MODESTI BLEJZ

Takvi su nažalost kroz povijest često imali tendenciju ići iz krajnosti u krajnost. Ovo me iz nekog čudnovatog razloga podsjetilo na fenomen američke antipušačke histerije, na Taličnog Toma/Lucky Lukea koji je u jednom trenutku umjesto cigare počeo žvakati zdraviju suhu travku. Podsjetilo me na tu bolesnu histeriju koja je vrhunac dosegla retuširanjem ne samo ovog stripa već i starih fotografija, retuširanjem originalnih dokumenata prošlosti, koje nisu libili prekrajati photoshop-uklanjanjem cigareta, na primjer čak i sa poštanskih markica (na kojima recimo legendarni Robert Johnson puši, a po histericima - ne bi smio).
Dakle, njihovo igranje Boga dovelo je do autentičnog falsificiranja, ne samo umjetnosti, već čak i same povijesti.Ta bolest ide tako daleko.
............................................................
Ah ti Ameri, reći ćete, lov je njihov nacionalni sport, prvo su proganjali crnce, pa vještice, pa Indijance, pa komuniste u moderniziranom lovu na vještice, pa pušače, sada evo i teroriste, jer su im oni trenutno na tapetu, ništa čudno, tko je sljedeći? Ali prevarili bi ste se, nisu samo Ameri pretplaćeni na prekrajanje umjetnosti. Davno prije njih, davno prije Amerike kao takve, postojala je jedna ekipa u Bizantu koja nije mogla smisliti ikone, koja nije mogla smisliti sličice po zidovima, sličice po stanovima, sličice po džepovima, bakugane-gromite-wiksice i uopće sličice kao takve. Zvali su se ikonoklasti i naprosto su uživali tući freske sa zidova, jer su smatrali da ikone i svetački prikazi predstavljaju idolopoklonstvo, grešno klanjanje idolima, koje ruku na srce ni Mojsije nije baš previše obožavao. Što je i dokazao kad je u papar samlio ono zlatno tele, kad se već gladan, žedan i nedojeban spustio sa brda
Ništa manje revna bila je i post-generacija kineske komunističke revolucije koja je, žedna krvi i zaluđena drug-Maovim mudrolijama iz malene crvene knjižice, pokrenula zloglasnu masovnu Kinesku Kulturnu Revoluciju (nije daleko od KKK), kojom su se dobrano potrudili zatući svaki trag svog kulturnog nasljeđa, da do dana današnjeg od autentične kineske kulture nije ostao kamen na kamenu, već samo suhoparni ostaci i lažnjaci (ovo se posebice odnosi na trupe lažne tradicionalne kineske opere, koje krstare svijetom i mlate lovu na račun svjetskog neznanja).
Ah ti Kinezi, reći ćete, to je i njihov nacionalni sport, ali opet ćete se prevariti pomislivši da smo mi Europejci novijeg doba puno napredniji. Primjera je bezbroj. Postojale su i ovdje neke mudre čistunske glave koje su naknadno isklesanim smokvinim listićima prekrivali navodno sablažnjive intimne organe antičkih (sic!) kipova, te su se čunke zatim po mondenim pariškim salonima skandalizirale nekim tamo opscenim Doručcima Na Travi, iste su čunke dugim velovima prekrivale gole nožice viktorijanskih stolova i stolica, pa potom i gola ženska, doduše brončana, no ipak – poprsja…
Gdje su bili ti čistunci i moralisti kad su na svijet došli Adam i Eva, gdje su bile te čunke kad je Kain ubio Abela. Gledali su porniće, a organizirali krimiće, eto gdje, kao Goebbels i njegova propagandna mašinerija.

Zato, hvala bogu, postoji noćni program i zato se filmove koji su puni nasilnih scena programskom shemom vrlo jednostavno prebaci u kasnije prikazivačke termine. Tako se vrlo efikasno riješi bojazan da će mlađe populacije biti izložene nepoželjnim sadržajima (ako je mlađa populacija uopće izgovor za cenzuru), koju se usput rečeno ovakvim priprostim cenzurama debelo podcjenjuje. Današnja djeca više škodljivog nasilja iskuse u svojoj neposrednoj okolini, od prvog školskog sata do večernjeg Dnevnika u krugu nefunkcionalne obitelji, nego što im to jedan akcijski film može priuštiti. Razloga za izbacivanje okrutnijih scena iz filma u tim kasnim noćnim terminima, u kojima je Posljednji Mohikanac emitiran, dakle uopće nije bilo.

