MODESTI BLEJZ

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

31.12.2010., petak

Sretna vam Nova talibani!


Posljednji Mohikanac
Čime su to jadni Indijanci zaslužili? Čime je taj predivan miroljubiv narod zaslužio da ga vječno prati krvnička ruka bijelaca, spremna da ih nemilosrdno sasječe, uvijek i posvuda, čak i kad je riječ o filmskoj vrpci? Ta crvenokošci su samo lovili bizone, razgovarali s orlovima i pušili travu. Šta su oni dragom Manituu skrivili?
Svjesna sam da je vrijeme kolinja, ali ništa me nije moglo pripremiti na kolinje koje se u božićnom tv-programu odvilo nad remek-djelom filmske umjetnosti, prekrasnim i dirljivim Posljednjim Mohikancem, epskim djelom redatelja Michael Manna i jednim od najljepših filmova filmske povijesti uopće. Pred ´osjetljivim´ očima javnosti desio se masakr koji mi je osobno digao kosu na glavi, to jest skalpu, kojeg ni u snu, a kamoli u ovom filmu, nismo uspjeli vidjeti oderanog.

Netko nadobudan odlučio je izbaciti sve ´nasilne scene´ iz ovog remek-djela i time sam film i filmski doživljaj potpuno upropastio. Posljedni Mohikanac postao je tako Posljednji Srezanac nut Zadnjih 15 minuta filma recimo, u kojima se događa emocionalna kulminacija i razrješenje dirljive priče, potpuno su izmasakrirane do nerazumijevanja, nerazumijevanja - kako radnje tako i potrebe za ovim barbarskim postupkom. Desio se masakr koji je, gle ironije, u svakom pogledu pa i nasilju nadmašio sve eventualno nasilne scene koje je imao zadatak ukloniti. Uncas im nikad oprostiti neće! Ja znam da ja neću.

Kao što primjećujete, ne popušta me ljutnja koju kao iskonski filmofil osjećam već nekoliko dana, jer sam na koncu ovog ljeta umjesto tradicionalnog osvrta na filmsku godinu kojem se raduju svi filmoljupci, prisiljena krenuti u boj sa filmomrscima, a zapravo tipičnim - neznalicama.
Neznalicama koji su slijepo sjekući stabla - propustili uvidjeti da pustoše šumu čovjekoljublja, a to je glavna poruka ovog već kultnog filma. Rezultat njihova djelovanja je stoga takav da je navodna namjera cenzora da gledateljstvo ´poštedi nasilja´ - u gledateljstvu izazvala namjeru nasilja prema tom istom cenzoru. A namjera cenzora odnosno neznalica (jer nikako ih drugačije ne mogu okarakterizirati) za ´poštedom od nasilja´ je doista navodna.
Ovo naime nije prvi put da neobrazovani aparatčici koriste cenzorske škare i po svojim zamislima prekrajaju umjetnost.
Takvi su nažalost kroz povijest često imali tendenciju ići iz krajnosti u krajnost. Ovo me iz nekog čudnovatog razloga podsjetilo na fenomen američke antipušačke histerije, na Taličnog Toma/Lucky Lukea koji je u jednom trenutku umjesto cigare počeo žvakati zdraviju suhu travku. Podsjetilo me na tu bolesnu histeriju koja je vrhunac dosegla retuširanjem ne samo ovog stripa već i starih fotografija, retuširanjem originalnih dokumenata prošlosti, koje nisu libili prekrajati photoshop-uklanjanjem cigareta, na primjer čak i sa poštanskih markica (na kojima recimo legendarni Robert Johnson puši, a po histericima - ne bi smio).
Dakle, njihovo igranje Boga dovelo je do autentičnog falsificiranja, ne samo umjetnosti, već čak i same povijesti.Ta bolest ide tako daleko.
............................................................
Ah ti Ameri, reći ćete, lov je njihov nacionalni sport, prvo su proganjali crnce, pa vještice, pa Indijance, pa komuniste u moderniziranom lovu na vještice, pa pušače, sada evo i teroriste, jer su im oni trenutno na tapetu, ništa čudno, tko je sljedeći? Ali prevarili bi ste se, nisu samo Ameri pretplaćeni na prekrajanje umjetnosti. Davno prije njih, davno prije Amerike kao takve, postojala je jedna ekipa u Bizantu koja nije mogla smisliti ikone, koja nije mogla smisliti sličice po zidovima, sličice po stanovima, sličice po džepovima, bakugane-gromite-wiksice i uopće sličice kao takve. Zvali su se ikonoklasti i naprosto su uživali tući freske sa zidova, jer su smatrali da ikone i svetački prikazi predstavljaju idolopoklonstvo, grešno klanjanje idolima, koje ruku na srce ni Mojsije nije baš previše obožavao. Što je i dokazao kad je u papar samlio ono zlatno tele, kad se već gladan, žedan i nedojeban spustio sa brda dead
Ništa manje revna bila je i post-generacija kineske komunističke revolucije koja je, žedna krvi i zaluđena drug-Maovim mudrolijama iz malene crvene knjižice, pokrenula zloglasnu masovnu Kinesku Kulturnu Revoluciju (nije daleko od KKK), kojom su se dobrano potrudili zatući svaki trag svog kulturnog nasljeđa, da do dana današnjeg od autentične kineske kulture nije ostao kamen na kamenu, već samo suhoparni ostaci i lažnjaci (ovo se posebice odnosi na trupe lažne tradicionalne kineske opere, koje krstare svijetom i mlate lovu na račun svjetskog neznanja).
Ah ti Kinezi, reći ćete, to je i njihov nacionalni sport, ali opet ćete se prevariti pomislivši da smo mi Europejci novijeg doba puno napredniji. Primjera je bezbroj. Postojale su i ovdje neke mudre čistunske glave koje su naknadno isklesanim smokvinim listićima prekrivali navodno sablažnjive intimne organe antičkih (sic!) kipova, te su se čunke zatim po mondenim pariškim salonima skandalizirale nekim tamo opscenim Doručcima Na Travi, iste su čunke dugim velovima prekrivale gole nožice viktorijanskih stolova i stolica, pa potom i gola ženska, doduše brončana, no ipak – poprsja…
Gdje su bili ti čistunci i moralisti kad su na svijet došli Adam i Eva, gdje su bile te čunke kad je Kain ubio Abela. Gledali su porniće, a organizirali krimiće, eto gdje, kao Goebbels i njegova propagandna mašinerija.

Zato, hvala bogu, postoji noćni program i zato se filmove koji su puni nasilnih scena programskom shemom vrlo jednostavno prebaci u kasnije prikazivačke termine. Tako se vrlo efikasno riješi bojazan da će mlađe populacije biti izložene nepoželjnim sadržajima (ako je mlađa populacija uopće izgovor za cenzuru), koju se usput rečeno ovakvim priprostim cenzurama debelo podcjenjuje. Današnja djeca više škodljivog nasilja iskuse u svojoj neposrednoj okolini, od prvog školskog sata do večernjeg Dnevnika u krugu nefunkcionalne obitelji, nego što im to jedan akcijski film može priuštiti. Razloga za izbacivanje okrutnijih scena iz filma u tim kasnim noćnim terminima, u kojima je Posljednji Mohikanac emitiran, dakle uopće nije bilo.

