život. Ono beskompromisno traži dati svoj život za tuđi. Rijetki su spremni platiti tu cijenu. Oni koji to učine, po moralnim i etičkim učenjima sviju vjera lete ka zvijezdama. Ali što ako je u igri i tuđi život? Ako ne nosimo odgovornost "samo" za sebe? Ako izborom da ne učinimo zločin - u smrt ne bacamo samo sebe, već i naše najmilije? Ne smijemo se zavaravati, poslušati savjest i pod tim uvjetima, učiniti izbor koji se čini ljudski nemoguć i koji iziskuje gotovo nadnaravnu, mitsku, nadljudsku snagu - čin je nemjerljive hrabrosti, čin je duboke duhovnosti, čin je starogrčkih tragedija. Iskoračiti iz stroja samo sa puškom u ruci ili avionom nije isto, jedno ne pruža mogućnost bijega u sigurnost kao drugo, no odluka iskoraka je vrijedna divljenja u svakom slučaju. Libijski piloti su za sobom vrlo vjerojatno ostavili obitelji, supruge, djecu, očeve, majke, braću i sestre… svjesni da će upravo njihov „izbor savjesti“ – njihove najmilije izložiti represiji i odmazdi zločinačkog režima (koji će ih u najmanju ruku obilježiti kao - obitelji izdajnika). No oni su ipak odbili pucati na svoj narod. Razmišljam o ´90tima. I naše malo misto je u zadnjem ratu doživjelo avionske napade. Tim su avionima također pilotirali vojni piloti. U akciji hrvatskih snaga “Zelena Tabla - Male Bare” osvojena su skladišta oružja JNA. Tu su burnu i neprospavanu noć nad našim malim mistom avioni JNA letjeli bacajući “paučinu” i svijetleće rakete. Poslije se među našim svitom proširilo razmišljanje i rečenica, koju i danas često, u reminiscenciji na te dane, u razgovorima čujem: “Da su stvarno htjeli, sravnili bi raketama grad sa zemljom…” (u prijevodu: oni su ´poštedili´ grad i ljude) - kao izraz narodne svijesti o mogućim ishodima pogrešnih pilotskih izbora te noći, a dijelom i kao odjek one stvarne zloćudne prijetnje koju su te noći zapovjednici JNA putem vojnih zrakoplova odaslali. Hm, “Da su (oni) htjeli”… osobno mi je teško nakon toliko vremena znati što su piloti koji su sudjelovali u akcijama, a što njihovi zapovjednici, u svojim glavama, te kaotične i uzavrele noći, mislili i htjeli. Ne usuđujem se spekulirati na neviđeno bez dovoljno informacija, jer teško je govoriti o psihologiji čovjeka, bez saznanja o samom čovjeku. No činjenica je da na sam grad, taj put, nije pala ni jedna raketa (no jest na skladište oružja Male Bare, gdje je pritom poginuo vozač kamiona). Izraz i koncept “Da su htjeli” ulazio bi stoga u ono neodredivo, nemjerljivo, hazardersko područje “Što bi bilo kad bi bilo” - koje je podložno vječnom povijesnom i psihološkom propitivanju. Da su htjeli... U drugim, kasnijim napadima na naš grad, piloti JNA su usred bijela dana, u školski izvedenoj vojnoj akciji - zaskočili našu obranu i bombardirali skladišta u luci. Cilj je bio napad, napad je izvršen. Žrtva je pala. Ovaj su put granate pale u neposrednu blizinu naselja, civila, žena i djece. Zbog promišljena i podmukla načina na koji je napad izveden, jasno je da (i) taj put kod njih nikakva prigovora savjesti nije bilo. Razmišljam danas kako nikakvog propitivanja nije bilo ni nad Guernicom, ni nad Vukovarom, ni nad Sarajevom. Piloti koji su po zločinačkim zapovjedima upravljali avionima nad tim gradovima nisu poslušali prigovor savjesti, ako su ga i imali. Svojim izborom “Jesu htjeli su” izabrali su zločin i potom ga učinili. Oni nisu učinili iskorak iz stroja, nisu postali izloženi samomisleći individualci, nisu sebe osvijestili niti osavijestili, nisu sebe žrtvovali. Koliko god se neka vojna akcija nazivala “čistom”, koliko god ona ciljala samo na “objekte”, koliko god bombe bile “pametne” – inicijator unaprijed računa na moguće kolateralne žrtve, a to baca sjenu na njenu “čistoću”. -U prohladnu svibanjsku zoru jedan je pjesnik ušao u kabinu ratnog zrakoplova kako bi poveo svoju posadu u smrt. Slijedio je besmislenu naredbu za besmisleni zadatak i dobio priliku promišljati o čovjekovoj sudbini na deset tisuća metara visine, dok su u blizini kružili rojevi njemačkih lovaca spremni da se obruše na spore francuske izvidnike. Smije li potreba za obranom domovine biti opravdanje za slanje stotina tisuća ljudi u sigurnu smrt, kako bi stožerni časnici i političari, umjesto da organiziraju učinkovitu obranu, imali opravdanje za potpisivanje neumitne kapitulacije... - Najveći pilot među piscima i najveći pisac među pilotima, Antoine de Saint-Exupéry upravo o prigovoru savjesti govori u svome romanu Ratni pilot/Flight to Arras/Pilote de guerre: “Posao svjedoka me oduvijek paralizirao. Što sam Ja ako se ne umiješam? Trebam biti dio toga da Budem.” On govori iz drugog kuta, kao pilot pustolov Saint-Exupéry, 1940. u činu zrakoplovnog satnika, koji se bori na europskom nebu za ideale slobode, bratstva i jednakosti, iako zna da protiv premoćne njemačke Luftwaffe nema nikakvih izgleda, no on sebi postavlja ono isto pitanje koje si postavlja savjestan čovjek suočen sa zločinom – Što sam Ja ako ne poduzmem nešto? Piloti koji su u Libiji ostali pucati na svoj narod, piloti fašizma koji su sravnili Guernicu i Vukovar... da su ti piloti htjeli odbiti zločinačke naredbe, da su mogli htjeti, da su se usudili htjeti - mogli su biti Rudolf Perešin. Da su htjeli, ali nisu. Oni nisu poduzeli nešto. Nitko od njih nije htio biti prvi, a moguće ni želio. No zahvaljujući nebu dvojica danas ipak jesu. p.s. ako vas zanima više: posljedice jednog (ne)izbora... Posljednji let |