Na djelu je zapravo lažno moraliziranje, nametanje isključivijeg morala od morala samoga Vatikana, od jedne televizije koja bi htjela biti papskija od Pape. Da su principijelni - jednakom bi mjerom srezali i već spomenutog Mojsija i Abrahama i Isusovo rođenje i sve prigodne biblijske serije i filmove koji su ovih dana sa malih ekrana prikazivani. Da su imalo dosljedni sebi i svojim lažno-moralnim krojačkim navadama, ne bi majci na tv-ekranima ostala niti jedna krvava, okrutna i genocidna egipatska pošast, niti jedno žrtvovanje nedužnog jaganjca, niti jedan slikoviti biblijski prijestup protiv čovječanstva (jer zašto je Herodu dopušteno što Indijancima nije? zašto se jaganjac u Hramu može priklati, a Uncas nad ponorom - ne?).
Po tim bi krojačkim pravilima koja su sasjekla Posljednjeg Mohikanca, trebalo onda sasjeći cijelu Dobru Knjigu koja svojim većim dijelom pliva u krvi, nemoralu i starozavjetnim lascivnostima i koja daklem po detaljnom sadržaju i pojedinim scenama - uopće nije dobra. Ta zašto po toj logici stati na filmovima? Pustimo mašti na volju i cenzurirajmo sve što nam se čini nepodobno i škodljivo po moral.

Tek bi takva potpuna dosljednost razotkrila cjelokupnu i potpunu besmislenost cenzorskog rezanja filmova. Ovako je na djelu, više od samog filma, Nova TV prikazala mjerenje dvostrukim aršinom.

Tiha noć nad malenim judejskim seocem Betlehemom. Spokoj i magičnost ozračja remeti samo tiho komešanje skutrenih ovčica i lijeno preživanje triju prašnjavih i umornih deva pred jednom sirotinjskom oronulom štalicom na osami. Tri egzotična došljaka, tri mudraca sa istoka, trojica koja su iz daleka do ove iste štalice pratila jednu sjajnu zvijezdu, pred njom su sada opipljivo drhtali od uzbuđenja. Baltazar, Melkior i Gašpar, a tako su se ta trojica zvali, toliko su dugo čekali ovaj trenutak, toliko dugo, čeznutljivo, predano i potpuno, cijeli svoj mudrački život, da su sada Melkioru i Gašparu klecala koljena, a Baltazaru se tresle ruke. U osušenom mu se staračkom grlu čak stvorila knedla, jer nije htio pogriješiti u časti koja je baš njemu ukazana, stoga se kratko zakašlje i pročisti grlo, lijevom rukom posegne pod svoj vuneni ogrtač (jer pustinjske noći su hladne) te otamo izvuče… zarolanu pergamenu. Još jednom se samoohrabrujuće zakašlje i pod blijedim svjetlom betlehemske zvijezde i odsjaja pucketavih pastirskih vatri počne s nje drhtavo, ali svečano čitati:
Poštovana drugarice Marijo,
poštovani druže Josipe, poštovano Djetešce, gospodo cijenjeni uzvanici, drugovi pastiri i ostala cijenjena braćo i sestre, poštovani skupe,
idući za sjajnom nebeskom zvijezdom koja nam je utrla i pokazala put, okupismo se ovdje u ovako velikom broju jer je naša nazočnost na ovom svečanom događaju propisana nebeskim protokolom, providnošću, čašću i dužnošću,
stoga mi je osobito zadovoljstvo pred ovim časnim skupom reći dvije-tri riječi o otajstvu, božjem blagoslovu, ljubavi i praštanju… etc, etc…

Telefonski tajni dogovori moćnika???