Na djelu je zapravo lažno moraliziranje, nametanje isključivijeg morala od morala samoga Vatikana, od jedne televizije koja bi htjela biti papskija od Pape. Da su principijelni - jednakom bi mjerom srezali i već spomenutog Mojsija i Abrahama i Isusovo rođenje i sve prigodne biblijske serije i filmove koji su ovih dana sa malih ekrana prikazivani. Da su imalo dosljedni sebi i svojim lažno-moralnim krojačkim navadama, ne bi majci na tv-ekranima ostala niti jedna krvava, okrutna i genocidna egipatska pošast, niti jedno žrtvovanje nedužnog jaganjca, niti jedan slikoviti biblijski prijestup protiv čovječanstva (jer zašto je Herodu dopušteno što Indijancima nije? zašto se jaganjac u Hramu može priklati, a Uncas nad ponorom - ne?).
Po tim bi krojačkim pravilima koja su sasjekla Posljednjeg Mohikanca, trebalo onda sasjeći cijelu Dobru Knjigu koja svojim većim dijelom pliva u krvi, nemoralu i starozavjetnim lascivnostima i koja daklem po detaljnom sadržaju i pojedinim scenama - uopće nije dobra. Ta zašto po toj logici stati na filmovima? Pustimo mašti na volju i cenzurirajmo sve što nam se čini nepodobno i škodljivo po moral.

Tek bi takva potpuna dosljednost razotkrila cjelokupnu i potpunu besmislenost cenzorskog rezanja filmova. Ovako je na djelu, više od samog filma, Nova TV prikazala mjerenje dvostrukim aršinom.

*zašto stati na filmovima?

Uskoumnici koji se laćaju takvog posla kao što je rezanje filmova, jednostavno ne shvaćaju jednu elementarnu istinu – da je i film kulturno dobro, isto kao i slika, statua, građevina, knjiga, glazba ili bilo koja druga vrijedna umjetnina.
I kao što ne bi bilo normalno udarcima zidarske mace otkinuti glavu banu Josipu Jelačiću ili njegovom brončanom Atu Strahomlatu, tako nije normalno škarama izrezati jedan film. Štoviše, to nije samo nenormalno – to je kulturocid.



A kulturocid je zlotvorstvo (zlotvor=onaj koji tvori zlo=tvor) belj Složit ćete se da bi potegnuti nožem na Rembrandtovo platno usred Louvrea bio zločin, zločin nad kulturom, (ne)djelo kažnjivo zakonom. Zašto bi onda nož nad Posljednjim Mohikancem bio manje ogavan ili kažnjiv?

Ali vidi mene blesave, ja se razmahala primjerima iz povijesti, pa zanemarih sadašnjost, a i danas postoje dečki koji se time aktivno bave… mislim dečki koji se bave ubijanjem kulture, o da. Ti se dečki zovu talibani. I vrlo su uspješni u onome što čine, u tom svom talibanizmu, entuzijastični, poletni, nenadmašni čak. Doduše… ako naši prekrajači filmova nastave svoju krojačku rabotu, mogli bi svojim duhovnim uzorima sa istoka postati opaki konkurenti.
*primjeri kulturocida
napad na Dubrovnik.....................................................rušenje Bude

Stoga, sretna vam Nova od NoveTV braćo talibani! Koja je ono u vas – tek 969.?
Ni u nas izgleda nije puno više.

.....................................u inat*
- 00:01 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

27.12.2010., ponedjeljak

Betlehemski blesimetar


sveta noć
Tiha noć nad malenim judejskim seocem Betlehemom. Spokoj i magičnost ozračja remeti samo tiho komešanje skutrenih ovčica i lijeno preživanje triju prašnjavih i umornih deva pred jednom sirotinjskom oronulom štalicom na osami. Tri egzotična došljaka, tri mudraca sa istoka, trojica koja su iz daleka do ove iste štalice pratila jednu sjajnu zvijezdu, pred njom su sada opipljivo drhtali od uzbuđenja. Baltazar, Melkior i Gašpar, a tako su se ta trojica zvali, toliko su dugo čekali ovaj trenutak, toliko dugo, čeznutljivo, predano i potpuno, cijeli svoj mudrački život, da su sada Melkioru i Gašparu klecala koljena, a Baltazaru se tresle ruke. U osušenom mu se staračkom grlu čak stvorila knedla, jer nije htio pogriješiti u časti koja je baš njemu ukazana, stoga se kratko zakašlje i pročisti grlo, lijevom rukom posegne pod svoj vuneni ogrtač (jer pustinjske noći su hladne) te otamo izvuče… zarolanu pergamenu. Još jednom se samoohrabrujuće zakašlje i pod blijedim svjetlom betlehemske zvijezde i odsjaja pucketavih pastirskih vatri počne s nje drhtavo, ali svečano čitati:
Poštovana drugarice Marijo,
poštovani druže Josipe, poštovano Djetešce, gospodo cijenjeni uzvanici, drugovi pastiri i ostala cijenjena braćo i sestre, poštovani skupe,
idući za sjajnom nebeskom zvijezdom koja nam je utrla i pokazala put, okupismo se ovdje u ovako velikom broju jer je naša nazočnost na ovom svečanom događaju propisana nebeskim protokolom, providnošću, čašću i dužnošću,
stoga mi je osobito zadovoljstvo pred ovim časnim skupom reći dvije-tri riječi o otajstvu, božjem blagoslovu, ljubavi i praštanju… etc, etc…

Da, pratili su zvijezdu koja ih je vodila sa istoka, jednu sjajnu zvijezdu nade. Ne znam kako naši crkveni velikodostojnici zamišljaju svečane trenutke, kako su ih zapravo naučili zamišljati, misle li oni doista da su tri mudraca malom Isuseku održali prigodni govor s distance ili su mu se ipak ta tri mudraca ´samo´ nijemo, posramljeno i ganuto klanjali, na istom prljavom zemljanom podu štalice, bez riječi, duboko dirnuti i sa suzama u očima to milo djetešce ljubavlju i nježnošću darivali.

Bog zna da su našoj Crkvi komunizam i komunisti trn u oku, njen vječni umišljeni neprijatelj, sjena paranoje koja ih neodvojivo kao gospodara prati čak i 20 godina nakon pada Berlinskog zida i pada institucioniranog komunizma, ali baš oni -ti omraženi drugovi- su crkvenjake učinili i naučili onima što danas jesu, svojim mentalnim kopijama, jednako isključivim na drugom kraju dijagonale. Pa su tako valjda naučili da i svoje govore uobličuju kao nekadašnje govore svojih oponenata, partijskih sekretara - napamet naučene i potpuno isprazne. Otprilike tako mi izgledaju tradicionalne božićne poslanice naših biskupa, kao isprazni govori usplahirenih sekretara svome voljenom vođi drugu Titu, pa ni ovogodišnja tradicionalna poslanica nije izašla iz tih ograničenih, nemaštovitih, suhoparnih okvira. Borić lijevo, borić desno, malo srebrnog spreja, malo zlatnog laka i desetak prigodnih rečenica u oko kamere, tek tako da se nešto kaže.