Naši ljudi u pravilu (i ne samo naši) vole periodično "izmišljati" Spasitelje/Idole kojima će se besramno klanjati i obožavati. Tog odabranog kumira potom, po prokušanom scenariu, nekontrolirano glorificiraju, uzdižu, sve do onog trenutka, kada odluče da taj trenutni Spasitelj nije ispunio njihova očekivanja - pa ga jednakom besramnošću ekspresno raščereče i odbace. Iz nekog razloga potreba za Spasiteljima je na ovim prostorima trajna, a takva će izgledno i ostati - sve dok smatramo da nas spasiti od nas samih treba. Argumente za ovu tvrdnju ne treba čak tražiti ni u sferi politike ili religije (na koje su nam misli, izdresirane prvo poletjeti), već slikovite primjere možemo pronaći i promatrati i u nekim banalnijim sferama kao što je recimo sport, glazba, književnost, umjetnost… Nakon 20 godina, iz Amerike nam se vratila naša Tajči, simpatična pjevačica dječjih pjesmuljaka koju sada “izmišljaju” u povratničku megazvijezdu. No draga Tajči, kolikogod popularna među tadašnjom dječicom (a danas odraslim ljudima) bila - nikad zapravo nije bila mega. To su na ovim prostorima, ruku na srce, bili samo rijetki, Čolić i Mišo, možda još neki kojih se ne mogu sjetiti (no onda se za njih ni ne može reći da su mega). Dok je Tajči naprosto bila Tajči, simpatičan skakutajući tutićevski projekt-curetak, milo djetinje lišce, još djetinjastijih pjesmica, za kojom su ludovali mališi i s mališima njihovi razdragani roditelji. Ni u kojem pogledu taj tada toliko popularan i bezazlen lik - nije isijavao karizmu kojom su obilježene eventualne megazvijezde. No na(ši)ma je danas potreban Spasitelj, netko tko će nam pomoći smetnuti s uma sve one mrske face omraženih političarskih prvaka, njihove lažne osmijehe, nedovršene mračne priče iz prošlosti, javno-tajne cifre nezaposlenih, gospodarsku crnu rupu, sivu stvarnost oko sebe i u sebi... Pa spas traže u nekim ljepšim uspomenama na onaj kultni Eurosong ´90te, kada su po prvi put, usred Zagreba, vrlo elegantni Helga Vlahović i Oliver Mlakar direktno pozdravljali Europu na pet jezika, kada je Španjolkama riknula nasnimljena glazbena pratnja pa su morale krenuti ispočetka, kada je od svih europskih naroda direktno javljanje kasnilo samo nama - bivšoj Jugi (koji smo se javljali sami sebi) kada je cijela nacija zbog toga simultano tukla glavom u zid, kada je legendarni Toto Cutugno pobijedio sa proročkom “Insieme” (jer je Italija u natjecanju tada još sudjelovala, Junajt Junajt Jurop) i kada je na pozornici veselo u narančastom oko mikrofona skakutala, kao Merlinka natapirana, 20 godina mlađa - Tajči. Zbog potrebe za odmakom, spasom, ako ne u stvarnosti onda barem u ljepšim uspomenama, od nekoć među djecom popularnog curetka - sada dakle izmišljaju megazvijezdu. I nameću joj karizmu one Tajči koju svojedobno ona Tajči nije ni imala. No godine idu, a drage uspomene na onaj curetak, ne mogu promijeniti činjenicu da je curetak u međuvremenu odrastao u ženu, tamo daleko preko velike bare zasnovao obitelj i ozbiljno se okrenuo duhovnoj glazbi. Možda je ova Tajči u međuvremenu i stekla neku svoju osobnu intimnu karizmu, ali to bi bila karizma ove 20 godina starije i nama nepoznate Tajči, a ne one Tajči. Njen povratak, gledajući iz te perspektive, više stoga podsjeća na misiju američkih televizijskih propovjednika ili kućne posjete Jehovinih svjedoka. Instant spas – samo za vas! Nego na povratak stare zvijezde koja će nas sve skupa (pr)osvijetliti… Reagirajući alergijom na medijsko licemjerje, ne mogu se ne prisjetiti Velikog Povratka (bivše?) tenisačice Mirjana Lučić - Mikice i iskreno oduševljenih zaplakanih euforičnih žena koje su njoj i njenim sestrama šile besplatne halje(ine), ne mogu se ne prisjetiti malomišćanskih načelnika koji su pred njene noge prostirali ključeve, terene, obećanja, oduševljene novinske natpise koji su (mašući granama palmi) zazivali… što? Koja su bila očekivanja svih tih ljudi? Da će Spasitelj(ica) za njih učiniti što? Postati prva tenisačica svijeta, njima i njihovim džepovima na ponos? A kada to nije učinila, kada nije ispunila njihova konkretna očekivanja, zna se kako je to nerealno uzdizanje sagrađeno na lažnim ljudskim povodima završilo… i kako idolopoklonstvo uvijek završava. Voljela bih jednom preduhitriti trendove izmišljanja spasiteljskih idola, ne čekajući 20 godina na njihov/njegov spektakularan povratak, jer tko zna kako će nam loše za dva desetljeća tek biti, pa proporcionalno tom našem budućem očaju i našoj budućoj potrebi za spasom, svojevoljno vizualiziram - Mineu još jedan simpatičan projekt-curetak, Tajčinu nasljednicu, pjevačicu dječjih pjesmuljaka, koju evo ovdje besramno promičem u megazvijezdu, čisto da vidim hoće li mi proći… Večeras na HRT1 (petak, 18.02.) u 20h i 15min, krasan, topao i duhovit filmić – Danova prava ljubav/Dan In Real Life Preporučujem |
...i znanja, koliko ono nezaposlenih? |