-O veliki Kaifa, imamo ti i nosimo važnih vijesti!
-Dobrih ili loših po narod židovski?
-Loših Kaifa, barem po narod jako loših, po zadnjim informacijama koje upravo stigoše iz Rima - August car rimski i cijeloga poznatog svijeta - provesti će popis sveg stanovništva u Judeji!
-Što će dakako i njemu i našem kralju Herodu dobro doći kao izgovor i povod za nove poreze.
-Zar od kojih i mi ne bi trebali dobiti udjela?
-Tako mi Abrahama i svih naših praotaca - u tijeku su bez sumnje tajni dogovori moćnika… iz kojih smo ne svojom voljom izuzeti!
-Što nam je onda činiti o mudri Kaifa?
-Što se inače čini kad su u pitanju tajni dogovori moćnika - iz ovih stopa sazvati veliko svećeničko vijeće, dakako!
-Zar u ovaj kasni noćni sat uznemiravati puste ulice Jeruzalema, čemu tolika hitnja o Kaifa Veliki?
-No-no djeco moja, ne smijemo gubiti ni časa, hudo je doba, o glavi nam se radi, najtajnije odaslati deva-express u bliže dijelove Judeje, okupiti svo trenutno raspoloživo svećenstvo u što većem broju, već noćas sazvati mudro vijeće!
-Ta zašto već noćas o mudri Kaifa?
-Kako zašto, pa da se u ovoj mračnoj noći - dogovorimo.

1. Uoči gostovanja grčkog nogometnog kluba PAOK u Zagrebu i uzvratne utakmice protiv hrvatskog nogometnog kluba Dinamo - šačica hrvatskih građana je usred našeg glavnog grada, sačekala, divljački kamenovala i zapalila autobus pun grčkih građana koji su došli poduprijeti svoje nogometaše. Ovaj put, na svu sreću, nema mrtvih. Ima ranjenih.

2. Dan poslije slušam izjavu osobe zvane Zdravko Mamić, vlasnika nogometnog kluba Dinamo, koja glumi gospodina i recitira napamet naučene prigodne stihove o zgroženosti divljaštvom nekih tamo životinja koji nisu navijači njegova kluba već njegovom klubu samo žele zlo.

3. A dan poslije, to jest danas, odigrava se utakmica.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

No da, izjava gospona Mamića. Baš se pravi našao govoriti o zlu, divljaštvu i dobru jednog kluba. Kao da s ničim nema baš nikakve veze. A baš ta osoba već godinama hrvatskoj javnosti dijeli živopisne lekcije o divljaštvu, poučava sve nas skupa kako biti divljak - i kako za svoje divljaštvo ne odgovarati već iz njega i s njim profitirati. I onda se takav zgraža, odnosno glumi da se zgraža, jer nešto pred kamerama treba reći, a u biti ga za sve boli neka stvar.

Ne pada snijeg da sakrije brijeg...

No sve ovo zapravo svi već znamo. Nastojat ću što manje spomenutog uzimati u usta jer ovo nije post o njemu i njegovom liku i (ne)djelu. Svi mi znamo tko je i što je dotični, tko su i što su napadači na autobuse i kako ide protokol prilikom ovakvih incidenata - zgražanje-opća paradna osuda-zaborav - i svi se skupa samo kao papige ponavljamo i ponavljamo, ne razmišljajući zapravo dokle bi to ponavljanje trebalo trajati, valjda do vječnosti. I svi mi znamo što bi se trebalo poduzeti, ali to nas ne sprečava da ne poduzimamo ništa. Stoga hajmo malo u psihološku obdukciju ovog ˝ništa˝.

Zaista, dolove i brijeg prekrio je snijeg, a službe su poslovično uhvaćene na prepad, nespremne – jer snijeg ih je opet iznenadio. No je li tomu tako ili je situacija upravo suprotna. S vremenom sam, promatrajući, stekla dojam da je upravo suprotna. U ovom dijelu kugle zemaljske postoje 4 godišnja doba. Ljeti je vruće i nema kiše, zimi je hladno i pada snijeg. Dakle ponovimo - Zimi pada snijeg - to se uči već u vrtiću. Iako je snijeg kao i svake godine na vrijeme predviđen i najavljen i službe su imale dovoljno vremena da se pripreme, uočavam da su one (opečene lošim iskustvima te okilavljene kaosom u sistemu) sada već psihološki kondicionirane biti iznenađene. One unaprijed dizanjem ruku od problema, prepuštanjem općoj apatiji, nevoljkosti za djelovanjem, gubitničkoj uvjetovanosti - doista ostvaruju svoju noćnu moru te dopuštaju da ih snijeg iznenadi. Jer su, gle paradoksa, one spremne biti iznenađene, vrhunski pripremljene da budu nespremne.