Blesavo kao blesimetar. Iskolačenost jabučica, trzanje očicama, robotičnost, ukočenost, preplašenost našeg kardinala, nepogrešivo odaju blesimetar. Korisna televizijska spravica koja nesumnjivo ima svrhu kad su veliki fidelcastrovski govori u pitanju, epski tekstovi koje bi svima osim samom Castru zaista bilo teško izgovoriti ad hoc iz glave, no čini mi se u najmanju ruku kontraproduktivnim, da ne kažem blesavim, nešto toliko jednostavno i čisto kao što je poruka ljubavi čitati sa blesimetra. Kao da je i poruka ljubavi, objava radosne vijesti i sama postala konfekcija, celofan, umjetan proizvod kojeg treba unaprijed pripremiti. A gdje je nestala spontanost, ganutost, posramljenost. Zar barem poruka ljubavi ne bi trebala biti neokaljana, jednostavna, prirodna, čista, iz srca. Što ima veze ako bi možda bila nespretna.

-Gle, čita poslanicu sa šalabahtera kao da je neki tajnik, a ne prvi hrvatski svećenik i kardinal.
-Ma deda, ne podcjenjuj tajnike, tajnik mu je taj šalabahter i napisao.


Siromaštvo, poštenje i skromnost. U poslanici izgovorene riječi koje mi je priznajem, teško povezati sa slikom koju očima gledam, teško povezati sa grimiznom svilom, zlatom, okićenim borićem ispred i okićenim borićem iza, sa kičastim prijestoljem od zlata, perzijskim tepisima, mincom i svilenim papučama.
Slika, koja u direktnoj koliziji sa izgovorenim riječima, još jednom dokazuje kako elita (bilo svjetovna bilo sakralna) nema veze sa realom. Velike riječi o otajstvu, ljubavi, braći i sestrama, koje se umjesto iz srca čitaju sa papira ili blesimetra, zvuče šuplje, isprazno, umjetno, plastično. Možda su i izgovorene na ispravnom tragu i s dobrim namjerama, ali avaj, opet promašeno, daleko od baze, daleko od ljudi, još dalje od neba.

Jedan skroman sinjski fratar, nakon neplanirane ali srcem odrađene molitve nad staračkom posteljom, ovako je odgovorio na 50 ponuđenih kuna: Ne, molim vas, ja sam svome gvardijanu rekao ovako - od mene ne očekuj ni kune, jer ja ti novac donositi neću, ja ću živjeti i moliti s ljudima. Stoga vi mene slobodno pozovite kad god treba i ja ću doći, Bog s vama.

Bog s njim. Zaista.

Gdje je nestala štalica i djetešce položeno u jasle, nestalo je u zlatu, svili i kadifi, utopljeno u riječima. Dok sverežimski i svevremenski moćnici drže iste isprazne govore na papirusu, pergameni, papiru, blesimetru, dok paradno režu iste svečane vrpce, isto ubundani i isto utovljeni na toplom, dovezeni na ´mjesto zločina´ istim devama, kočijama, mercedesima - dotle se ono isto malešno a veliko smrzava u nekim dalekim samo od boga (ne)zaboravljenim jaslama. Dobro je reći par prigodnih riječi, no bolje je činiti dobro, zar ne gospodo, jer skromnost spominjete, a u obilju i nebo pretičete. Ono je ništa manje neukusno nego tv reklama za novo izdanje erotskih arapskih stihova u samom srcu Badnje noći.
Sve dok posrednici između neba i zemlje slušaju savjete od takvih mudraca kao što su recimo mudraci Glasa koncila, sve dok se na polnoćkama čuju čudnovate konstrukcije njihovih kućnih majstora teorija urote, sve dok se sa oltara propovijeda politika umjesto ljubavi - iskoraka od blesimetra nema niti će biti, a bojim se ni od blesavosti. Samo ne znam čiju blesavost taj metar mjeri, onih koji to prodaju ili onih koji prodano uporno puše.
Bogu hvala na malim-velim ljudima, samo zbog njih ovaj svijet opstaje.
Telefonski tajni dogovori moćnika???

-O veliki Kaifa, imamo ti i nosimo važnih vijesti!
-Dobrih ili loših po narod židovski?
-Loših Kaifa, barem po narod jako loših, po zadnjim informacijama koje upravo stigoše iz Rima - August car rimski i cijeloga poznatog svijeta - provesti će popis sveg stanovništva u Judeji!
-Što će dakako i njemu i našem kralju Herodu dobro doći kao izgovor i povod za nove poreze.
-Zar od kojih i mi ne bi trebali dobiti udjela?
-Tako mi Abrahama i svih naših praotaca - u tijeku su bez sumnje tajni dogovori moćnika… iz kojih smo ne svojom voljom izuzeti!
-Što nam je onda činiti o mudri Kaifa?
-Što se inače čini kad su u pitanju tajni dogovori moćnika - iz ovih stopa sazvati veliko svećeničko vijeće, dakako!
-Zar u ovaj kasni noćni sat uznemiravati puste ulice Jeruzalema, čemu tolika hitnja o Kaifa Veliki?
-No-no djeco moja, ne smijemo gubiti ni časa, hudo je doba, o glavi nam se radi, najtajnije odaslati deva-express u bliže dijelove Judeje, okupiti svo trenutno raspoloživo svećenstvo u što većem broju, već noćas sazvati mudro vijeće!
-Ta zašto već noćas o mudri Kaifa?
-Kako zašto, pa da se u ovoj mračnoj noći - dogovorimo.

Telefonski tajni dogovori moćnika? Zaista-zaista kardinale, u kojem to svijetu, u kojim odvojenim sferama, vi i moćna Crkva živite, kad ne znate da ostali moćnici već odavno koriste Facebook, Twitter, Skype, mail... uostalom, zar vi nemate konkretnijih i prizemnijih briga od ove?
Ponekad se doista čini, blesimetru unatoč i njemu zahvaljujuć, da za čovječanstvom mentalno i ne samo prigodno - kaskate na devi.
Ali vama to, čini se, odgovara.


- 19:30 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

25.12.2010., subota



...kad smo već u banani - jedna prigodna rofl

Opičen van Božić!
- 00:01 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

19.12.2010., nedjelja

Što vam želim


...zbog ovakvih genijalnih stvari obožavam YouTube, mnogo je puta rečeno da je naj instrument na svijetu - ljudski glas, stoga ekipo... ne bojte se dići svoj glas! Nek´ vas se čuje!

Svima lijepe i sretne blagdane mah
- 00:01 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

15.12.2010., srijeda

Smije li proći bez komentara?



Čak sam razmišljala o tome da uoči večerašnje utakmice postavim samo ovaj video, bez komentara. Slika je dovoljno brutalna da komentira samu sebe i pri tom bez sumnje ostavi čovjeka bez riječi, no smije li ostati bez komentara, hm…
1. Uoči gostovanja grčkog nogometnog kluba PAOK u Zagrebu i uzvratne utakmice protiv hrvatskog nogometnog kluba Dinamo - šačica hrvatskih građana je usred našeg glavnog grada, sačekala, divljački kamenovala i zapalila autobus pun grčkih građana koji su došli poduprijeti svoje nogometaše. Ovaj put, na svu sreću, nema mrtvih. Ima ranjenih.

