Pregled posta

Metropolis

Nedavno sam čitala jednu zanimljivu agencijsku vijest, kako Kinezi grade najveći grad na svijetu:

-Kina je u svoj veliki graditeljski plan uvrstila izgradnju grada koji će biti 26 puta veći od Londona i u kojem će živjeti 43 milijuna stanovnika, a bio bi najveći na svijetu. Taj megalopolis prostirao bi se na površini od 41.440 četvornih kilometara (za usporedbu površina kopnene Hrvatske je 56.542km2), a spajao bi 9 (devet) gradova u delti Biserne rijeke. Povezivat će ih 4989km željeznica i 150 drugih divovskih infrastrukturnih projekata na području vodovoda, energije i telekomunikacija. Projektom se želi oživotvoriti ideja o lakšem komuniciranju i korištenju zdravstvenih usluga u drugim gradovima, a kako je kazao Ma Xiangming, voditelj projekta: “Megalopolis će omogućiti pravedniju raspodjelu radnih mjesta i ravnopravan pristup svim uslugama.”-

Zamislimo samo posljedice takve urbane reforme, kojom brišemo selo i selimo kompletnu populaciju u grad, u isplanirano monstruozan megalopolis koji će prekriti golemu površinu, daleko veću nego je danas recimo prekriva jedan već postojeći mega-grad kao što je Mexico City ili Tokio (koji se već suočio sa nekim posljedicama viška gradskog betona, a manjka zelenih površina, odnosno prirode, o tome sam već pisala). Zamislimo posljedice takva života na ljudski rod, ali ponajviše zamislimo posljedice po samu prirodu (koju, ne zaboravimo, ljudska vrsta tek privremeno nastanjuje) čiji će prostor taj budući megalopolis uzurpirati. Pokušajmo baciti pogled sa neke više točke, izvan uskih okvira naših tijela i razmišljanja, negdje iznad same površine Zemlje.

U zadnjim nastavcima G.Lucasove sekstologije Ratova Zvijezda, Ratovi Zvijezda Epizoda I,II,III: Fantomska prijetnja, Napad klonova i Osveta Sitha, možemo naći i vidjeti upravo to što tražimo. Njihova se radnja velikim dijelom odvija na površini izmaštanog, no vizualno dojmljivog, planeta Coruscanta, administrativnog centra cijele galaktike. Zašto vizualno dojmljivog? Zato jer se iz svemira i njegove orbite vidi da je Coruscant - ekumenopolis, planet-grad u kojega je izgradnjom metastazirao. Taj jedan jedini mega-grad prekriva cijelu kuglu, sve nekadašnje oceane, šume i brda, kojih više nema, pa se i zrak stvara umjetnim putem. Coruscant je smješten u Centralnom prstenu, ima jedno sunce i atmosferu Tipa 1. Nema nikakvih domaćih vrsta, iako je većinom naseljen ljudima. Neboderi na Coruscantu stalno se nadograđuju i povisuju, te su toliko visoki da sunčana svjetlost uopće ne dopire do donjih razina. Zapravo, najniže razine Coruscanta nisu vidjele sunčevu svjetlost već 95,000 godina. U tim razinama obično žive prosjaci, šverceri, mutanti i ostali nelegalni ili sumnjivi ljudi, dok u višim razinama stanuju moćnici, senatori i bogataši.

Krenimo sada iz filma u zbilju, u “demontažu” budućeg najvećeg grada na svijetu. Iz mnogo razloga smatram da je to potrebno. Krenimo stoga u raščlanjivanje te buduće metastaze čovječanstva na licu ovog planeta.

Koji je zapravo cilj gradnje ovakvih urbanističkih izraslina na površini planeta? U ime “pravednije raspodjele radnih mjesta i ravnopravnog pristupa svim uslugama” jednim jedinim gradom prekriti cijeli planet? Možda ne voljno, ali ipak neumoljivo, potpuno crpljenje i uništenje svih prirodnih resursa u ime komoditeta isključivo jedne, dakle - ljudske vrste?

Da. To je bojim se de facto taj zlokoban cilj. To je ta našem planetu opipljiva fantomska prijetnja.

Spustimo se sada iz visoke orbite na površinu samog planeta, u okružje jednog takvog grada. Radnja nijemog Metropolisa (kultni njemački ekspresionistički film znanstveno-fantastičnog žanra iz 1927. redatelja Fritza Langa), smještena u jednu takvu futurističku urbanu distopiju, služi kao kontekst u kojemu Lang propituje socijalnu krizu/sukob između radnika i vlasnika/gospodara u kapitalizmu. Priča filma se odvija u masivnom, rastućem, futurističkom mega-gradu Metropolisu, u kojem je društvo podijeljeno u dvije klase:

-planera/menadžera koji žive visoko u luksuznim neboderima,

-te radnika koji žive i rade u podzemlju (još jednom napominjem da je film snimljen 1927!).