Nedavno sam čitala jednu zanimljivu agencijsku vijest, kako Kinezi grade najveći grad na svijetu: -Kina je u svoj veliki graditeljski plan uvrstila izgradnju grada koji će biti 26 puta veći od Londona i u kojem će živjeti 43 milijuna stanovnika, a bio bi najveći na svijetu. Taj megalopolis prostirao bi se na površini od 41.440 četvornih kilometara (za usporedbu površina kopnene Hrvatske je 56.542km2), a spajao bi 9 (devet) gradova u delti Biserne rijeke. Povezivat će ih 4989km željeznica i 150 drugih divovskih infrastrukturnih projekata na području vodovoda, energije i telekomunikacija. Projektom se želi oživotvoriti ideja o lakšem komuniciranju i korištenju zdravstvenih usluga u drugim gradovima, a kako je kazao Ma Xiangming, voditelj projekta: “Megalopolis će omogućiti pravedniju raspodjelu radnih mjesta i ravnopravan pristup svim uslugama.”- Zamislimo samo posljedice takve urbane reforme, kojom brišemo selo i selimo kompletnu populaciju u grad, u isplanirano monstruozan megalopolis koji će prekriti golemu površinu, daleko veću nego je danas recimo prekriva jedan već postojeći mega-grad kao što je Mexico City ili Tokio (koji se već suočio sa nekim posljedicama viška gradskog betona, a manjka zelenih površina, odnosno prirode, o tome sam već pisala). Zamislimo posljedice takva života na ljudski rod, ali ponajviše zamislimo posljedice po samu prirodu (koju, ne zaboravimo, ljudska vrsta tek privremeno nastanjuje) čiji će prostor taj budući megalopolis uzurpirati. Pokušajmo baciti pogled sa neke više točke, izvan uskih okvira naših tijela i razmišljanja, negdje iznad same površine Zemlje. U zadnjim nastavcima G.Lucasove sekstologije Ratova Zvijezda, Ratovi Zvijezda Epizoda I,II,III: Fantomska prijetnja, Napad klonova i Osveta Sitha, možemo naći i vidjeti upravo to što tražimo. Njihova se radnja velikim dijelom odvija na površini izmaštanog, no vizualno dojmljivog, planeta Coruscanta, administrativnog centra cijele galaktike. Zašto vizualno dojmljivog? Zato jer se iz svemira i njegove orbite vidi da je Coruscant - ekumenopolis, planet-grad u kojega je izgradnjom metastazirao. Taj jedan jedini mega-grad prekriva cijelu kuglu, sve nekadašnje oceane, šume i brda, kojih više nema, pa se i zrak stvara umjetnim putem. Coruscant je smješten u Centralnom prstenu, ima jedno sunce i atmosferu Tipa 1. Nema nikakvih domaćih vrsta, iako je većinom naseljen ljudima. Neboderi na Coruscantu stalno se nadograđuju i povisuju, te su toliko visoki da sunčana svjetlost uopće ne dopire do donjih razina. Zapravo, najniže razine Coruscanta nisu vidjele sunčevu svjetlost već 95,000 godina. U tim razinama obično žive prosjaci, šverceri, mutanti i ostali nelegalni ili sumnjivi ljudi, dok u višim razinama stanuju moćnici, senatori i bogataši. Krenimo sada iz filma u zbilju, u “demontažu” budućeg najvećeg grada na svijetu. Iz mnogo razloga smatram da je to potrebno. Krenimo stoga u raščlanjivanje te buduće metastaze čovječanstva na licu ovog planeta. Koji je zapravo cilj gradnje ovakvih urbanističkih izraslina na površini planeta? U ime “pravednije raspodjele radnih mjesta i ravnopravnog pristupa svim uslugama” jednim jedinim gradom prekriti cijeli planet? Možda ne voljno, ali ipak neumoljivo, potpuno crpljenje i uništenje svih prirodnih resursa u ime komoditeta isključivo jedne, dakle - ljudske vrste? Da. To je bojim se de facto taj zlokoban cilj. To je ta našem planetu opipljiva fantomska prijetnja. Spustimo se sada iz visoke orbite na površinu samog planeta, u okružje jednog takvog grada. Radnja nijemog Metropolisa (kultni njemački ekspresionistički film znanstveno-fantastičnog žanra iz 1927. redatelja Fritza Langa), smještena u jednu takvu futurističku urbanu distopiju, služi kao kontekst u kojemu Lang propituje socijalnu krizu/sukob između radnika i vlasnika/gospodara u kapitalizmu. Priča filma se odvija u masivnom, rastućem, futurističkom mega-gradu Metropolisu, u kojem je društvo podijeljeno u dvije klase: -planera/menadžera koji žive visoko u luksuznim neboderima, -te radnika koji žive i rade u podzemlju (još jednom napominjem da je film snimljen 1927!). Zbog praktičnosti ću nastojati ukratko prepričati iznimno dug i kompliciran scenarij ovog filma, no molim vas za strpljenje, u kontekstu teme o kojoj govorim vrijedan je čitanja. Vjerujem da ćete uočiti neke poveznice sa svijetom oko nas. Dakle, grad Metropolis osnovao je i njime autokratski vlada Joh Fredersen. Njegov sin Freder, kao i drugi sinovi bogatih Metropolisovih menadžera, živi luksuznim životom daleko od stvarnosti. Jednog dana Freder, prateći prelijepu radnicu izvan svog zlatnog kaveza, prvi put otkriva užase radničkog podzemlja, njihova tegobnog života (sjetimo se kako je Buda otkrio svijet), te terora ogromnog stroja zvanog M-Mašina, koji u eksploziji ubija desetke radnika. U dimu i kršu nesreće, Freder otkriva Molocha, monstruozno božanstvo unutar stroja, kojemu su bespomoćni radnici žrtvovani. Potom se vraća u Novi Babilonski Toranj, ogroman neboder u vlasništvu svoga oca, te ga suočava sa onim čemu je svjedočio, no kod njega nailazi na zid nerazumijevanja. Sin pod krinkom običnog radnika tada ulazi u radnički svijet, gdje u katakombama