2. Dan poslije slušam izjavu osobe zvane Zdravko Mamić, vlasnika nogometnog kluba Dinamo, koja glumi gospodina i recitira napamet naučene prigodne stihove o zgroženosti divljaštvom nekih tamo životinja koji nisu navijači njegova kluba već njegovom klubu samo žele zlo.

3. A dan poslije, to jest danas, odigrava se utakmica.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

No da, izjava gospona Mamića. Baš se pravi našao govoriti o zlu, divljaštvu i dobru jednog kluba. Kao da s ničim nema baš nikakve veze. A baš ta osoba već godinama hrvatskoj javnosti dijeli živopisne lekcije o divljaštvu, poučava sve nas skupa kako biti divljak - i kako za svoje divljaštvo ne odgovarati već iz njega i s njim profitirati. I onda se takav zgraža, odnosno glumi da se zgraža, jer nešto pred kamerama treba reći, a u biti ga za sve boli neka stvar.

Ne pada snijeg da sakrije brijeg...

No sve ovo zapravo svi već znamo. Nastojat ću što manje spomenutog uzimati u usta jer ovo nije post o njemu i njegovom liku i (ne)djelu. Svi mi znamo tko je i što je dotični, tko su i što su napadači na autobuse i kako ide protokol prilikom ovakvih incidenata - zgražanje-opća paradna osuda-zaborav - i svi se skupa samo kao papige ponavljamo i ponavljamo, ne razmišljajući zapravo dokle bi to ponavljanje trebalo trajati, valjda do vječnosti. I svi mi znamo što bi se trebalo poduzeti, ali to nas ne sprečava da ne poduzimamo ništa. Stoga hajmo malo u psihološku obdukciju ovog ˝ništa˝.

Zaista, dolove i brijeg prekrio je snijeg, a službe su poslovično uhvaćene na prepad, nespremne – jer snijeg ih je opet iznenadio. No je li tomu tako ili je situacija upravo suprotna. S vremenom sam, promatrajući, stekla dojam da je upravo suprotna. U ovom dijelu kugle zemaljske postoje 4 godišnja doba. Ljeti je vruće i nema kiše, zimi je hladno i pada snijeg. Dakle ponovimo - Zimi pada snijeg - to se uči već u vrtiću. Iako je snijeg kao i svake godine na vrijeme predviđen i najavljen i službe su imale dovoljno vremena da se pripreme, uočavam da su one (opečene lošim iskustvima te okilavljene kaosom u sistemu) sada već psihološki kondicionirane biti iznenađene. One unaprijed dizanjem ruku od problema, prepuštanjem općoj apatiji, nevoljkosti za djelovanjem, gubitničkoj uvjetovanosti - doista ostvaruju svoju noćnu moru te dopuštaju da ih snijeg iznenadi. Jer su, gle paradoksa, one spremne biti iznenađene, vrhunski pripremljene da budu nespremne.

Nama se danas događa psihološka kondicioniranost na sačekuše, na nasilje, odnosno na ono što mnogi iz nedovoljne informiranosti i neznanja brzopleto trpaju u kategoriju sportskog nasilja i navijačkih nereda. Mi smo danas istrenirani biti iznenađeni divljaštvom, klasičnim sačekušama, do te mjere - da nam se redovito događaju, a mi se nad njima poslovično i neučinkovito zgražamo i nakon dva dana ih zaboravljamo.
Molim vas pažljivo od prve sekunde pogledajte priloženi video napada na autobus grčkih gostiju. Na samom se početku zapisa, kroz šoferšajbu, niti metar pred autobusom, uočava policijska pratnja, dakle policijska pratnja koja bi svojom prisutnošću trebala osiguravati goste, jer je očito svjesna da postoje razlozi zbog kojih je njihova sigurnost ugrožena. Pa opet, iako na nju pripravni, sačekuša je i pratnju i goste opet uhvatila nespremne. Zaključak je da je njihova i naša spremnost, na sve i sva, postala - pro forma. Izgleda radi.

Redovitost ovakvih incidenata je toliko točna i pravovremena, toliko predvidljiva, da je prerasla u sustav za sebe, sustav nasilja koji je učinkovitiji nego sustav koji bi nasilje trebao sprečavati. Oni se zapravo, ta dva sustava, u velikom djelu zabrinjavajuće preklapaju i srastaju. Teška i bremenita tvrdnja, no nažalost ništa manje točna. Kamenom na bus, pendrekom po glavi, bombom na auto, snajperom u glavu. Zbog učestalosti ovih incidenata, oni su u očima javnosti čak postali nezanimljivi i dosadni, maltene benigni. A nisu. I niti su sportski, niti navijački. Iako sa sportom imaju itekakve veze, a sa općim kaosom još i više, kolikogod mi pred tim zatvarali oči. Nefunkcionalnom društvenom sustavu naprosto je lakše podcijeniti ili previditi sustav nasilja nego priznati vlastitu nesposobnost da ga zaustavi i što je gore prepoznati svoj udjel u njegovom stvaranju.

Možda je ipak ispravnije reći, da sport ima veze s njima, barem ovo što se danas kod nas potura pod sport (konkretno hrvatski nogomet), a u stvari je najobičnije mafijaško leglo i servis za pranje novca u kojem se tovi onaj zgroženjak s početka teksta. U tom je smislu takav sport lice istog novčića kojem je ovakvo nasilje naličje.
Sačekuše se ne događaju u sportskim dvoranama, niti su ravnopravni obračuni navijačkih skupina, sačekuše su doista iskorak iz dvorana, no ne i iskorak iz sistema. One u biti koracaju baš u korak sa sistemom na snazi, kojeg je još Ivo Brešan odavno definirao kao sistem: Use-nase-podase.

Ulovi, tuci, zgrabi, ukradi, ubij, umlati, uskoči, doskoči, laži i maži. U tom smislu, ove sačekuše to jest ove klasične lovačke zasjede, u kojoj lovac iz nadmoćne pozicije čeka svoju ranjivu i nezaštićenu lovinu - pripadaju baš ovoj priči. U ovom slučaju, čak nije bila riječ ni o navijačkoj skupini, već su lovina bili gosti ekipe u gostovanju. U učinkovitom sustavu nasilja kojeg mi svi skupa još uvijek toleriramo desio se grubi previd, ali ne i podbačaj (da ne toleriramo, kao što jesmo, izišli bi na ulice kao Francuzi ili Grci iskazujući svoj bunt). No nemojmo biti licemjeri, naše zgražanje zbog nevinih ne smije biti veće od onoga da je kojim slučajem bila riječ o pravim grčkim navijačima. Napadnuta možda jest kriva lovina, ali kao i uvijek u sustavu nasilja – napadnuta je uspješno. Cilj je bio napasti, napad je izvršen. Operacija uspjela, pacijent umro.