Poruka filma je jasna, koliko god ona ozbiljna ili naivna bila, paralele sa današnjošću još i jasnije. Stoga pitam, stoljeće nakon zamišljene budućnosti koja se na najgori način ostvarila bez onog filmskog happy enda - “pravednija raspodjela radnih mjesta i ravnopravan pristup” u jučerašnjem, današnjem i sutrašnjem kapitalizmu? Samo kroz urbanistička rješenja? Ma kome to druže Ma Xiangming pričate bajke? Ako je “pravednost” uopće cilj ovakve graditeljske megalomanije koja će spojiti devet golemih gradova u jedan još golemiji, ona je promašaj koji već u startu nema zdravog razuma niti šansu. Svaki se kapital po svojoj prirodi akumulira preko nečije grbače i na nečiji trošak, a time se akumulira i društvena nepravda. Veličina urbanih centara tu pojavu ne umanjuje, već upravo suprotno, samo - povećava. Vas u gradnju megalopolisa ne tjera pravda već interes.

Na razvijenom zapadu trend postindustrijskog bježanja iz gradova traje već neko vrijeme, jer je zapadnjačka civilizacija zasićena industrijom, bukom, prometom, ljudima, počela bježati u predgrađa, na margine, ograđena naselja, prirodu koje sve manje ima i ekstremnu divljinu koja je preostala. Grad zato napučuje sirotinja, odnosno oni koji nemaju financijska sredstva za bijeg. Ekonomski i društveni jaz jača. Na istoku je (Kina, Indija) slika zato dijametralno suprotna. Tamo trendovi kaskaju, u korak sa cvatućim istočnjačkim kapitalizmom, kojega je zapad u onom prvotnom obliku odradio prije stoljeća, pa je proces naseljavanja obrnut – siromašno stanovništvo sa sela, u potrazi za koricom kruha i prevladavanjem ekonomskog jaza i dalje masovno bježi u brzo-rastuće, sve zagušenije, sve veće megalopolise, koji taj jaz povećavaju. Koliko god procesi na zapadu i istoku možda bili suprotni, oba imaju istu posljedicu.

Sve je ovo već u praksi, zadnjih stotinjak godina, dokazano. Eliminacijom sela iz međuovisne, nestabilne i krhke jednadžbe selo : grad, neće nestati “problem sela”, već će se problem nejednakosti preseliti u sam grad, te urušiti zajednicu iznutra, truljenjem, unutar sebe. Baš kao što je obrnuto, pokušajem eliminacije grada iz iste jednadžbe, “vizionar” to jest zločinac Pol Pot - urušio vlastito društvo. Oni koji danas (o)lakonski zagovaraju povratak na selo i pastirske rute, smeću s uma ne samo ekonomske, sociološke i druge trendove, već i krvave povijesne lekcije. Zato sumnjam druže Ma Xiangming, sumnjam u vaše riječi umotane u nama već povijesno poznate parole, kao i u vaše ciljeve i pobude.

Ali zato u samo ostvarenje megalomanskih kineskih poduhvata ne treba sumnjati niti malo. Dokazali su da ih mogu provesti do kraja, još od drevnih vremena i Kineskog zida do modernog doba i monstruozne brane Tri Klanca. Imati kao zaleđe zemlju toliko goleme površine i ljudstva, odnosno kapitala i golemog broja ruku koje će ga otplaćivati i odrađivati, osigurava ostvarenje i naizgled najluđih megalomanskih planova ljudskog roda. Odnosno interesnih planova onih metropolisovskih “planera/menadžera” koji tim resursima trenutno raspolažu, upravljaju i manipuliraju.

Ne treba smetnuti s uma da na koncu često samo “uspješna” provedba čini razliku između vizionara i najobičnijeg luđaka. No tko će sutra vrednovati tu uspješnost? Inicijator/graditelj ili onaj koji je zbog nečije ideje nasilno iseljen, iskorišten, upropašten? Naša se Vlada (na žalost ili na sreću), u usporedbi sa kineskom vizijom, može samo posramljeno poklopiti ušima zbog svog “velikog” plana izlaska iz gospodarske krize, podizanjem nekoliko trafostanica i brodskih dokova. No čak da se planovi hrvatske Vlade nekim čudom u potpunosti ostvare, u što opravdano sumnjam, to ih neće učiniti vizionarima – nedostaje im naime ono golemo zaleđe. A bez zaleđa, sve brzinski sklepane politikantske “vizije” ostaju siromašne, male i beznačajne, odnosno, umjesto vizija, za koje se izdaju, (p)ostaju potpuni - promašaji.

Kao što sam već spomenula, još je Pol Pot imao “viziju” agrarne reforme u Kambodži, kojoj je jednostavno odlučio ukinuti grad i preseliti kompletnu populaciju na selo. Pa je to i učinio - ukinuo je grad bacivši jednim suludim “vizionarskim” potezom vlastitu zemlju natrag u starovjekovno robovlasništvo, pritom stvarajući zloglasna polja smrti na kojima su milijuni tih nesuđenih građana/seljana posijali svoje vlastite živote. Staljin je vizionarski prisilno selio cijele narode sa Kavkaza tisućama kilometara daleko, ukidajući im selo, kako bi stopirao eventualne pobune, pri tom zatirući svaki trag njihovih kultura. Posljedice svih tih poteza su naravno bile katastrofalne i vidljivo se zlokobno vuku sve do današnjih dana (teroristički napadi u Rusiji).