podržava lijepu Mariu koja radnicima proriče dolazak Mediatora/Posrednika/Proroka koji će biti srce između glave (planera) i ruku (radnika). No menadžeri na pobunu radnika neće sjediti skrštenih ruku, već će uz pomoć znanstvenika i njihovih izuma (fatalne robot-žene) među njih pokušati unijeti nered. Sin će dotle, kao delirični radnik za strojem, imati seriju vizija i halucinacija, razapeća na tvorničkom satu, dijelova Knjige Otkrivenja, plesa smrti nad gradom. U neizbježnoj općoj pobuni radnici ruše monstruoznu M-Mašinu i uništavaju njeno Srce, glavni gradski generator, što dovede do potpunog hidrauličnog sloma, velike poplave radničkog grada i u zadnji tren izbjegnute tragedije pomora dječice, koju spase Maria i Freder. Radnici, shvativši što su učinili, vjerujući da su ubili vlastitu djecu, harače gornjim gradom te spaljuju uhvaćenu robot-ženu. U međuvremenu se Freder obračunava sa poludjelim znanstvenikom, te se s Mariom vraća na ulice, gdje poduzima prvi korak kao Posrednik, nagovorivši predstavnika radnika i svoga autokratskog oca da pruže jedan drugom ruke, tako započinjući novo doba zajedništva i reforme. Poruka filma je jasna, koliko god ona ozbiljna ili naivna bila, paralele sa današnjošću još i jasnije. Stoga pitam, stoljeće nakon zamišljene budućnosti koja se na najgori način ostvarila bez onog filmskog happy enda - “pravednija raspodjela radnih mjesta i ravnopravan pristup” u jučerašnjem, današnjem i sutrašnjem kapitalizmu? Samo kroz urbanistička rješenja? Ma kome to druže Ma Xiangming pričate bajke? Ako je “pravednost” uopće cilj ovakve graditeljske megalomanije koja će spojiti devet golemih gradova u jedan još golemiji, ona je promašaj koji već u startu nema zdravog razuma niti šansu. Svaki se kapital po svojoj prirodi akumulira preko nečije grbače i na nečiji trošak, a time se akumulira i društvena nepravda. Veličina urbanih centara tu pojavu ne umanjuje, već upravo suprotno, samo - povećava. Vas u gradnju megalopolisa ne tjera pravda već interes. Na razvijenom zapadu trend postindustrijskog bježanja iz gradova traje već neko vrijeme, jer je zapadnjačka civilizacija zasićena industrijom, bukom, prometom, ljudima, počela bježati u predgrađa, na margine, ograđena naselja, prirodu koje sve manje ima i ekstremnu divljinu koja je preostala. Grad zato napučuje sirotinja, odnosno oni koji nemaju financijska sredstva za bijeg. Ekonomski i društveni jaz jača. Na istoku je (Kina, Indija) slika zato dijametralno suprotna. Tamo trendovi kaskaju, u korak sa cvatućim istočnjačkim kapitalizmom, kojega je zapad u onom prvotnom obliku odradio prije stoljeća, pa je proces naseljavanja obrnut – siromašno stanovništvo sa sela, u potrazi za koricom kruha i prevladavanjem ekonomskog jaza i dalje masovno bježi u brzo-rastuće, sve zagušenije, sve veće megalopolise, koji taj jaz povećavaju. Koliko god procesi na zapadu i istoku možda bili suprotni, oba imaju istu posljedicu. Sve je ovo već u praksi, zadnjih stotinjak godina, dokazano. Eliminacijom sela iz međuovisne, nestabilne i krhke jednadžbe selo : grad, neće nestati “problem sela”, već će se problem nejednakosti preseliti u sam grad, te urušiti zajednicu iznutra, truljenjem, unutar sebe. Baš kao što je obrnuto, pokušajem eliminacije grada iz iste jednadžbe, “vizionar” to jest zločinac Pol Pot - urušio vlastito društvo. Oni koji danas (o)lakonski zagovaraju povratak na selo i pastirske rute, smeću s uma ne samo ekonomske, sociološke i druge trendove, već i krvave povijesne lekcije. Zato sumnjam druže Ma Xiangming, sumnjam u vaše riječi umotane u nama već povijesno poznate parole, kao i u vaše ciljeve i pobude. Ali zato u samo ostvarenje megalomanskih kineskih poduhvata ne treba sumnjati niti malo. Dokazali su da ih mogu provesti do kraja, još od drevnih vremena i Kineskog zida do modernog doba i monstruozne brane Tri Klanca. Imati kao zaleđe zemlju toliko goleme površine i ljudstva, odnosno kapitala i golemog broja ruku koje će ga otplaćivati i odrađivati, osigurava ostvarenje i naizgled najluđih megalomanskih planova ljudskog roda. Odnosno interesnih planova onih metropolisovskih “planera/menadžera” koji tim resursima trenutno raspolažu, upravljaju i manipuliraju. Ne treba smetnuti s uma da na koncu često samo “uspješna” provedba čini razliku između vizionara i najobičnijeg luđaka. No tko će sutra vrednovati tu uspješnost? Inicijator/graditelj ili onaj koji je zbog nečije ideje nasilno iseljen, iskorišten, upropašten? Naša se Vlada (na žalost ili na sreću), u usporedbi sa kineskom vizijom, može samo posramljeno poklopiti ušima zbog svog “velikog” plana izlaska iz gospodarske krize, podizanjem nekoliko trafostanica i brodskih dokova. No čak da se planovi hrvatske Vlade nekim čudom u potpunosti ostvare, u što opravdano sumnjam, to ih neće učiniti vizionarima – nedostaje im naime ono golemo zaleđe. A bez zaleđa, sve brzinski sklepane politikantske “vizije” ostaju siromašne, male i beznačajne, odnosno, umjesto vizija, za koje se izdaju, (p)ostaju potpuni - promašaji. Kao što sam već spomenula, još je Pol Pot imao “viziju” agrarne reforme u Kambodži, kojoj je jednostavno odlučio ukinuti grad i preseliti