Kako tome stati na kraj. Prestati tolerirati, eto kako. Prestati tolerirati nasilje nad društvom, nad građanima, zatim lopovštinu, korupciju, bijedu, jad… prestati biti kondicioniran, jer vidite, nije ovdje riječ o sportu. U društvu, koje u svakom pogledu podupire zakon jačega, neki tamo pišljivi navijački zakoni ne rješavaju apsolutno ništa, kolko god drakonski oni bili. Navijački zakon može i treba iza rešetaka strpati bacača bengalke, može ih strpati sto, ali ne poduzima apsolutno ništa kako bi iza rešetaka strpala velike igrače, pokvarene vlasnike, menadžere, premrežene mafijaše, koji pod protekcijom države za masne sume preprodaju igrače i istoj državi kradu/utajuju porez. Pravda ne smije biti potkupljiva ni probirljiva. Ona bi trebala biti učinkovita i udariti lopova i divljaka po onome što svakog boli - džepu.

A ova šaka idiotskih ˝junaka˝, a zapravo jadnika, spremnih na kamenovanje svojih i stranih građana, nije pala s Marsa, već iz Hrvatske, zemlje koja je u jednako dubokim problemima, da ne kažem jednu vulgarniju riječ, kao i zemlja napadnutih stranih građana. To su balavci koji se igraju rata i uz pomoć čopora iskaljuju svoje frustracije, potvrđuju pripadnost, nalaze si svrhu u životu kolikogod bezumna ona bila. Ali cijela slika ove društvene tragedije sagledava se tek kroz razbijeno staklo onog kamenovanog autobusnog prozora, iz kojeg zjapi jasna panorama dubokog ponora grčke krize. Ponor u kojeg padamo i mi, u kojeg padamo svi skupa. Još se sjećam onog natpisa i poziva sa grčke Akropole, te kolijevke demokracije, koji me na trenutak ispunio ponosom: Narodi Europe…!
Eh da, narode hrvatski, s grčke se strane razbijenog prozora, bez sumnje, sada jednako ružno sagledava i duboki ponor hrvatske krize.

U zadnje vrijeme sva recentna događanja u ovom našem društvu odišu psihopatološkom malignošću, ne dvojite ni časa o čemu se tu radi i ne bojte se to definirati – ovo je strašno, ovo je naprosto strašno. No strašnije od strašnog je prihvatiti ovakvu stvarnost kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´. To nam se dogodilo i događa, jer se kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´ - prihvatilo i prihvaća. Stoga razbijmo vlastitu kondicioniranost i prestanimo rezignirano prihvaćati što nam se pod normalno servira.

Zar ne osjećamo svi da nam je stvarno svega dosta? Stvarno je dosta. Dosta je bilo! Ne pada snijeg da sakrije brijeg, već da sakrije ili otkrije tragove. Kako divljim zvijerima stati na kraj? Lijep bi početak bio prestati se zgražati i po tim tragovima koji vode do pragova raznoraznih gosn mamića konkretno poslati - poreznu službu.

Rezultat večerašnje utakmice: ma koga briga. Gubimo svi.

- 20:00 - Reci da se čuje (34) - Isprintaj - #

13.12.2010., ponedjeljak

Animalna privlačnost

Ako uvečer malo bolje poslušate, kućanstvima diljem Rvacke, otprilike zadnjih misec dana, svaki dan u isto vrime odjekuje samo: TRES! TRAS!! TRES!!!

Što se to pobogu događa? Dragi muškarci, situacija u zemlji je ozbiljna, doista imate razloga za brigu, ne tuku to vridne domaćice teleće šnicle ili svoje muževe, već je to zvuk padanja omamljenih – rvackih ženki. To se mase žena nekontrolirano prevaljuju preko stolica kao da su drogirane! Naizgled opijene, same od sebe naše žene treskaju i slažu se na pod kao kruške.

Tip je naime pauk! zaliven Nečujan, ali neumoljiv predator, lovac na Pi. Kada vas pogleda kroz one uske zmijske proreze od očiju – on hipnotizira, paralizira, ubrizgava omamljujući toksin, kao Sheloba, kao carska kobra, kao tarantula, kao škorpion. Njegov mračan pogled koji se spušta preko oštrog orlovskog nosa ispod tamnih obrva i trepavica – naprosto obara žene s nogu. Na djelu je bez sumnje ona opaka zvjerka, najopakija od svih dragi muškarci, jer ugrožava vaše lovište, mitološka zvjerka zvana - neodoljiv muškarac nut

To je muškarac od kojeg ženski rod strepi, ali jedva čeka da ih ugrabi, opauči nečim po glavi i odvuče u svoj šator* (…ne govorim o Sanaderu, ej ljudi, dajte se saberite malo, zar taj mora iskakati iz svake paštete, mislim stvarno…). rolleyes

Ovdje je na djelu nešto erotičnije, egzotičnije, ovdje su na djelu strasti Orijenta, Axe efekt, OldSpice, elektricitet, droga, zavodljivi istočnjački opijum, toksin za žene, udar hormona, ali kakav udar!

Šeik na crnom ili bijelom pastuhu, odnosno pastuh u crnom ili bijelom odijelu, nekad možda jedan - a sada 300 konja ispod haube. Jučer Rudolph Valentino i Omar Sharif, danas Kenan Imirzalioglu - zrelih 36, visina metar i devedeset tri, težina devedesetak kili žive vage, modernizirani pustinjski ratnik-ljubavnik, pustinjska lisica-lav-tigar isl. Naprosto neki stereotipi ili prirodne predispozicije (visok-taman-zgodan) na koje mi curke uvjetovano padamo, a koje ovaj egzotični macan u potpunosti utjelovljuje naughty

U pitanju je - animalna privlačnost Ezela, a o Ezelu je naravno riječ. Ili ga želiš ili mrziš (jer ga želiš, a ne možeš imati), ili voliš ili ne voliš, seks ili smrt, sredine nema.

Dečki se sada prave nemušti, kao oni to ne gledaju pa ne znaju o čemu i o komu ja to pričam, ali gledaju oni Ezela, ispod oka prate konkurenciju, oho, itekako! Deda Pero je dokaz, susjed prešišao 65tu, ali se fura na Ezela, jer mu izgledom imponira, pa deda tako veli: Baš je faca ovaj Ez-El, isti ja kad sam imao 20! (on ga tako izgovara, kao Jor-el, Pnom Pen il´ nešto slično; inače gledajući Ez-Ela deda sebi umišlja da je kao mladić bio zgodan-visok-crn baš kao Ez-El, iako je, istine radi - bio sličniji Bobu Rocku) smijeh
Grof Monte Christo je kao književni lik i muškarcima i ženama baš uvijek bio po ukusu, stari Dumas je u svoje doba znao složiti priče i namlatiti masne pare. Dumas je bio sapuničar svoga vemena, pa je tako producirao iz svoga neumornog pera (radionice) i ovaj uvijek aktualan neodoljiv osvetnički lik, pravu mušku priču o izdaji i osveti, mačističku dramu napetu kao noćne napetice dramskog programa hrvatskog radia prepune izdaje, ljubavi, osvete, iskupljenja, strasti, mafije, šore i oružja.
A u ovoj turskoj verziji zgodnog Grofa Christa (sa puno modernog oružja i statusnih simbola moći) – pare se i dalje mlate. Sve je krcato nabrijanih sportskih zvjerki, motora, kocke, vila, jahti, žena. Puno pištoljčina koji(ma) mlataraju uokolo odmjeravajući čiji je veći. U ovoj seriji sve puca od - testosterona. Sve kipti od vulkana uzdrhtale strasti. Nekima je to mračno prepucavanje i duboko razrađeno psihologiziranje previše, čak bolno za gledanje. Zato Ezela ne gledaju mlakonje, već samo prekaljena profi ekipa navikla na šoru, seks i nasilje, kao što su recimo rvacke žene i deda Pero u svojim mladalačkim fantazijama rofl

Muškarci koji potajice gledaju 1001 Noć, danas nad pivom plačipizde Onuru da je postao papučar, da je Šeherezada od njega već do druge sezone napravila sentimentalnog mlakonju, da je zapravo postao ono što su odavno njihove žene napravile od njih samih - i da čak ni u pišljivoj sapunici nije uspio u njihovo ime obraniti jedini preostali bastion balkanskog mačizma. I onda na kraju balade, nazdravljajući zadnjim gucom već mlačne pive svojem izmaštanom turskom frendu sa Konzumovih plakata, polupijano bauljaju iz birtije doma, urlajući dobre stare Mišine: Ako meee oooooostaviiiiiiiiiš...

