Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Nedavno sam čitala jednu zanimljivu agencijsku vijest, kako Kinezi grade najveći grad na svijetu:
-Kina je u svoj veliki graditeljski plan uvrstila izgradnju grada koji će biti 26 puta veći od Londona i u kojem će živjeti 43 milijuna stanovnika, a bio bi najveći na svijetu. Taj megalopolis prostirao bi se na površini od 41.440 četvornih kilometara (za usporedbu površina kopnene Hrvatske je 56.542km2), a spajao bi 9 (devet) gradova u delti Biserne rijeke. Povezivat će ih 4989km željeznica i 150 drugih divovskih infrastrukturnih projekata na području vodovoda, energije i telekomunikacija. Projektom se želi oživotvoriti ideja o lakšem komuniciranju i korištenju zdravstvenih usluga u drugim gradovima, a kako je kazao Ma Xiangming, voditelj projekta: “Megalopolis će omogućiti pravedniju raspodjelu radnih mjesta i ravnopravan pristup svim uslugama.”-
Zamislimo samo posljedice takve urbane reforme, kojom brišemo selo i selimo kompletnu populaciju u grad, u isplanirano monstruozan megalopolis koji će prekriti golemu površinu, daleko veću nego je danas recimo prekriva jedan već postojeći mega-grad kao što je Mexico City ili Tokio (koji se već suočio sa nekim posljedicama viška gradskog betona, a manjka zelenih površina, odnosno prirode, o tome sam već pisala). Zamislimo posljedice takva života na ljudski rod, ali ponajviše zamislimo posljedice po samu prirodu (koju, ne zaboravimo, ljudska vrsta tek privremeno nastanjuje) čiji će prostor taj budući megalopolis uzurpirati. Pokušajmo baciti pogled sa neke više točke, izvan uskih okvira naših tijela i razmišljanja, negdje iznad same površine Zemlje.
U zadnjim nastavcima G.Lucasove sekstologije Ratova Zvijezda,Ratovi Zvijezda Epizoda I,II,III: Fantomska prijetnja, Napad klonova i Osveta Sitha, možemo naći i vidjeti upravo to što tražimo. Njihova se radnja velikim dijelom odvija na površini izmaštanog, no vizualno dojmljivog, planeta Coruscanta, administrativnog centra cijele galaktike. Zašto vizualno dojmljivog? Zato jer se iz svemira i njegove orbite vidi da je Coruscant - ekumenopolis, planet-grad u kojega je izgradnjom metastazirao. Taj jedan jedini mega-grad prekriva cijelu kuglu, sve nekadašnje oceane, šume i brda, kojih više nema, pa se i zrak stvara umjetnim putem. Coruscant je smješten u Centralnom prstenu, ima jedno sunce i atmosferu Tipa 1. Nema nikakvih domaćih vrsta, iako je većinom naseljen ljudima. Neboderi na Coruscantu stalno se nadograđuju i povisuju, te su toliko visoki da sunčana svjetlost uopće ne dopire do donjih razina. Zapravo, najniže razine Coruscanta nisu vidjele sunčevu svjetlost već 95,000 godina. U tim razinama obično žive prosjaci, šverceri, mutanti i ostali nelegalni ili sumnjivi ljudi, dok u višim razinama stanuju moćnici, senatori i bogataši.
Krenimo sada iz filma u zbilju, u “demontažu” budućeg najvećeg grada na svijetu. Iz mnogo razloga smatram da je to potrebno. Krenimo stoga u raščlanjivanje te buduće metastaze čovječanstva na licu ovog planeta.
Koji je zapravo cilj gradnje ovakvih urbanističkih izraslina na površini planeta? U ime “pravednije raspodjele radnih mjesta i ravnopravnog pristupa svim uslugama” jednim jedinim gradom prekriti cijeli planet? Možda ne voljno, ali ipak neumoljivo, potpuno crpljenje i uništenje svih prirodnih resursa u ime komoditeta isključivo jedne, dakle - ljudske vrste?
Da. To je bojim se de facto taj zlokoban cilj. To je ta našem planetu opipljiva fantomska prijetnja.
Spustimo se sada iz visoke orbite na površinu samog planeta, u okružje jednog takvog grada. Radnja nijemog Metropolisa (kultni njemački ekspresionistički film znanstveno-fantastičnog žanra iz 1927. redatelja Fritza Langa), smještena u jednu takvu futurističku urbanu distopiju, služi kao kontekst u kojemu Lang propituje socijalnu krizu/sukob između radnika i vlasnika/gospodara u kapitalizmu. Priča filma se odvija u masivnom, rastućem, futurističkom mega-gradu Metropolisu, u kojem je društvo podijeljeno u dvije klase:
-planera/menadžera koji žive visoko u luksuznim neboderima,
-te radnika koji žive i rade u podzemlju (još jednom napominjem da je film snimljen 1927!).