kompletnu populaciju na selo. Pa je to i učinio - ukinuo je grad bacivši jednim suludim “vizionarskim” potezom vlastitu zemlju natrag u starovjekovno robovlasništvo, pritom stvarajući zloglasna polja smrti na kojima su milijuni tih nesuđenih građana/seljana posijali svoje vlastite živote. Staljin je vizionarski prisilno selio cijele narode sa Kavkaza tisućama kilometara daleko, ukidajući im selo, kako bi stopirao eventualne pobune, pri tom zatirući svaki trag njihovih kultura. Posljedice svih tih poteza su naravno bile katastrofalne i vidljivo se zlokobno vuku sve do današnjih dana (teroristički napadi u Rusiji). Mel Gibsonov film Apocalypto, upozoravajuće i vrlo aktualno remek-djelo o propasti jedne drevne civilizacije, prati bijeg glavnog junaka Jaguarove Šape, pred tehnološki naprednijom i destruktivnijom bjelačkom civilizacijom, u sigurnost dubina amazonske prašume. Dok se za njegovim leđima naziru obrisi stepeničaste piramide (babilonske kule njegove civilizacije), zloslutno odzvanjaju proročanske riječi kako propast velikih civilizacija dolazi kako izvana tako i iznutra. Ovih smo dana svi mogli pročitati vijest o pronalasku do sada nepoznatog amazonskog plemena u njenim prašumama, koje do sada svojevoljno - nije imalo kontakt sa našom civilizacijom. Njihov pronalazak ne znači da je pleme konačno odlučilo s nama uspostaviti kontakt, već nažalost govori da se dubina i sigurnost amazonske prašume u koju je Jaguarova Šapa nekoć pobjegao, kancerogenim pohodom naše civilizacije – kritično i alarmantno smanjila. Metropolisovi pipci dosegli su do srca džungle, a to je bilo samo pitanje trenutka. Naša metropolisovska civilizacija proširila je svoje zloćudne pipke na sve strane ovog svijeta, više ni jedan dio nije netaknut, ni jedan dio nije ostao neoskvrnjen, metastazirali smo “čovječanstvo” u sve kutke ovog planeta, gušeći prirodu, tjerajući čovjeka na njegove margine. Miroljubivost, ljudska karakteristika koja određuje civiliziranost, na strani je ovih izgubljenih plemena, dok agresija i barbarstvo karakteriziraju ponašanje naše ”civilizacije” a zapravo ljudske divljine, koja guta sve pred sobom. Miroljubivi goli “divljaci” u srcu prašume zapravo predstavljaju jedini ostatak čovještva, koju divljačka destrukcija naše “uljuđene civilizacije” uništava. Zapravo smo mi, ovako obučeni i civilizirani - jedini divljaci, dok su oni, goli i neobrazovani - civilizacija koja nezaustavljivo odumire. Naše je djelovanje time potpuno ogoljeno, kao i sudbina. Skoro svaku večer posljednjih dana, hrvatsko je gledateljstvo moglo pratiti putovanje jednog novinara Amazonom i njegove doživljaje sa autohtonim indijanskim plemenima, te susrete sa raznim došljačkim eksploatatorima, građevinarima, poduzetnicima, lovcima, ribarima i drvosječama. Iz epizode u epizodu, mogli smo svjedočiti uništavanju, krčenju i nelegalnoj sječi hektara terena, svakodnevnom, neumoljivom, prebrzom, smanjivanju prašume. Destruktivna civilizacija pred kojom je Jaguarova Šapa bježao, sa morskih obala na koje se nekoć iskrcala, dospjela je konačno, posječeni hektar po posječeni hektar - do Šapina posljednjeg skrovišta. Bojim se da ni južnoamerički Šapa danas, kao nekoć sjevernoamerički Indijanci pometeni Posljednjom granicom nestalog Divljeg zapada - više nema gdje bježati. Mladi Freder na početku Metropolisa spava i sanja jezive apokaliptične vizije rodnog grada. Mi danas, kao i on, sanjamo svijet koji nestaje, kojeg u snu svjesno i nesvjesno gazimo. Mi smo svi još uvijek, baš kao i Freder, do onog neizbježnog trenutka buđenja - spavači. Indijanska plemena bježala su pred nama na zapad, u prašumu, a kada konačno i nje nestane, kada je naš megalopolis proždre i kada se svi naši gradovi spoje u jedan Metropolis, u jedan Coruscant, u jedan kineski projekt, gdje ćemo mi bježati kada se konačno probudimo i suočimo sami sa sobom? Sve megalomanske vizije naše civilizacije su na koncu fritzlangovske Nove Kule Babilonske. One iste nekontrolirane čovječje ambicije koje slikovito opisuje Biblija, u nebo posežuće ambicije, uzrasle kao kule koje su višim zakonom unaprijed osuđene, na ovakvu ili onakvu propast, fizičku ili duhovnu - i prije samog početka gradnje, jer nisu utemeljene. One nemaju temelja, jer je temelj za zdrav civilizacijski napredak oduvijek trebalo biti čovještvo, a ne čovjekova neutaživa glad i potreba koju hedonistički utažuje na račun svijeta oko sebe. Ishod građenja bez temelja je neizbježno - urušavanje u sebe. Što preostaje? "…Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš… …Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad… …Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo... Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom… Gdje su divljine? Nestale su. Gdje je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak." .................................1854. godine indijanski poglavica Seattle |
