Marketing
Da su htjeli
Rano jutros slušam vijesti. Dva libijska vojna pilota svojim su zrakoplovima prebjegli na Maltu, jer su po vlastitom svjedočenju dobili zapovijed pucati na prosvjednike u svojoj zemlji... a takvu naredbu nisu mogli poslušati.
Razmišljam... pucati na vlastiti narod nije bila opcija koju su mogli prihvatiti, prigovor njihove savjesti bio je veći. Osjećam, ganuće i skrušenost, ranjivost, pred takvim ljudskim činom... samoodređenja.
Djed na koncu Le Silence de la mer, nijemo u potpunoj tišini, slomljenom Werneru (koji kreće na ruski front, s kojega se vjerojatno nikad neće vratiti), pruža knjigu velikog pisca i nobelovca Anatole Francea, sa podcrtanom jednom jedinom rečenicom koja govori umjesto njega: “Dobro je za vojnika da odbije zločinačke zapovjedi.”
Nadodala bih - ne samo da je dobro, to mu je dužnost. I ne samo vojniku, već svakom čovjeku, pa bio on svojim životnim izborom i vojnik kojemu je u opisu posla slušati zapovijedi. No takav izbor ima svoju cijenu…
Misli mi skupa s libijskim pilotima, rano jutros lete našem Rudolfu Perešinu, prvom pilotu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i heroju Domovinskog rata. Svojim zrakoplovom MIG-21, Perešin je 25. studenoga 1991. s bihaćkog aerodroma prebjegao iz JNA u austrijski Klagenfurt, odbivši se boriti protiv svojega naroda. Tamo izgovara svoje poznate riječi: "Ja sam Hrvat i neću pucati na hrvatski narod." Svoj je izbor bio spreman platiti životom.
I platio ga je. Drugog dana Bljeska, 2.svibnja 1995., obavljajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške, Perešinov MIG je pogođen. Katapultirao se na neprijateljski teritorij i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su Hrvatskoj 4.kolovoza 1997., a 15.rujna 1997. pokopan je na Mirogojskom groblju.
Promišljajući fenomen iskoraka iz mase, odnosno utapanja u istoj, naše pero u šaci je, u jednom od svojih iznimno zanimljivih tekstova, sažeo ovaj problem u rečenicu “Tko će prvi?”, primjerujući slučaj njemačkog vojnika Josepha Shultza, koji je odbio sudjelovati u masakru partizana, svjestan da svojim izborom i sebe osuđuje na smrt. Odbijajući biti dijelom njemačkog streljačkog voda, istupanjem iz stroja, vojnik Shultz je sebe stavio pred njega.
Sebežrtvovanje. U sjeni takva bogolika izbora, svima nam fali poniznosti i nijeme skrušenosti.
Jer napraviti takav iskorak – o Bože. Biti onaj prvi. Cijena takvog čina samoodređenja prečesto je vlastiti život. Ono beskompromisno traži dati svoj život za tuđi. Rijetki su spremni platiti tu cijenu. Oni koji to učine, po moralnim i etičkim učenjima sviju vjera lete ka zvijezdama. Ali što ako je u igri i tuđi život? Ako ne nosimo odgovornost "samo" za sebe? Ako izborom da ne učinimo zločin - u smrt ne bacamo samo sebe, već i naše najmilije? Ne smijemo se zavaravati, poslušati savjest i pod tim uvjetima, učiniti izbor koji se čini ljudski nemoguć i koji iziskuje gotovo nadnaravnu, mitsku, nadljudsku snagu - čin je nemjerljive hrabrosti, čin je duboke duhovnosti, čin je starogrčkih tragedija. Iskoračiti iz stroja samo sa puškom u ruci ili avionom nije isto, jedno ne pruža mogućnost bijega u sigurnost kao drugo, no odluka iskoraka je vrijedna divljenja u svakom slučaju.
Libijski piloti su za sobom vrlo vjerojatno ostavili obitelji, supruge, djecu, očeve, majke, braću i sestre… svjesni da će upravo njihov „izbor savjesti“ – njihove najmilije izložiti represiji i odmazdi zločinačkog režima (koji će ih u najmanju ruku obilježiti kao - obitelji izdajnika). No oni su ipak odbili pucati na svoj narod.
Razmišljam o ´90tima. I naše malo misto je u zadnjem ratu doživjelo avionske napade. Tim su avionima također pilotirali vojni piloti. U akciji hrvatskih snaga “Zelena Tabla - Male Bare” osvojena su skladišta oružja JNA. Tu su burnu i neprospavanu noć nad našim malim mistom avioni JNA letjeli bacajući “paučinu” i svijetleće rakete. Poslije se među našim svitom proširilo razmišljanje i rečenica, koju i danas često, u reminiscenciji na te dane, u razgovorima čujem: “Da su stvarno htjeli, sravnili bi raketama grad sa zemljom…” (u prijevodu: oni su ´poštedili´ grad i ljude) - kao izraz narodne svijesti o mogućim ishodima pogrešnih pilotskih izbora te noći, a dijelom i kao odjek one stvarne zloćudne prijetnje koju su te noći zapovjednici JNA putem vojnih zrakoplova odaslali.