Mel Gibsonov film Apocalypto, upozoravajuće i vrlo aktualno remek-djelo o propasti jedne drevne civilizacije, prati bijeg glavnog junaka Jaguarove Šape, pred tehnološki naprednijom i destruktivnijom bjelačkom civilizacijom, u sigurnost dubina amazonske prašume. Dok se za njegovim leđima naziru obrisi stepeničaste piramide (babilonske kule njegove civilizacije), zloslutno odzvanjaju proročanske riječi kako propast velikih civilizacija dolazi kako izvana tako i iznutra. Ovih smo dana svi mogli pročitati vijest o pronalasku do sada nepoznatog amazonskog plemena u njenim prašumama, koje do sada svojevoljno - nije imalo kontakt sa našom civilizacijom. Njihov pronalazak ne znači da je pleme konačno odlučilo s nama uspostaviti kontakt, već nažalost govori da se dubina i sigurnost amazonske prašume u koju je Jaguarova Šapa nekoć pobjegao, kancerogenim pohodom naše civilizacije – kritično i alarmantno smanjila. Metropolisovi pipci dosegli su do srca džungle, a to je bilo samo pitanje trenutka.

Naša metropolisovska civilizacija proširila je svoje zloćudne pipke na sve strane ovog svijeta, više ni jedan dio nije netaknut, ni jedan dio nije ostao neoskvrnjen, metastazirali smo “čovječanstvo” u sve kutke ovog planeta, gušeći prirodu, tjerajući čovjeka na njegove margine. Miroljubivost, ljudska karakteristika koja određuje civiliziranost, na strani je ovih izgubljenih plemena, dok agresija i barbarstvo karakteriziraju ponašanje naše ”civilizacije” a zapravo ljudske divljine, koja guta sve pred sobom. Miroljubivi goli “divljaci” u srcu prašume zapravo predstavljaju jedini ostatak čovještva, koju divljačka destrukcija naše “uljuđene civilizacije” uništava. Zapravo smo mi, ovako obučeni i civilizirani - jedini divljaci, dok su oni, goli i neobrazovani - civilizacija koja nezaustavljivo odumire. Naše je djelovanje time potpuno ogoljeno, kao i sudbina.

Skoro svaku večer posljednjih dana, hrvatsko je gledateljstvo moglo pratiti putovanje jednog novinara Amazonom i njegove doživljaje sa autohtonim indijanskim plemenima, te susrete sa raznim došljačkim eksploatatorima, građevinarima, poduzetnicima, lovcima, ribarima i drvosječama. Iz epizode u epizodu, mogli smo svjedočiti uništavanju, krčenju i nelegalnoj sječi hektara terena, svakodnevnom, neumoljivom, prebrzom, smanjivanju prašume. Destruktivna civilizacija pred kojom je Jaguarova Šapa bježao, sa morskih obala na koje se nekoć iskrcala, dospjela je konačno, posječeni hektar po posječeni hektar - do Šapina posljednjeg skrovišta. Bojim se da ni južnoamerički Šapa danas, kao nekoć sjevernoamerički Indijanci pometeni Posljednjom granicom nestalog Divljeg zapada - više nema gdje bježati.

Mladi Freder na početku Metropolisa spava i sanja jezive apokaliptične vizije rodnog grada. Mi danas, kao i on, sanjamo svijet koji nestaje, kojeg u snu svjesno i nesvjesno gazimo. Mi smo svi još uvijek, baš kao i Freder, do onog neizbježnog trenutka buđenja - spavači.
Indijanska plemena bježala su pred nama na zapad, u prašumu, a kada konačno i nje nestane, kada je naš megalopolis proždre i kada se svi naši gradovi spoje u jedan Metropolis, u jedan Coruscant, u jedan kineski projekt, gdje ćemo mi bježati kada se konačno probudimo i suočimo sami sa sobom?

Sve megalomanske vizije naše civilizacije su na koncu fritzlangovske Nove Kule Babilonske. One iste nekontrolirane čovječje ambicije koje slikovito opisuje Biblija, u nebo posežuće ambicije, uzrasle kao kule koje su višim zakonom unaprijed osuđene, na ovakvu ili onakvu propast, fizičku ili duhovnu - i prije samog početka gradnje, jer nisu utemeljene.
One nemaju temelja, jer je temelj za zdrav civilizacijski napredak oduvijek trebalo biti čovještvo, a ne čovjekova neutaživa glad i potreba koju hedonistički utažuje na račun svijeta oko sebe. Ishod građenja bez temelja je neizbježno - urušavanje u sebe.

Što preostaje?


Post je objavljen 12.02.2011. u 17:30 sati.