Rugaju se pjevačici Christini Aguileri kako nije znala riječi svoje himne. Ona se sada opravdava da ju je ponio zanos No curka je na Super Bowlu, najvećem sportskom događaju SADa, pjevajući pjesmu svoje zemlje ozbiljno zeznula stvar, što opet ne treba čuditi s obzirom da žena, kolko mi je poznato, nije završila ni srednju školu. To se često događa (i ne samo u Americi, ako ste sad poletili reći: ah ti glupi Amerikanci) kada slava i bogatstvo dođu preuranjeno, pa sa viškom love, mnogi talentirani dečki i cure zaključe da im nije potreban i višak pameti. Život takve obično kasnije i opameti. No ne treba suditi prestrogo, jer ruku na srce, osim prilične neugode koju mlada Christina vjerojatno trenutno proživljava zbog svoga povelikog javnog gafa, ona zapravo nije napravila nikakav krimen, osim ako bi samo neznanje (manjak općeg znanja) okarakterizirali kao krimen prema samom sebi. Što ono zapravo i jest. Pa smo tako, svaki od nas ponaosob i u najvećoj intimi naših razmišljanja, uvijek sami sebi i sudac i porota. Neugodnjak, doista predstavlja veliki neugodnjak, osramotiti se tako javno, predstavlja neki začudni nehaj kojim se pristupilo zadanom zadatku, barem je danas lako zaguglati neki pojam koji nam nije blizak, pa bile to i riječi nacionalne himne pet minuta prije dogovorenog nastupa. No ne mogu se othrvati pitanju, a koliko nas, odnosno, koliko Hrvatina među nama - zna riječi naše himne? Kod nas, vidite, postoji taj problemčić, što se skoro svaka tema odmah promatra i sudi kroz onaj nacionalistički žar, koji se počesto ima tendenciju rasplamsati u buktinju, koja pred sobom sve proždire, ne mareći puno za odmjerenost, racionalnost i istinoljublje. Pa se i znanje odnosno neznanje nekoliko stihova, automatski karakterizira kao višak ili manjak domoljublja. Baš se zato pitam, ako se u očima onih nacionalistički zanesenih likova domoljublje mjeri stihovima, koliko bi njih i nas (da ne budem nepravedna) zapravo prošlo na tom testu, te bi li onih koji su ga prošli uopće bilo? Lijepa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave… Vjerujem da za prvu strofu ne bi trebalo biti problema, čak su je i oni neskloni učenju i čitanju, mogli nebrojeno puta čuti i naučiti na sportskim stadionima, no idemo dalje… Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina. Mila, kuda si… …druga strofa ima tendenciju ponavljanja, no kako se često spominje zgodna Mila koja je nesumnjivo i Horvat, ni onima slabijeg pamćenja ne bi trebala predstavljati problem, pogotovo ako su skloni zgodnim ženama, no nakon druge dolazimo do treće… Teci Dravo, Savo teci, Nit' ti Dunav silu gubi, Sinje more… ...treća strofa već može biti ozbiljna prepreka za one nesklone zemljopisu, jedna mala strofa a opet prepuna geografskih pojmova, nije lako zbunjenom bubamarcu prateći sve te vodotokove doći do strofe četvrte… Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrašće bura vije, Dok mu mrtve… …koja se gotovo boksački obračunava sa onima koji su do nje stigli, em lomi jezik, em udara elementarnim nepogodoma, em se koristi zastrašivanjem, što reći nego strašna strofa jedne strašno lijepe himne. Vrijedna povremenog lomljenja jezika. No opet, svim nacionalistički zanesenim likovima koji vlastito i tuđe domoljublje mjere ovim stihovima i koji su sada besprijekornim recitiranjem sve četiti strofe, sami sebi, na svoju diku, dokazali da su bez sumnje Pravi Hrvati, štoviše Hrvatine, postavljam jedno pomalo podlo pitanje - a dalje, kako stihovi idu dalje? Nemojte mi samo reći da ne znate SVE riječi naše himne? Pa kakvi ste vi to Hrvati!? Zar oni, koji se takvima smatraju, ne znaju da je Antun Mihanović, pjesnik hrvatskog narodnog preporoda, napisao domoljubnu pjesmu „Horvatzka domovina“ koja je postala temelj naše himne - i koja ima čak 14 (četrnaest!) kitica. Od kojih su u „Lijepu našu“ uzete samo prva, druga, pretposljednja i posljednja strofa. Četrnaest kitica kojima nacionalisti mogu stupnjevati svoje i tuđe hrvatstvo, naravno uz preduvjet da ih prije toga nauče, ako su tomu sposobni il´ skloni. Jer to neki likovi ovdje kod nas čine, mislim, pretjerano dokazuju svoje hrvatstvo, dižući ruku poviše takuina i busajući se u prsa. Dakle, upozoravam ih na čak četrnaest strofa koje bi valjalo znati - a ne samo četiri. Neka se na vrijeme pripreme, da se slučajno u svom nadbusavanju ne osramote Horvatska domovina Lěpa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave dědovino, Da bi vazda čestna bila! Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina, Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Vedro nebo, vedro čelo, Blaga persa, blage noći, Toplo lěto, toplo dělo, Bistre vode, bistre oči: Vele gore, veli ljudi, Rujna lica, rujna vina, Silni gromi, silni udi; — To je naša domovina! Ženju serpi, mašu kose, Děd se žuri, snope broji, Škriplju vozi, brašno nose, Snaša preduć málo doji: Pase marha, rog se čuje, Oj, oj zvenči, oj, u tmine, K ognju star i mlad šetuje; — Evo t’ naške domovine! Luč iz mraka dalko sija, Po veseloj livadici, Pěsme glasno brěg odbija, Ljubni poje k tamburici: Kolo vode, živo kolo, I na berdu, i v dolini, Plešu mladji sve okolo; — Mi smo, pobre, v domovini! Magla, što li, Unu skriva? Ni l’ to našiu jauk turobni? Tko li moleć smert naziva? Il’ slobodni, il’ su robni? »Rat je, bratjo, rat junaci, Pušku hvataj, sablju paši, Sedlaj konjče, hajd pešjaci, Slava budi, gdi su naši!