Nama se danas događa psihološka kondicioniranost na sačekuše, na nasilje, odnosno na ono što mnogi iz nedovoljne informiranosti i neznanja brzopleto trpaju u kategoriju sportskog nasilja i navijačkih nereda. Mi smo danas istrenirani biti iznenađeni divljaštvom, klasičnim sačekušama, do te mjere - da nam se redovito događaju, a mi se nad njima poslovično i neučinkovito zgražamo i nakon dva dana ih zaboravljamo.
Molim vas pažljivo od prve sekunde pogledajte priloženi video napada na autobus grčkih gostiju. Na samom se početku zapisa, kroz šoferšajbu, niti metar pred autobusom, uočava policijska pratnja, dakle policijska pratnja koja bi svojom prisutnošću trebala osiguravati goste, jer je očito svjesna da postoje razlozi zbog kojih je njihova sigurnost ugrožena. Pa opet, iako na nju pripravni, sačekuša je i pratnju i goste opet uhvatila nespremne. Zaključak je da je njihova i naša spremnost, na sve i sva, postala - pro forma. Izgleda radi.

Redovitost ovakvih incidenata je toliko točna i pravovremena, toliko predvidljiva, da je prerasla u sustav za sebe, sustav nasilja koji je učinkovitiji nego sustav koji bi nasilje trebao sprečavati. Oni se zapravo, ta dva sustava, u velikom djelu zabrinjavajuće preklapaju i srastaju. Teška i bremenita tvrdnja, no nažalost ništa manje točna. Kamenom na bus, pendrekom po glavi, bombom na auto, snajperom u glavu. Zbog učestalosti ovih incidenata, oni su u očima javnosti čak postali nezanimljivi i dosadni, maltene benigni. A nisu. I niti su sportski, niti navijački. Iako sa sportom imaju itekakve veze, a sa općim kaosom još i više, kolikogod mi pred tim zatvarali oči. Nefunkcionalnom društvenom sustavu naprosto je lakše podcijeniti ili previditi sustav nasilja nego priznati vlastitu nesposobnost da ga zaustavi i što je gore prepoznati svoj udjel u njegovom stvaranju.

Možda je ipak ispravnije reći, da sport ima veze s njima, barem ovo što se danas kod nas potura pod sport (konkretno hrvatski nogomet), a u stvari je najobičnije mafijaško leglo i servis za pranje novca u kojem se tovi onaj zgroženjak s početka teksta. U tom je smislu takav sport lice istog novčića kojem je ovakvo nasilje naličje.
Sačekuše se ne događaju u sportskim dvoranama, niti su ravnopravni obračuni navijačkih skupina, sačekuše su doista iskorak iz dvorana, no ne i iskorak iz sistema. One u biti koracaju baš u korak sa sistemom na snazi, kojeg je još Ivo Brešan odavno definirao kao sistem: Use-nase-podase.

Ulovi, tuci, zgrabi, ukradi, ubij, umlati, uskoči, doskoči, laži i maži. U tom smislu, ove sačekuše to jest ove klasične lovačke zasjede, u kojoj lovac iz nadmoćne pozicije čeka svoju ranjivu i nezaštićenu lovinu - pripadaju baš ovoj priči. U ovom slučaju, čak nije bila riječ ni o navijačkoj skupini, već su lovina bili gosti ekipe u gostovanju. U učinkovitom sustavu nasilja kojeg mi svi skupa još uvijek toleriramo desio se grubi previd, ali ne i podbačaj (da ne toleriramo, kao što jesmo, izišli bi na ulice kao Francuzi ili Grci iskazujući svoj bunt). No nemojmo biti licemjeri, naše zgražanje zbog nevinih ne smije biti veće od onoga da je kojim slučajem bila riječ o pravim grčkim navijačima. Napadnuta možda jest kriva lovina, ali kao i uvijek u sustavu nasilja – napadnuta je uspješno. Cilj je bio napasti, napad je izvršen. Operacija uspjela, pacijent umro.