Hm, “Da su (oni) htjeli”… osobno mi je teško nakon toliko vremena znati što su piloti koji su sudjelovali u akcijama, a što njihovi zapovjednici, u svojim glavama, te kaotične i uzavrele noći, mislili i htjeli. Ne usuđujem se spekulirati na neviđeno bez dovoljno informacija, jer teško je govoriti o psihologiji čovjeka, bez saznanja o samom čovjeku. No činjenica je da na sam grad, taj put, nije pala ni jedna raketa (no jest na skladište oružja Male Bare, gdje je pritom poginuo vozač kamiona). Izraz i koncept “Da su htjeli” ulazio bi stoga u ono neodredivo, nemjerljivo, hazardersko područje “Što bi bilo kad bi bilo” - koje je podložno vječnom povijesnom i psihološkom propitivanju. Da su htjeli...
U drugim, kasnijim napadima na naš grad, piloti JNA su usred bijela dana, u školski izvedenoj vojnoj akciji - zaskočili našu obranu i bombardirali skladišta u luci. Cilj je bio napad, napad je izvršen. Žrtva je pala. Ovaj su put granate pale u neposrednu blizinu naselja, civila, žena i djece. Zbog promišljena i podmukla načina na koji je napad izveden, jasno je da (i) taj put kod njih nikakva prigovora savjesti nije bilo.
Razmišljam danas kako nikakvog propitivanja nije bilo ni nad Guernicom, ni nad Vukovarom, ni nad Sarajevom. Piloti koji su po zločinačkim zapovjedima upravljali avionima nad tim gradovima nisu poslušali prigovor savjesti, ako su ga i imali. Svojim izborom “Jesu htjeli su” izabrali su zločin i potom ga učinili. Oni nisu učinili iskorak iz stroja, nisu postali izloženi samomisleći individualci, nisu sebe osvijestili niti osavijestili, nisu sebe žrtvovali. Koliko god se neka vojna akcija nazivala “čistom”, koliko god ona ciljala samo na “objekte”, koliko god bombe bile “pametne” – inicijator unaprijed računa na moguće kolateralne žrtve, a to baca sjenu na njenu “čistoću”.
-U prohladnu svibanjsku zoru jedan je pjesnik ušao u kabinu ratnog zrakoplova kako bi poveo svoju posadu u smrt. Slijedio je besmislenu naredbu za besmisleni zadatak i dobio priliku promišljati o čovjekovoj sudbini na deset tisuća metara visine, dok su u blizini kružili rojevi njemačkih lovaca spremni da se obruše na spore francuske izvidnike. Smije li potreba za obranom domovine biti opravdanje za slanje stotina tisuća ljudi u sigurnu smrt, kako bi stožerni časnici i političari, umjesto da organiziraju učinkovitu obranu, imali opravdanje za potpisivanje neumitne kapitulacije... -
Najveći pilot među piscima i najveći pisac među pilotima, Antoine de Saint-Exupéry upravo o prigovoru savjesti govori u svome romanu Ratni pilot/Flight to Arras/Pilote de guerre: “Posao svjedoka me oduvijek paralizirao. Što sam Ja ako se ne umiješam? Trebam biti dio toga da Budem.”
On govori iz drugog kuta, kao pilot pustolov Saint-Exupéry, 1940. u činu zrakoplovnog satnika, koji se bori na europskom nebu za ideale slobode, bratstva i jednakosti, iako zna da protiv premoćne njemačke Luftwaffe nema nikakvih izgleda, no on sebi postavlja ono isto pitanje koje si postavlja savjestan čovjek suočen sa zločinom – Što sam Ja ako ne poduzmem nešto?
Piloti koji su u Libiji ostali pucati na svoj narod, piloti fašizma koji su sravnili Guernicu i Vukovar... da su ti piloti htjeli odbiti zločinačke naredbe, da su mogli htjeti, da su se usudili htjeti - mogli su biti Rudolf Perešin. Da su htjeli, ali nisu. Oni nisu poduzeli nešto. Nitko od njih nije htio biti prvi, a moguće ni želio.
No zahvaljujući nebu dvojica danas ipak jesu.
p.s. ako vas zanima više: posljedice jednog (ne)izbora...
Posljednji let
Post je objavljen 22.02.2011. u 22:30 sati.