Ali Ezel je nešto sasvim drugo, klasa za sebe, Ezel im stvara zazubice, on im imponira, daje novu nadu, on se mačizmom nameće. Odlučan, odsječan, mračan, šutljiv, ponosan, vuk samotnjak, vođa, po njihovim poimanjima - pravi muškarac. Upravo zbog tog istog umišljenog balkanskog bastiona mačizma, dečki bi markantnog Ezela slijedili u vatru i vodu, tapšući ga po širokim ramenima i čvrstim plećima. On je Ezel. On nije i ne može biti njihov frend, on je ono što bi oni htjeli da budu. Frajerčina. Predvodnik u besprijekornom odijelu. Ko De Niro u Vrućini. Ali kvaka je što Ezel ne pije pivu, on tare samo Jacka Danielsa na egzotičnim i skupim destinacijama, nosi marke, vozi marke, komadi i marke se na njega lijepe. Jer Ezel nije plačipapak, on je vođa, zapovjednik, general, maltene Ante rofl A General komade, zna se - ne moli, one mole njega, on ih sve redom serijski obara i bez riječi baca na krevet, sofu, stol, kuhinjski pult, pod, što god bilo i gdje god se nađe…
*AAAAAAAAAAAnteeeeeeeee skini (mi) se svega ti, puno si lip…
Dečkima to naravno nije svejedno, takve frajere-predatore obožavaš ili mrziš, slijediš ili izdaješ. I oni ga potiho zavideći trpe - sve do jednog dana. Dok se ne okuraže, dok se brojčano ne osnaže, a tog su ga dana (dok im je naravno okrenut leđima) čak u stanju čoporativno prebiti i u istoj mlačnoj pivi utopiti. Baš iz tog razloga što on njihove komade ne moli, već predatorski grabi i baca na krevet, sofu, stol, kuhinjski pult, pod, štobilo… jer konkurenciju nitko ne voli (vjerujem da upravo u legendarnim zavodničkim sposobnostima Generala leži pravi razlog njegova izručenja haaškom sudu, izraz ˝pretjerano bombardiranje˝ valja promatrati u sasvim drugom kontekstu; izraz vezan uz imenicu Knin doista nema nikakvog smisla, ali u drugom kontekstu, ahaha - smisao se naprosto sam nameće).

Komad je pazite tolika zvijerka da su ga konačno morali - strpati i u kavez. Strpati to divno neukroćeno divlje stvorenje iza rešetaka – koja grehota. A pustiti ga da slobodno divljinom lunja - bila bi, khm, divota? Ali on je u kavezu zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti vlastitog krzna. Rešetke između krzna i svijeta postavljene su dakle iz sigurnosnih razloga.
Žene, zna se, oduvijek pate za krznom, zapravo, pate je zapravo preslaba riječ. Ženama se u blizini krzna nešto čudno događa, naočigled im rastu očnjaci naughty cakle im se oči nut počnu nekontrolirano slinit fino one gube kontrolu nad sobom i prepuštaju se praiskonskim divljim nagonima! Otud iz mode nikada nije izišao ni minc, ni ris, ni sibirska modra lisica, ni činčile, ni ostale ugrožene endemične oderane vrste. Umjetno krzno nikada neće biti nadomjestak onom pravom, prirodnom, neraščešljanom, toplom, divljem i pomalo vonjavom krznu punom feromona.
Stoga su rešetke između krzna i žena neophodne, jer nije potrebno toliko obuzdavati ovo krzno - koliko čopore žena koje ga ugledaju. Pa su eto i ovog oznojenog pastuha strpali u kavez, da uspaljene ženke ne bi jadnička rastrgale i oderale u onom bezglavom stampedu natjecanja koja će ga prva da prostite - uzjahat.
(ma vidi ih, uspaljenice jedne - ne govorim ni o Gotovini ni o Sanaderu, ej, pa narode, ahaha dajte se saberite malo, o Ezelu je i dalje riječ!)

Mnoge bi žene, vidite, željele biti - krotiteljice lavova. Pucketati kožnim bičem po kavezu kroteći ovu divlju krznenu beštiju, a opet je nikada do kraja ne ukrotiti. To je sva taaaaajna kompliciranog žemskog roda, krotiti a ne ukrotiti, istodobno biti ukroćena, ali ne i zarobljena, ulovljena i vječno lovljena. Zašto jednostavno kad može komplicirano, jel´ tako? Uf, hebo nas Ezel takve, ahaha!

Tip je premarkantan i prezgodan – premuževan. Ultimativni mužjak. Idealan za nadvijanje.* U tome je i problem i čar. Za dečke problem - za žene prokletstvo i dar. Prevelika konkurencija, prevelik izazov i kušnja, prejak, pretajnovit, preopak, prešutljiv, preopasan i prezavodljiv. S njim je sve nekako -pre-. Piješ s njim piće, a sve gledaš odakle će macan izvuć opako oružje pa te njime… pre-bit il` upucat.

Visok, taman, zgodan, opasan. Ubojita kombinacija. Rasan sazreli primjerak svoga roda, neočerupana runjava zvjerka. Vlasnik neobrijane, brižno njegovane, dvodnevne bradice - jer se njega, ahaha, i žilet boji
A tako baš nekako i izgleda - oštar kao žilet. Posebice kad se razbjesni pa postane još zavodljiviji, napetiji, energičniji, kada mu nozdrve zafrkću, a pogled zasiječe, kad mu se mišice pod snježno bijelim košuljčetom napnu, kada postane crna pantera, lovac, stroj za obaranje lovine. Mrnjau! Lane mojeeee ovih dana...

I zato žene diljem Rvacke treskaju sa stolica – one su naprosto oborene. Takve smo vam mi žene, pre-osjetljiva i suptilna bića belj

Volemo mlogo tajnovite i odlučne muškarce, nedokučive i nedohvatne, opasne i naizgled ledene, taman da ih mi baš mi pokušamo otopiti i osloboditi zapreteni vulkan strasti iz njihovih širokih runjavih prsa. Što opasniji tip - to veći izazov, jer žene većinom po prirodi traže najsposobnijeg zaštitnika, najspretnijeg lovca koji će im iz lova donijeti najviše krzna, naj-hranitelja u svojoj okolini (samo što se koji put u tome debelo preračunaju pa odabranik umjesto zlatnog srca stvarno dokaže opaku desnicu i ogavnu narav, ali na njima).