Zbog praktičnosti ću nastojati ukratko prepričati iznimno dug i kompliciran scenarij ovog filma, no molim vas za strpljenje, u kontekstu teme o kojoj govorim vrijedan je čitanja. Vjerujem da ćete uočiti neke poveznice sa svijetom oko nas.
Dakle, grad Metropolis osnovao je i njime autokratski vlada Joh Fredersen. Njegov sin Freder, kao i drugi sinovi bogatih Metropolisovih menadžera, živi luksuznim životom daleko od stvarnosti. Jednog dana Freder, prateći prelijepu radnicu izvan svog zlatnog kaveza, prvi put otkriva užase radničkog podzemlja, njihova tegobnog života (sjetimo se kako je Buda otkrio svijet), te terora ogromnog stroja zvanog M-Mašina, koji u eksploziji ubija desetke radnika. U dimu i kršu nesreće, Freder otkriva Molocha, monstruozno božanstvo unutar stroja, kojemu su bespomoćni radnici žrtvovani. Potom se vraća u Novi Babilonski Toranj, ogroman neboder u vlasništvu svoga oca, te ga suočava sa onim čemu je svjedočio, no kod njega nailazi na zid nerazumijevanja.
Sin pod krinkom običnog radnika tada ulazi u radnički svijet, gdje u katakombama podržava lijepu Mariu koja radnicima proriče dolazak Mediatora/Posrednika/Proroka koji će biti srce između glave (planera) i ruku (radnika). No menadžeri na pobunu radnika neće sjediti skrštenih ruku, već će uz pomoć znanstvenika i njihovih izuma (fatalne robot-žene) među njih pokušati unijeti nered. Sin će dotle, kao delirični radnik za strojem, imati seriju vizija i halucinacija, razapeća na tvorničkom satu, dijelova Knjige Otkrivenja, plesa smrti nad gradom.
U neizbježnoj općoj pobuni radnici ruše monstruoznu M-Mašinu i uništavaju njeno Srce, glavni gradski generator, što dovede do potpunog hidrauličnog sloma, velike poplave radničkog grada i u zadnji tren izbjegnute tragedije pomora dječice, koju spase Maria i Freder. Radnici, shvativši što su učinili, vjerujući da su ubili vlastitu djecu, harače gornjim gradom te spaljuju uhvaćenu robot-ženu.
U međuvremenu se Freder obračunava sa poludjelim znanstvenikom, te se s Mariom vraća na ulice, gdje poduzima prvi korak kao Posrednik, nagovorivši predstavnika radnika i svoga autokratskog oca da pruže jedan drugom ruke, tako započinjući novo doba zajedništva i reforme.
Poruka filma je jasna, koliko god ona ozbiljna ili naivna bila, paralele sa današnjošću još i jasnije. Stoga pitam, stoljeće nakon zamišljene budućnosti koja se na najgori način ostvarila bez onog filmskog happy enda - “pravednija raspodjela radnih mjesta i ravnopravan pristup” u jučerašnjem, današnjem i sutrašnjem kapitalizmu? Samo kroz urbanistička rješenja? Ma kome to druže Ma Xiangming pričate bajke? Ako je “pravednost” uopće cilj ovakve graditeljske megalomanije koja će spojiti devet golemih gradova u jedan još golemiji, ona je promašaj koji već u startu nema zdravog razuma niti šansu. Svaki se kapital po svojoj prirodi akumulira preko nečije grbače i na nečiji trošak, a time se akumulira i društvena nepravda. Veličina urbanih centara tu pojavu ne umanjuje, već upravo suprotno, samo - povećava. Vas u gradnju megalopolisa ne tjera pravda već interes.
Na razvijenom zapadu trend postindustrijskog bježanja iz gradova traje već neko vrijeme, jer je zapadnjačka civilizacija zasićena industrijom, bukom, prometom, ljudima, počela bježati u predgrađa, na margine, ograđena naselja, prirodu koje sve manje ima i ekstremnu divljinu koja je preostala. Grad zato napučuje sirotinja, odnosno oni koji nemaju financijska sredstva za bijeg. Ekonomski i društveni jaz jača. Na istoku je (Kina, Indija) slika zato dijametralno suprotna. Tamo trendovi kaskaju, u korak sa cvatućim istočnjačkim kapitalizmom, kojega je zapad u onom prvotnom obliku odradio prije stoljeća, pa je proces naseljavanja obrnut – siromašno stanovništvo sa sela, u potrazi za koricom kruha i prevladavanjem ekonomskog jaza i dalje masovno bježi u brzo-rastuće, sve zagušenije, sve veće megalopolise, koji taj jaz povećavaju. Koliko god procesi na zapadu i istoku možda bili suprotni, oba imaju istu posljedicu.