Kako tome stati na kraj. Prestati tolerirati, eto kako. Prestati tolerirati nasilje nad društvom, nad građanima, zatim lopovštinu, korupciju, bijedu, jad… prestati biti kondicioniran, jer vidite, nije ovdje riječ o sportu. U društvu, koje u svakom pogledu podupire zakon jačega, neki tamo pišljivi navijački zakoni ne rješavaju apsolutno ništa, kolko god drakonski oni bili. Navijački zakon može i treba iza rešetaka strpati bacača bengalke, može ih strpati sto, ali ne poduzima apsolutno ništa kako bi iza rešetaka strpala velike igrače, pokvarene vlasnike, menadžere, premrežene mafijaše, koji pod protekcijom države za masne sume preprodaju igrače i istoj državi kradu/utajuju porez. Pravda ne smije biti potkupljiva ni probirljiva. Ona bi trebala biti učinkovita i udariti lopova i divljaka po onome što svakog boli - džepu.

A ova šaka idiotskih ˝junaka˝, a zapravo jadnika, spremnih na kamenovanje svojih i stranih građana, nije pala s Marsa, već iz Hrvatske, zemlje koja je u jednako dubokim problemima, da ne kažem jednu vulgarniju riječ, kao i zemlja napadnutih stranih građana. To su balavci koji se igraju rata i uz pomoć čopora iskaljuju svoje frustracije, potvrđuju pripadnost, nalaze si svrhu u životu kolikogod bezumna ona bila. Ali cijela slika ove društvene tragedije sagledava se tek kroz razbijeno staklo onog kamenovanog autobusnog prozora, iz kojeg zjapi jasna panorama dubokog ponora grčke krize. Ponor u kojeg padamo i mi, u kojeg padamo svi skupa. Još se sjećam onog natpisa i poziva sa grčke Akropole, te kolijevke demokracije, koji me na trenutak ispunio ponosom: Narodi Europe…!
Eh da, narode hrvatski, s grčke se strane razbijenog prozora, bez sumnje, sada jednako ružno sagledava i duboki ponor hrvatske krize.

U zadnje vrijeme sva recentna događanja u ovom našem društvu odišu psihopatološkom malignošću, ne dvojite ni časa o čemu se tu radi i ne bojte se to definirati – ovo je strašno, ovo je naprosto strašno. No strašnije od strašnog je prihvatiti ovakvu stvarnost kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´. To nam se dogodilo i događa, jer se kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´ - prihvatilo i prihvaća. Stoga razbijmo vlastitu kondicioniranost i prestanimo rezignirano prihvaćati što nam se pod normalno servira.

Zar ne osjećamo svi da nam je stvarno svega dosta? Stvarno je dosta. Dosta je bilo! Ne pada snijeg da sakrije brijeg, već da sakrije ili otkrije tragove. Kako divljim zvijerima stati na kraj? Lijep bi početak bio prestati se zgražati i po tim tragovima koji vode do pragova raznoraznih gosn mamića konkretno poslati - poreznu službu.

Rezultat večerašnje utakmice: ma koga briga. Gubimo svi.