I zato su ovom bivšem manekenu i mister modelu svijeta, lukavi producentski pizduni ciljano obukli ono besprijekorno tamno odijelce, jer pazite – sve je to čika Freud odavno prokužio. Sve na što se trebe pale. Eros i thanatos. Crno i bijelo. Dlake na gotovs. Zato mu je navuklo onu uštirkanu glanjc-čistu košuljicu s podignutim okovratnikom, pa je još razdrljilo da iz nje viri kao ugljen garavo neukroćeno runo. Krzno kao znamen iskusnog lovca koji trofejno krzno donosi doma. Antički argonauti su kažu išli u potragu za zlatnim runom, a danas sam potpuno uvjerena da je u ono doba mitološke oskudice to bila samo šifra za lov na mufove to jest puhove, šifra za lov na krzno.*

No tko je tu lovac, a tko lovina, hm, pitanje je sad.

I da rezimiramo, macana sam do sada uspjela usporediti sa paukom, zmijom, škorpijom, kobrom, orlom, tarantulom, panterom, pastuhom, konjem, mačkom i medvjedom. AAAAAAaaaaaAAAAAAAaaaaaanimalizam - rekao bi Tarzan, ispravno dijagnosticirajući čistu životinjsku privlačnost.
Kroćenje ovakvog primjerka bilo bi doista… zabavno naughty RoArrrrgh!

Inače, kupatilo mi nikad nije bilo čišće, nema ni jedne maće nema ni jedne mrlje, sve se blista sve se sjaji, sve miruši sve se cakli. Ne znam zašto, ali zadnjih misec dana, tamo negdje otprilike u ono isto vrime svake večeri kada žene Rvacke sinkronizirano treskaju sa stolica, mene ufati neki nemir, neka vrućina, neki znoj me obliva, pa se uvatin u kupatilo kako glancan i glancan, pipe, lavandin, kadu, pločice, hladan tuš i tako...

Ezele, Ezele, Kara Ezele – đava te lipi odnija, izlizat ću zbog tebe pločice do betona! rofl rofl rofl

*Obratiti molim pažnju na vrlo bitnu razliku koja dijeli muškarca od neandertalca: odvući ženku u udoban šator prepun ćilima i mekanih kušina, a ne u pećinu! Više nije dovoljno svoju ženku samo opaliti batinom, kolikogod da je veličina iste (ne)bitna, ali prije toga ipak valja razapeti šator i okaniti se pećine, feng šui je odavno stigao na zapad.
*Nadvijanje: lukav zavodničko-taktički potez kad se tip nadvije nad trebu kao kobac nad vrapčića, odsijecajući joj pri tom odstupnicu. Za primjer: školski primjer.
*Argonauti nisu bezveze lunjali nepoznatim mitološkim krajevima u potrazi za specijalnim runom, oni su ciljano išli u lov, jematvu, žetvu, pokos, jer otkada je svijeta i vijeka dečki vole Češkinje, Poljakinje, Švabice, skandinavke, barbarke i sve ostale strankinje, jel me kužite.
Itekako su oni znali kako runo djeluje na žene, jer da nisu, ne bi se micali od kuće, oni su naprosto išli u hebačinu. A runo je zlatno - jer zlata vrijedi. To je bilo njihova viza i deviza, tih jebežljivih starih Grka, kužite sad? Pa da. Nije Homer oslijepio od ajvara, helou! lud

- 19:24 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

08.12.2010., srijeda

Nikica


hippo Nikica; Hippopotamus (H.amphibius)=hipo/konj - potamus/voda-rijeka=vodeni konj

Statistike kažu, a ne kažem samo ja, da od napada svih divljih zvijeri u Africi, najviše ljudi pogiba u napadima - nilskih konja.
Dakle, ne od jezivih krokodila, bijesnih slonova, snažnih lavica ili opakih hijena, već od nečeg naizgled tako tromasto ljupkog - kao što je nilski iliti bolje rečeno vodeni konj (jer ne plivaju vodenkonji samo u Nilu). Vodenkonj je očito opaka zvijerka, nemirnijeg duha nego izgleda (jer izgled doista nekad vara, Disney je to najbolje kužio), koja usput budi rečeno više sliči kravi nego konju.
Preneseno sa portala Jutarnjeg:
Vodenkonj Nikica opet je pobjegao iz zoološkog vrta u gradu Plavnica u Crnoj Gori. Životinja teška dvije tone slobodno luta ulicama grada nakon bijega iz privatnog ZOO-a uslijed poplava i visokog vodostaja koje su zadesile gotove sve države na Balkanu. Naravno, prirodna nepogoda je znatiželjnom Nikici željnom avanture bila izvanredna prilika za dezertiranje i kupanac u izlivenom Skadarskom jezeru. U privatnom ZOO-u Nikica živi već 10 godina, a zadnji put je pobjegao u siječnju ove godine.
(AFP)

U ovim plačikišnim-burnojužnim jutrima malo je povoda za vedrinu, ali otkriti ovakav duh i to ne u čovjeku već u crnogorskom vodenkonju - razlog je ne samo za osmijeh već i za slavlje party Pronaći duh, koji toliko nepokolebljivo teži Slobodi u današnjim neslobodnim vremenima, ravno je – dobitku na lutriji. A pronaći ga u životinji umjesto u čovjeku, gotovo pa simboličan vic nebeskih sfera.

Sloboda je nekad predvodila narod, sada narod predvode konzumerizam, potrošačka pasivnost i tromost, isprani mozgovi, peglanje kartica umjesto zgaženih ideala. Moderan čovjek ne traži slobodu, on traži sigurnost. I spreman je svoju Slobodu, za udobnost i sitost, jednim dijelom čak i dragovoljno žrtvovati.

Uljuljkani moderni čovjek pomalo je nesvjestan sadržaja pojma Sloboda. Pomalo je nesvjestan trnovitog povijesnog puta kojim se do nje probijalo. Pomalo je nesvjestan činjenice da je ona s mukom izborena, da su neki tamo u Masadi, varšavskom getu, JARu, Vukovaru, za nju dali sve do posljednjeg života (svog, a ne tuđeg). Da je ona civilizacijska tečevina, koju danas olako puštamo da iscuri kroz prste kao pijesak. Zbog opće nesvijesti danas ne cijenimo Slobodu niti malo, jer da je cijenimo ne bi je se tako lako odrekli u ime komfora.

*Cry Freedom

LiberteFraterniteEgalite

Što je danas na ovoj kugli zemaljskoj ostalo od Slobode – Bratstva – Jednakosti? Otvorenih očiju gledajući svijet oko nas, moramo zaključiti da od tekovina Francuske Revolucije nije ostalo skoro pa ništa. Teško je reći je li ikada, osim kao ideja, uistinu i postalo (da bi ostalo). U nekim segmentima da, u nekim ne:
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina

Član 1: Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opće vrijednosti.


Deklaracija nezavisnosti
Kongres, 4. srpnja 1776. godine
Jednoglasna Deklaracija 13 ujedinjenih država Amerike


´Mi smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.´


Sloboda – samo onako kako je definira i represivnim organima diktira vladajuća aparatura.
Bratstvo – izgubljeno i prezreno.
Jednakost - ugušena u sve dubljem jazu svjetske društvene, rasne i ekonomske neravnopravnosti.