« Buči bura, magla projde, — Puca zora, tmina běži, — Tuga mine, radost dojde, — Zdravo slobost, — dušman leži! Veseli se, tužna mati, Padoše ti verli sini, Ko junaci, ko Horvati, Ljaše kervcu domovini! Teci, Sava hitra, teci Nit’ ti Dunaj silu gubi, Kud li šumiš, světu reci: Da svog’ doma Horvat ljubi, Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrastje bura vije, Dok mu mertve grob sakrije, Dok mu živo serdce bije! Onom milom, dragom, poštenom, naivnom Dudeku, kojega „unatoč i zbog“ njegova ganutljivog poštenja svatko uvijek gazi, legendarne Ladarice na kraju svake epizode zapjevaju najljepše stihove njegovoj voljenoj rodnoj grudi, koju čak i pod cijenu potpunog siromaštva - on u zadnjoj epizodi nije mogao napustiti. A ja po ne znam koji put gledam reprizu Gruntovčana upravo zbog njega i nje, jedne od nebrojenih himni našoj voljenoj domovini koja me svaki put dirne u srce duboko, duboko… Jer dragi moji Hrvati, Hrvatine, Ameri, Američani i preostali svijete, svi vi koji volite mjeriti domoljublje - okanite se ćorava posla Mi možemo pisati i pjevati himne, možemo slagati njihove riječi, možemo izbrojati njihove kitice, možemo izmjeriti njihove stihove i vrlo precizno odrediti njihovu metričku duljinu, ali nema tog mjerila, nema te metričke skale, koja u bilo kome može izmjeriti - ljubav. |
Ova sočna ilustracija jednostavno zaziva neku jednako izdašnu lovačku pričicu kakve uspješno producira recimo naš babl, no stvarnost u zadnje vrijeme priča nevjerojatno lascivne priče, maštovitije nego bilo koja Priča iz davnine naše Ivane Brlić-Mažuranić, pa što god ja vama ovdje lovačkog posložila teško da može nadmašiti samu zbilju, stoga bolje da se u takvo “pričo-lovašenje” ni ne upuštam. Ja ću vama priču nazbilj. Na jednom dijelu naše Dalmatine, baš tamo gdje ona prolazi kroz suri krški krajolik, bez puno ljudi, a s viškom kamena, maleno je carstvo jednog krasnog velikog sokola. Možda je riječ i o većem jastrebu ili manjem orlu, ali kako na daljinu baš i ne kužim razliku između jednog, drugog ili trećeg, uzdam se u narodnu poetiku i njenu sklonost sokolovima, pa neka bude sokol. E pa s tim sokolom, koji me baš svaki put dočeka na toj dionici naše Dalmatine, moje srce redovito uzleće od sreće. Baš svaki put moj Mićo (a od milja sam ga nazvala mojim Mićkom) dočeka putnike na toj dionici autoputa, izazivajući u njima valove radosti, dok onako slobodno kruži zrakom ili dok budno motri sa najviše grane jednog zakržljalog grabića. Mićo je naime pravi lovac i svojim okom sokolovim vreba s visine kakav zalogaj, ne osvrćući se na naše limene kante koje pod njim jure tamo-vamo i vamo-tamo. Mići vjerojatno, sa tih nebeskih visina, mi i naši jureći limeni ljubimci, izgledamo beznačajnije i gluplje nego kakav slasni miš ili zmija. Od miša ili zmije njemu je barem pun stomak, a od nas konzerviranih nikakve koristi. Sad nas ima, a već idući tren –FIJUUUU!- nas nema. Baš besmisleno. I baš kao da želi potvrditi ova moja razmišljanja, Mićo me nedavno silno razveselio. Radujući se tako ponovnom, doduše kao treptaj kratkom ali dragom susretu s njim, kružila sam pogledom po nebu iznad sebe, kroz šporko staklo našega jurećeg limenka, ne bih li ugledala svoga prijatelja. Kadli na moje iznenađenje - eto Miće! Eto Miće, ni na nebu ni na grani, nego kako sjedi zdesna, na visokoj litici, uza samu autocestu. Sjedi Mićo na litici, promatra nas u facu, nagnuo glavicu i kao da se znatiželjno pita: Ma koji je ovo vrag, ova autocesta? Kakve su ovo konzerve, krije li se u njima kakav slasni zalogaj? Evo mene da ja to pobliže vidim? Eto vraže čuda! Ne znam jel`me ocijenio kakvim slasnim zalogajem, ali promatrao nas je ni manje ni više nego baš kao kakav - lešinar Eh moj lijepi Mićko, baš si me nasmijao. Letio ti nama sokole naš! Kako je ova zima dosta oštra i hladna, mnogo je ptičjih vrsta iz sjevernih krajeva u potrazi za toplijim prezimilištem i u bijegu pred hladnoćom, sletalo i na naša jezera, rijeke i močvarna područja. U kratkim pauzama svoga proputovanja sletala su na dan-dva i cijela jata velikih ptica kao što su labudovi, ždralovi i sjeverne čaplje. Imala sam tako priliku slušati razgovor ovih naših lokalnih “lovaca” koji su se hvalili, pazite sad, tom lovačkom “vještinom” pucanja iz grmlja na te ždralove u letu. Meni ovako blesavoj je u tom trenutku priznajem zablokirala pamet, jer jednostavno nisam mogla naći riječi kojima bih opisala što o cijeloj toj priči mislim. Preplavio me potpuni besmisao tog čina pucanja na prelijepe ptice u preletu, samo radi pucanja, ubijanja i veličanja svoje kvazi-vještine. Stoga sam se naglas upitala ima li u blizini kakav dućan i ima li u tom dućanu frižider i ima li u tom frižideru smrznutih pilića, koka, tučica i ostalih vrsti mesa? Na potvrdan odgovor da ima, samo sam naglas zaključila da onda ne shvaćam tu nezasitnost njihovih guzica za ždralovim mesom. Ubiti divlju pticu samo zato što je tu naletila, iz čistog predatorskog instinkta, a ne iz stvarne potrebe, po meni je potpuno besmisleno i na kraju krajeva – kukavički, čista ljudska glupost. Ako ti se brajo puca na pokretnu metu, a pucaj onda na glinene golubove. Imaš tu krasnu sportsku disciplinu trap, pa na njoj vježbaj