Sve je ovo već u praksi, zadnjih stotinjak godina, dokazano. Eliminacijom sela iz međuovisne, nestabilne i krhke jednadžbe selo : grad, neće nestati “problem sela”, već će se problem nejednakosti preseliti u sam grad, te urušiti zajednicu iznutra, truljenjem, unutar sebe. Baš kao što je obrnuto, pokušajem eliminacije grada iz iste jednadžbe, “vizionar” to jest zločinac Pol Pot - urušio vlastito društvo. Oni koji danas (o)lakonski zagovaraju povratak na selo i pastirske rute, smeću s uma ne samo ekonomske, sociološke i druge trendove, već i krvave povijesne lekcije. Zato sumnjam druže Ma Xiangming, sumnjam u vaše riječi umotane u nama već povijesno poznate parole, kao i u vaše ciljeve i pobude.
Ali zato u samo ostvarenje megalomanskih kineskih poduhvata ne treba sumnjati niti malo. Dokazali su da ih mogu provesti do kraja, još od drevnih vremena i Kineskog zida do modernog doba i monstruozne brane Tri Klanca. Imati kao zaleđe zemlju toliko goleme površine i ljudstva, odnosno kapitala i golemog broja ruku koje će ga otplaćivati i odrađivati, osigurava ostvarenje i naizgled najluđih megalomanskih planova ljudskog roda. Odnosno interesnih planova onih metropolisovskih “planera/menadžera” koji tim resursima trenutno raspolažu, upravljaju i manipuliraju.
Ne treba smetnuti s uma da na koncu često samo “uspješna” provedba čini razliku između vizionara i najobičnijeg luđaka. No tko će sutra vrednovati tu uspješnost? Inicijator/graditelj ili onaj koji je zbog nečije ideje nasilno iseljen, iskorišten, upropašten? Naša se Vlada (na žalost ili na sreću), u usporedbi sa kineskom vizijom, može samo posramljeno poklopiti ušima zbog svog “velikog” plana izlaska iz gospodarske krize, podizanjem nekoliko trafostanica i brodskih dokova. No čak da se planovi hrvatske Vlade nekim čudom u potpunosti ostvare, u što opravdano sumnjam, to ih neće učiniti vizionarima – nedostaje im naime ono golemo zaleđe. A bez zaleđa, sve brzinski sklepane politikantske “vizije” ostaju siromašne, male i beznačajne, odnosno, umjesto vizija, za koje se izdaju, (p)ostaju potpuni - promašaji.
Kao što sam već spomenula, još je Pol Pot imao “viziju” agrarne reforme u Kambodži, kojoj je jednostavno odlučio ukinuti grad i preseliti kompletnu populaciju na selo. Pa je to i učinio - ukinuo je grad bacivši jednim suludim “vizionarskim” potezom vlastitu zemlju natrag u starovjekovno robovlasništvo, pritom stvarajući zloglasna polja smrti na kojima su milijuni tih nesuđenih građana/seljana posijali svoje vlastite živote. Staljin je vizionarski prisilno selio cijele narode sa Kavkaza tisućama kilometara daleko, ukidajući im selo, kako bi stopirao eventualne pobune, pri tom zatirući svaki trag njihovih kultura. Posljedice svih tih poteza su naravno bile katastrofalne i vidljivo se zlokobno vuku sve do današnjih dana (teroristički napadi u Rusiji).
Mel Gibsonov film Apocalypto, upozoravajuće i vrlo aktualno remek-djelo o propasti jedne drevne civilizacije, prati bijeg glavnog junaka Jaguarove Šape, pred tehnološki naprednijom i destruktivnijom bjelačkom civilizacijom, u sigurnost dubina amazonske prašume. Dok se za njegovim leđima naziru obrisi stepeničaste piramide (babilonske kule njegove civilizacije), zloslutno odzvanjaju proročanske riječi kako propast velikih civilizacija dolazi kako izvana tako i iznutra. Ovih smo dana svi mogli pročitati vijest o pronalasku do sada nepoznatog amazonskog plemena u njenim prašumama, koje do sada svojevoljno - nije imalo kontakt sa našom civilizacijom. Njihov pronalazak ne znači da je pleme konačno odlučilo s nama uspostaviti kontakt, već nažalost govori da se dubina i sigurnost amazonske prašume u koju je Jaguarova Šapa nekoć pobjegao, kancerogenim pohodom naše civilizacije – kritično i alarmantno smanjila. Metropolisovi pipci dosegli su do srca džungle, a to je bilo samo pitanje trenutka.