Grof Monte Christo je kao književni lik i muškarcima i ženama baš uvijek bio po ukusu, stari Dumas je u svoje doba znao složiti priče i namlatiti masne pare. Dumas je bio sapuničar svoga vemena, pa je tako producirao iz svoga neumornog pera (radionice) i ovaj uvijek aktualan neodoljiv osvetnički lik, pravu mušku priču o izdaji i osveti, mačističku dramu napetu kao noćne napetice dramskog programa hrvatskog radia prepune izdaje, ljubavi, osvete, iskupljenja, strasti, mafije, šore i oružja.
A u ovoj turskoj verziji zgodnog Grofa Christa (sa puno modernog oružja i statusnih simbola moći) – pare se i dalje mlate. Sve je krcato nabrijanih sportskih zvjerki, motora, kocke, vila, jahti, žena. Puno pištoljčina koji(ma) mlataraju uokolo odmjeravajući čiji je veći. U ovoj seriji sve puca od - testosterona. Sve kipti od vulkana uzdrhtale strasti. Nekima je to mračno prepucavanje i duboko razrađeno psihologiziranje previše, čak bolno za gledanje. Zato Ezela ne gledaju mlakonje, već samo prekaljena profi ekipa navikla na šoru, seks i nasilje, kao što su recimo rvacke žene i deda Pero u svojim mladalačkim fantazijama

Muškarci koji potajice gledaju 1001 Noć, danas nad pivom plačipizde Onuru da je postao papučar, da je Šeherezada od njega već do druge sezone napravila sentimentalnog mlakonju, da je zapravo postao ono što su odavno njihove žene napravile od njih samih - i da čak ni u pišljivoj sapunici nije uspio u njihovo ime obraniti jedini preostali bastion balkanskog mačizma. I onda na kraju balade, nazdravljajući zadnjim gucom već mlačne pive svojem izmaštanom turskom frendu sa Konzumovih plakata, polupijano bauljaju iz birtije doma, urlajući dobre stare Mišine: Ako meee oooooostaviiiiiiiiiš...

Ali Ezel je nešto sasvim drugo, klasa za sebe, Ezel im stvara zazubice, on im imponira, daje novu nadu, on se mačizmom nameće. Odlučan, odsječan, mračan, šutljiv, ponosan, vuk samotnjak, vođa, po njihovim poimanjima - pravi muškarac. Upravo zbog tog istog umišljenog balkanskog bastiona mačizma, dečki bi markantnog Ezela slijedili u vatru i vodu, tapšući ga po širokim ramenima i čvrstim plećima. On je Ezel. On nije i ne može biti njihov frend, on je ono što bi oni htjeli da budu. Frajerčina. Predvodnik u besprijekornom odijelu. Ko De Niro u Vrućini. Ali kvaka je što Ezel ne pije pivu, on tare samo Jacka Danielsa na egzotičnim i skupim destinacijama, nosi marke, vozi marke, komadi i marke se na njega lijepe. Jer Ezel nije plačipapak, on je vođa, zapovjednik, general, maltene Ante A General komade, zna se - ne moli, one mole njega, on ih sve redom serijski obara i bez riječi baca na krevet, sofu, stol, kuhinjski pult, pod, što god bilo i gdje god se nađe…
*AAAAAAAAAAAnteeeeeeeee skini (mi) se svega ti, puno si lip…
Dečkima to naravno nije svejedno, takve frajere-predatore obožavaš ili mrziš, slijediš ili izdaješ. I oni ga potiho zavideći trpe - sve do jednog dana. Dok se ne okuraže, dok se brojčano ne osnaže, a tog su ga dana (dok im je naravno okrenut leđima) čak u stanju čoporativno prebiti i u istoj mlačnoj pivi utopiti. Baš iz tog razloga što on njihove komade ne moli, već predatorski grabi i baca na krevet, sofu, stol, kuhinjski pult, pod, štobilo… jer konkurenciju nitko ne voli (vjerujem da upravo u legendarnim zavodničkim sposobnostima Generala leži pravi razlog njegova izručenja haaškom sudu, izraz ˝pretjerano bombardiranje˝ valja promatrati u sasvim drugom kontekstu; izraz vezan uz imenicu Knin doista nema nikakvog smisla, ali u drugom kontekstu, ahaha - smisao se naprosto sam nameće).