Himna slobodi

´O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!´
(Ivan Gundulić)

Upravo je dirljivo da modernom uspavanom čovjeku najveću kritiku i lekciju o Slobodi očitava jedan poslovično tromi crnogorski (sic!) nilski konj. Nestašni hippo koji poučen prijašnjim iskustvom vjerojatno već sluti da će njegova Sloboda biti kratkog vijeka, ali joj se otuđen i daleko od pravog doma - isto slatko prepušta i od nje nikada, vođen čistim instinktom, bogomdanim pravom - ne odustaje.

Richie Havens, 1969. Woodstock... i nakon 40 godina ´Freedom´

O kojoj i kakvoj Slobodi pjevaju Richie Havens ili Gundulić? O slobodi u čije/tuđe ime u Afganistan, vezani prljavom i sramnom obvezom, šaljemo 30 vojnika više, kao janjce na klanje? Ili slobodi Dantona, Robespierrea, zbog koje su idealistički ostali bez glave? Slobodi koju danas definira CIA ili koju su kroz povijesno iskustvo definirali naši mudri pretci?

Sloboda je danas u načelu ponižena, zanemarena, zaboravljena, u praksi kompromitirana, ograničena i izvitoperena. Assange je u potrazi za tom izgubljenom i zaboravljenom svjetskom Slobodom, koju su izborili neki junaci puno prije nas, izgubio svoju osobnu slobodu. Na tu je žrtvu vrlo vjerojatno bio spreman. Ocijenio je da je konačan cilj, autentična Sloboda (govora-mišljenja-djelovanja), vrijedna otiskivanja u nepoznat i sasvim je izvjesno - vrlo opasan svijet. Baš kao Papillon bacajući se u morski bezdan sa onih litica ili Truman Burbank/Jim Carrey na koncu filma Truman show. Truman je imao dovoljno hrabrosti kontrolorima okrenuti leđa, a Assange dovoljno hrabrosti i drskosti, najvećim današnjim manipulatorima riječi Sloboda, dobaciti u lice: Nije zakon ono što Hillary Clinton kaže da je zakon!
Upravo tako – nije Sloboda ono što nekome trenutno paše nazivati slobodom i demokracijom.

Što je Nikici vodenkonju Sloboda? Malo vode, blata i mulja, ali njegove vode, blata i mulja da po njima slobodno baulja smijeh Toj blatnoj i ograničenoj Slobodi on rza ušicama i pjeva himnu. Nikica vodenkonj je se ne odriče, za nju se bori, planira bijeg kao britanski zarobljenici nacističkih logora u holivudskim filmovima, kao Stallone, Caine i Pele u Bijegu u Pobjedu... Nikica se ne da sputati, on se ne da pokoriti. Evala Nikice, crnogorski care to jest vladiko! Baš si faca, uljepšao si mi dan thumbup


- 17:10 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

07.12.2010., utorak

Odlazak kneza Domagoja


Profesor Tomislav Zubčić Zupa - knez Domagoj

preuzeto sa stranica grada Metkovića, www.metkovic.hr:
Metković, 4.12.2010. - Kada sam prekjučer u poplavljenom gradskom parku fotografirao Tomislava Zubčića kako se na svome biciklu vozi kroz vodu ni na kraj mi pameti nije bilo da bi to, možda, mogla biti njegova posljednja fotografija. Vijest koju sam večeras čuo, na žalost, bila je istinita. Nema više našega Zupe.

Živo se sjećam one 1972. kada se u gradu pojavio stasit dvadesetjednogodišnji mladić kovrčave kose. Rukometaš, pojačanje RK Mehanike koja je tada bila u uzletu. I igrao je Zupa taj rukomet izvrsno. Nerijetke su slične rukometne priče momaka koji su u naš grad došli igrati rukomet i u njemu zauvijek ostali. Zupa je bio jedan od njih. Svoj Split stalno je nosio u srcu, a svome Metkoviću potpuno ga je dao.

Nakon rukometnih dana Zupa počine raditi u ondašnjem Centru za usmjereno obrazovanje kao nastavnik stručne prakse. Nebrojeno je učenika koji su kod njega učili ne samo struku nego im je često bio i drugi otac, odgajatelj. Osebujnim pristupom svojim učenicima, često iz siromašnijih socijalnih slojeva, davao je ono nešto više od gologa školskoga programa.

S vremenom se Zupa aktivno uključuje u kulturna zbivanja u gradu. Najprije kao glumac amater u lokalnoj kazališnoj družini, a zatim i kao umjetnik koji je zavarivačkim aparatom, elektrodama i limom radio neobične skulpture. Kao glumac, bio je dobitnik najviših priznanja na kazališnim amaterskim smotrama, a kao kipar, svoju sklonost prenosio je i na svoje učenike. Rijetke su bile izložbe u Gradskome kulturnom središtu na koje Zupa nije doveo svoje bravare. Bio je Zupa i planinar koji je znao svoje učenike animirati da skupa s njim krenu na osvajanje mnogih vrhova u okolici. Veliki bijeli križ na Marinu vijencu, u spomen na Domovinski rat, djelo je njegovo i njegovih planinara iz PD Šibanica.

Ni to Zupi nije bilo dosta. Kada je započeo projekt Maratona lađa, izabran je glumiti kneza Domagoja. Nije ga Zupa glumio, tih dana Maratona - on je bio knez Domagoj. Pjesma Metkoviću moj lipi u njegovu izvođenju bit će ubuduće samo još jedna od vječnih uspomena na nj.

Na žalost, osebujni Tomislav Zubčić malo je mario za svoje zdravlje. Svi su to znali, a znao je, sigurno, i on. Nekad sportaško srce nije izdržalo. Izdalo ga je kada se na svome biciklu kretao prema poplavljenim područjima na desnoj strani grada. Dan nakon što je organizirao svoje učenike da pomognu u punjenju vreća pijeskom.
www.metkovic.hr

Na prepunom metkovskom groblju, okružen svojom obitelji, svojim učenicima, svojim glumcima, svojim umjetnicima, svojim planinarima, svojim sportašima, svojim neretvanskim gusarima lađarima, svojim bezbrojnim prijateljima, jučer je dostojanstveno ispraćen naš knez Domagoj - u legendu je otišla legenda neretvanskog kraja.
Tomislav Zubčić Zupa, 1951-2010.
Neka mu je vječna hvala i slava.
- 17:27 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

05.12.2010., nedjelja

muči me gući



Mirne duše mogu zaključiti da reklame za muške mirise pogađaju cilj - žene. Nema te žene koja neće poželjeti da i njen mužjak miriše i izgleda kao ovakav muškarac.


glazba: Roisin Murphy - Slave To Love (Bryan Ferry)

Komad je James Franco, dečec koji će ove godine u duetu sa kolegicom Anne Hathaway voditi Oscare i koji je usput budi rečeno moj naughty sljedeći komad mjeseca...



Reklame za muške mirise su vrh vrhova, tiha patnja žemskog i srednjeg roda. A sad odoh negdje tiho plakat.
- 19:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>