svoju preciznost, brzinu i vještinu. A ako nemaš trap, nabavi neke poklopce majkumu, ostavi jadne ždralove na miru. Neke stvari stvarno ne kužim dušemi, a lovačke priče su jedna od tih. A što drugo reći nego da im je ponestalo čepova… čepova? Čekajte, doći ćemo i do toga... Inače je u bivšem sistemu postojao jedan zgodan školski predmet koji se zvao otprilike nešto kao Obrana i zaštita, nek me isprave oni koji se sjećaju bolje, davno je to bilo, ali ova priča napominjem - neće biti lovačka priča. I kolikogod taj predmet recimo bio jedan očit alat partijske indoktrinacije, ipak si na njemu mogao naučiti neke praktične i “zlu ne tribalo” stvarčice. Kao što su recimo vezati zavoje, stavljati udlage, te kako pucati iz obične puške. Ovo pucanje iz puške meni je zvučalo jednostavno neodoljivo. No kao za inat, učitelj koji je našu generaciju učio svemu tome, onu jedinu školsku pušku ni slučajno nije davao u ruke curica, nego samo dječaka, po nekom sveopćem razmišljanju, to jest diskriminaciji, da za curice nije oružje nego kuhača, kao što za dečke nije kuhača nego oružje. Pa su curice istom logikom usmjeravane na sate Domaćinstva, a dečki na sate Obrane i zaštite. A ja sam tako htjela naučiti pucati iz puške, kolikogod voljela jesti i peći palaćinke. No igrom slučaja, vrlo mi se brzo pružila prilika držati pušku u rukama. Bila je to doduše obična zračnica kojom su se dečki, muški rođaci iz šire obitelji, igrali i zezali po selu, ali i ona je poslužila svrsi. Naime desilo se da su jedno popodne dečki odlučili provjeriti svoju vještinu u gađanju metalnih pivskih čepova na razdaljini od kojih desetak metara. Iako to ne zvuči puno, pogoditi one male čepove od Karlovačke, na toj udaljenosti, kada je puška veća od tebe, iz stojećeg položaja - baš i nije mačji kašalj. I posložili tako moji rođaci te čepove na neki kamen i stali se izmijenjivati u pucanju, pucaju oni i pucaju, pršte buseni trave, frca pogođen kamen, ali sami čepovi ni - mic. Ja već izgarajući od želje da sudjelujem u njihovoj igri, sve cupkajući s noge na nogu, nestrpljivo propentam: Dajte meni da i ja probam! Dajte pušku, dajte, dajte i meni pušku! Na što su se oni otvoreno nasmijali i narugali: Je, baš ćeš ti pogodit! Ha-ha žensko! Ali su mi isto, vidljivo se zabavljajući, pokazali kako se pravilno drži puška, opravdavajući to željom da slučajno ne pogodim nekoga od njih. I onda je došao red da i ja zapucam na one pivske čepove. Nakon što sam po svom sudu dobro naciljala, stisla sam obarač i – prvi metalni cijuk tog dana je odjeknuo zrakom. Rođaci su se međusobno pogledali i s osmijehom naglas zaključili da je sigurno u pitanju početnička sreća. Tada sam ponovo naciljala i – drugi metalni cijuk je odjeknuo zrakom. I drugi pivski čep je odletio u obližnju gromilu. Ovaj su se put moji muški rođaci samo nijemo pogledali. Tada sam po treći put naciljala i – treći metalni čep je zvonko zazvečao leteći kroz zrak. Tada je najstariji rođak gotovo panično zavikao: Daj uzmi joj tu pušku, ponestat će nam čepova! Od tada, za one kojima u raspravi ponestane argumenata, s osmijehom u sebi reminisciram tu, samo meni potpuno razumljivu, rečenicu - ponestalo im čepova. Pogodili ste, nemam baš visoko mišljenje o ovakvoj vrsti lova i lovaca “iz grmlja”. Svaka čast izuzecima i onim istinskim zaljubljenicima u prirodu koji se u svojim rejonima doista brinu za životinjsku populaciju, ali nemam razumijevanja ni za ove razuzdane pijandore koji po slavonskim šumama umjesto divljači love Mađarice, no opet razmišljam - bolje da love Mađarice nego da po lovištima čine štetu. Po meni, ne bih zabrinjavajućim nazvala prostituciju na lovačkim orgijama (seks u šumi nije nikome naudio, osim onima koji su se gologuzi seksali na koprivi ili otrovnom bršljanu, pa uhvatili alergijsku reakciju ili krpelja), koliko zapravo zabrinjava vidljiva prostitucija lovstva i lovačkog zanimanja. Lovci, lovkinje, lovstvo, sve češće s pravom izazivaju zgražanje i smijeh, jer sve to skupa osim nečije debele zarade - više nema nikakvog smisla. Izlaskom iz rodovsko-plemensko-lovačkih zajednica nestalo je potrebe za pričanjem krvavih bajki o zajedničkom lovu na krznate mamute ili sabljaste tigrove, tako da me umakanje grančica u životinjsku krv u zapadnim i navodno naprednim zemljama dvadesetprvog stoljeća - nimalo ne impresionira. I vidite, ja sad razmišljam, da netko recimo sutra naudi mome sokolu Mićku, koji unosi toliko veselja u moje srce, kao što su recimo naudili onim krasnim ždralovima, ja ne znam šta bih tom skotu bila u stanju napraviti? Ajmo dragi lovci hipotetski zamisliti slijedeću situaciju, ajmo rećmo na pokretnoj meti dokazivati pucačku vještinu, s tim da bi s one strane cijevi umjesto ždralova sada bili vi. Možda bih tako umjesto sokola Miće na onu visoku liticu kraj autoputa zasjela ja, pa sa zračnicom u ruci i dokazana oka sokolova, kao predator(ica) vrebala sve te samoprozvane lovce, pa da vidimo braćo lovci - kom obojci kom čepovi |
Misliš da znaš plesati... kad ono: Sada ja zapovijedam! Tako vam to u životu ide, uvijek netko vodi, od ljubavi... ...do mržnje. "so u think u can dance" subotom i nedjeljom navečer, DomaTV |