Pregled posta

himne i himnički zanosi

Rugaju se pjevačici Christini Aguileri kako nije znala riječi svoje himne. Ona se sada opravdava da ju je ponio zanos No curka je na Super Bowlu, najvećem sportskom događaju SADa, pjevajući pjesmu svoje zemlje ozbiljno zeznula stvar, što opet ne treba čuditi s obzirom da žena, kolko mi je poznato, nije završila ni srednju školu. To se često događa (i ne samo u Americi, ako ste sad poletili reći: ah ti glupi Amerikanci) kada slava i bogatstvo dođu preuranjeno, pa sa viškom love, mnogi talentirani dečki i cure zaključe da im nije potreban i višak pameti. Život takve obično kasnije i opameti.

No ne treba suditi prestrogo, jer ruku na srce, osim prilične neugode koju mlada Christina vjerojatno trenutno proživljava zbog svoga povelikog javnog gafa, ona zapravo nije napravila nikakav krimen, osim ako bi samo neznanje (manjak općeg znanja) okarakterizirali kao krimen prema samom sebi. Što ono zapravo i jest. Pa smo tako, svaki od nas ponaosob i u najvećoj intimi naših razmišljanja, uvijek sami sebi i sudac i porota.

Neugodnjak, doista predstavlja veliki neugodnjak, osramotiti se tako javno, predstavlja neki začudni nehaj kojim se pristupilo zadanom zadatku, barem je danas lako zaguglati neki pojam koji nam nije blizak, pa bile to i riječi nacionalne himne pet minuta prije dogovorenog nastupa. No ne mogu se othrvati pitanju, a koliko nas, odnosno, koliko Hrvatina među nama - zna riječi naše himne?

Kod nas, vidite, postoji taj problemčić, što se skoro svaka tema odmah promatra i sudi kroz onaj nacionalistički žar, koji se počesto ima tendenciju rasplamsati u buktinju, koja pred sobom sve proždire, ne mareći puno za odmjerenost, racionalnost i istinoljublje. Pa se i znanje odnosno neznanje nekoliko stihova, automatski karakterizira kao višak ili manjak domoljublja.

Baš se zato pitam, ako se u očima onih nacionalistički zanesenih likova domoljublje mjeri stihovima, koliko bi njih i nas (da ne budem nepravedna) zapravo prošlo na tom testu, te bi li onih koji su ga prošli uopće bilo?

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave…

Vjerujem da za prvu strofu ne bi trebalo biti problema, čak su je i oni neskloni učenju i čitanju, mogli nebrojeno puta čuti i naučiti na sportskim stadionima, no idemo dalje…

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si…

…druga strofa ima tendenciju ponavljanja, no kako se često spominje zgodna Mila koja je nesumnjivo i Horvat, ni onima slabijeg pamćenja ne bi trebala predstavljati problem, pogotovo ako su skloni zgodnim ženama, no nakon druge dolazimo do treće…

Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more…

...treća strofa već može biti ozbiljna prepreka za one nesklone zemljopisu, jedna mala strofa a opet prepuna geografskih pojmova, nije lako zbunjenom bubamarcu prateći sve te vodotokove doći do strofe četvrte…

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve…

…koja se gotovo boksački obračunava sa onima koji su do nje stigli, em lomi jezik, em udara elementarnim nepogodoma, em se koristi zastrašivanjem, što reći nego strašna strofa jedne strašno lijepe himne. Vrijedna povremenog lomljenja jezika.

No opet, svim nacionalistički zanesenim likovima koji vlastito i tuđe domoljublje mjere ovim stihovima i koji su sada besprijekornim recitiranjem sve četiti strofe, sami sebi, na svoju diku, dokazali da su bez sumnje Pravi Hrvati, štoviše Hrvatine, postavljam jedno pomalo podlo pitanje - a dalje, kako stihovi idu dalje? Nemojte mi samo reći da ne znate SVE riječi naše himne?

Pa kakvi ste vi to Hrvati!?

Zar oni, koji se takvima smatraju, ne znaju da je Antun Mihanović, pjesnik hrvatskog narodnog preporoda, napisao domoljubnu pjesmu „Horvatzka domovina“ koja je postala temelj naše himne - i koja ima čak 14 (četrnaest!) kitica. Od kojih su u „Lijepu našu“ uzete samo prva, druga, pretposljednja i posljednja strofa.

Četrnaest kitica kojima nacionalisti mogu stupnjevati svoje i tuđe hrvatstvo, naravno uz preduvjet da ih prije toga nauče, ako su tomu sposobni il´ skloni. Jer to neki likovi ovdje kod nas čine, mislim, pretjerano dokazuju svoje hrvatstvo, dižući ruku poviše takuina i busajući se u prsa. Dakle, upozoravam ih na čak četrnaest strofa koje bi valjalo znati - a ne samo četiri. Neka se na vrijeme pripreme, da se slučajno u svom nadbusavanju ne osramote

Onom milom, dragom, poštenom, naivnom Dudeku, kojega „unatoč i zbog“ njegova ganutljivog poštenja svatko uvijek gazi, legendarne Ladarice na kraju svake epizode zapjevaju najljepše stihove njegovoj voljenoj rodnoj grudi, koju čak i pod cijenu potpunog siromaštva - on u zadnjoj epizodi nije mogao napustiti. A ja po ne znam koji put gledam reprizu Gruntovčana upravo zbog njega i nje, jedne od nebrojenih himni našoj voljenoj domovini koja me svaki put dirne u srce duboko, duboko…


Jer dragi moji Hrvati, Hrvatine, Ameri, Američani i preostali svijete, svi vi koji volite mjeriti domoljublje - okanite se ćorava posla Mi možemo pisati i pjevati himne, možemo slagati njihove riječi, možemo izbrojati njihove kitice, možemo izmjeriti njihove stihove i vrlo precizno odrediti njihovu metričku duljinu, ali nema tog mjerila, nema te metričke skale, koja u bilo kome može izmjeriti - ljubav.

Post je objavljen 07.02.2011. u 23:30 sati.