Komad je pazite tolika zvijerka da su ga konačno morali - strpati i u kavez. Strpati to divno neukroćeno divlje stvorenje iza rešetaka – koja grehota. A pustiti ga da slobodno divljinom lunja - bila bi, khm, divota? Ali on je u kavezu zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti vlastitog krzna. Rešetke između krzna i svijeta postavljene su dakle iz sigurnosnih razloga.
Žene, zna se, oduvijek pate za krznom, zapravo, pate je zapravo preslaba riječ. Ženama se u blizini krzna nešto čudno događa, naočigled im rastu očnjaci cakle im se oči počnu nekontrolirano slinit one gube kontrolu nad sobom i prepuštaju se praiskonskim divljim nagonima! Otud iz mode nikada nije izišao ni minc, ni ris, ni sibirska modra lisica, ni činčile, ni ostale ugrožene endemične oderane vrste. Umjetno krzno nikada neće biti nadomjestak onom pravom, prirodnom, neraščešljanom, toplom, divljem i pomalo vonjavom krznu punom feromona.
Stoga su rešetke između krzna i žena neophodne, jer nije potrebno toliko obuzdavati ovo krzno - koliko čopore žena koje ga ugledaju. Pa su eto i ovog oznojenog pastuha strpali u kavez, da uspaljene ženke ne bi jadnička rastrgale i oderale u onom bezglavom stampedu natjecanja koja će ga prva da prostite - uzjahat.
(ma vidi ih, uspaljenice jedne - ne govorim ni o Gotovini ni o Sanaderu, ej, pa narode, ahaha dajte se saberite malo, o Ezelu je i dalje riječ!)

Mnoge bi žene, vidite, željele biti - krotiteljice lavova. Pucketati kožnim bičem po kavezu kroteći ovu divlju krznenu beštiju, a opet je nikada do kraja ne ukrotiti. To je sva taaaaajna kompliciranog žemskog roda, krotiti a ne ukrotiti, istodobno biti ukroćena, ali ne i zarobljena, ulovljena i vječno lovljena. Zašto jednostavno kad može komplicirano, jel´ tako? Uf, hebo nas Ezel takve, ahaha!

Tip je premarkantan i prezgodan – premuževan. Ultimativni mužjak. Idealan za nadvijanje.* U tome je i problem i čar. Za dečke problem - za žene prokletstvo i dar. Prevelika konkurencija, prevelik izazov i kušnja, prejak, pretajnovit, preopak, prešutljiv, preopasan i prezavodljiv. S njim je sve nekako -pre-. Piješ s njim piće, a sve gledaš odakle će macan izvuć opako oružje pa te njime… pre-bit il` upucat.

Visok, taman, zgodan, opasan. Ubojita kombinacija. Rasan sazreli primjerak svoga roda, neočerupana runjava zvjerka. Vlasnik neobrijane, brižno njegovane, dvodnevne bradice - jer se njega, ahaha, i žilet boji
A tako baš nekako i izgleda - oštar kao žilet. Posebice kad se razbjesni pa postane još zavodljiviji, napetiji, energičniji, kada mu nozdrve zafrkću, a pogled zasiječe, kad mu se mišice pod snježno bijelim košuljčetom napnu, kada postane crna pantera, lovac, stroj za obaranje lovine. Mrnjau! Lane mojeeee ovih dana...

Preneseno sa portala Jutarnjeg:
Vodenkonj Nikica opet je pobjegao iz zoološkog vrta u gradu Plavnica u Crnoj Gori. Životinja teška dvije tone slobodno luta ulicama grada nakon bijega iz privatnog ZOO-a uslijed poplava i visokog vodostaja koje su zadesile gotove sve države na Balkanu. Naravno, prirodna nepogoda je znatiželjnom Nikici željnom avanture bila izvanredna prilika za dezertiranje i kupanac u izlivenom Skadarskom jezeru. U privatnom ZOO-u Nikica živi već 10 godina, a zadnji put je pobjegao u siječnju ove godine.
(AFP)

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina

Član 1: Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opće vrijednosti.

Deklaracija nezavisnosti
Kongres, 4. srpnja 1776. godine
Jednoglasna Deklaracija 13 ujedinjenih država Amerike

´Mi smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.´

Sloboda – samo onako kako je definira i represivnim organima diktira vladajuća aparatura.
Bratstvo – izgubljeno i prezreno.
Jednakost - ugušena u sve dubljem jazu svjetske društvene, rasne i ekonomske neravnopravnosti.

Himna slobodi

´O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!´
(Ivan Gundulić)