Naša metropolisovska civilizacija proširila je svoje zloćudne pipke na sve strane ovog svijeta, više ni jedan dio nije netaknut, ni jedan dio nije ostao neoskvrnjen, metastazirali smo “čovječanstvo” u sve kutke ovog planeta, gušeći prirodu, tjerajući čovjeka na njegove margine. Miroljubivost, ljudska karakteristika koja određuje civiliziranost, na strani je ovih izgubljenih plemena, dok agresija i barbarstvo karakteriziraju ponašanje naše ”civilizacije” a zapravo ljudske divljine, koja guta sve pred sobom. Miroljubivi goli “divljaci” u srcu prašume zapravo predstavljaju jedini ostatak čovještva, koju divljačka destrukcija naše “uljuđene civilizacije” uništava. Zapravo smo mi, ovako obučeni i civilizirani - jedini divljaci, dok su oni, goli i neobrazovani - civilizacija koja nezaustavljivo odumire. Naše je djelovanje time potpuno ogoljeno, kao i sudbina.
Skoro svaku večer posljednjih dana, hrvatsko je gledateljstvo moglo pratiti putovanje jednog novinara Amazonom i njegove doživljaje sa autohtonim indijanskim plemenima, te susrete sa raznim došljačkim eksploatatorima, građevinarima, poduzetnicima, lovcima, ribarima i drvosječama. Iz epizode u epizodu, mogli smo svjedočiti uništavanju, krčenju i nelegalnoj sječi hektara terena, svakodnevnom, neumoljivom, prebrzom, smanjivanju prašume. Destruktivna civilizacija pred kojom je Jaguarova Šapa bježao, sa morskih obala na koje se nekoć iskrcala, dospjela je konačno, posječeni hektar po posječeni hektar - do Šapina posljednjeg skrovišta. Bojim se da ni južnoamerički Šapa danas, kao nekoć sjevernoamerički Indijanci pometeni Posljednjom granicom nestalog Divljeg zapada - više nema gdje bježati.
Mladi Freder na početku Metropolisa spava i sanja jezive apokaliptične vizije rodnog grada. Mi danas, kao i on, sanjamo svijet koji nestaje, kojeg u snu svjesno i nesvjesno gazimo. Mi smo svi još uvijek, baš kao i Freder, do onog neizbježnog trenutka buđenja - spavači.
Indijanska plemena bježala su pred nama na zapad, u prašumu, a kada konačno i nje nestane, kada je naš megalopolis proždre i kada se svi naši gradovi spoje u jedan Metropolis, u jedan Coruscant, u jedan kineski projekt, gdje ćemo mi bježati kada se konačno probudimo i suočimo sami sa sobom?
Sve megalomanske vizije naše civilizacije su na koncu fritzlangovskeNove Kule Babilonske. One iste nekontrolirane čovječje ambicije koje slikovito opisuje Biblija, u nebo posežuće ambicije, uzrasle kao kule koje su višim zakonom unaprijed osuđene, na ovakvu ili onakvu propast, fizičku ili duhovnu - i prije samog početka gradnje, jer nisu utemeljene.
One nemaju temelja, jer je temelj za zdrav civilizacijski napredak oduvijek trebalo biti čovještvo, a ne čovjekova neutaživa glad i potreba koju hedonistički utažuje na račun svijeta oko sebe. Ishod građenja bez temelja je neizbježno - urušavanje u sebe.
Što preostaje?
"…Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš…
…Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad…
…Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...
Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…
SLUŠAONICA 1
I'm 
bacivši jednim suludim “vizionarskim” potezom vlastitu zemlju natrag u starovjekovno robovlasništvo, pritom stvarajući zloglasna polja smrti na kojima su milijuni tih nesuđenih građana/seljana posijali svoje vlastite živote. Staljin je vizionarski prisilno selio cijele narode sa Kavkaza tisućama kilometara daleko, ukidajući im selo, kako bi stopirao eventualne pobune, pri tom zatirući svaki trag njihovih kultura. Posljedice svih tih poteza su naravno bile katastrofalne i vidljivo se zlokobno vuku sve do današnjih dana (teroristički napadi u Rusiji).