Pregled posta

1. Uoči gostovanja grčkog nogometnog kluba PAOK u Zagrebu i uzvratne utakmice protiv hrvatskog nogometnog kluba Dinamo - šačica hrvatskih građana je usred našeg glavnog grada, sačekala, divljački kamenovala i zapalila autobus pun grčkih građana koji su došli poduprijeti svoje nogometaše. Ovaj put, na svu sreću, nema mrtvih. Ima ranjenih.

2. Dan poslije slušam izjavu osobe zvane Zdravko Mamić, vlasnika nogometnog kluba Dinamo, koja glumi gospodina i recitira napamet naučene prigodne stihove o zgroženosti divljaštvom nekih tamo životinja koji nisu navijači njegova kluba već njegovom klubu samo žele zlo.

3. A dan poslije, to jest danas, odigrava se utakmica.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

No da, izjava gospona Mamića. Baš se pravi našao govoriti o zlu, divljaštvu i dobru jednog kluba. Kao da s ničim nema baš nikakve veze. A baš ta osoba već godinama hrvatskoj javnosti dijeli živopisne lekcije o divljaštvu, poučava sve nas skupa kako biti divljak - i kako za svoje divljaštvo ne odgovarati već iz njega i s njim profitirati. I onda se takav zgraža, odnosno glumi da se zgraža, jer nešto pred kamerama treba reći, a u biti ga za sve boli neka stvar.

Ne pada snijeg da sakrije brijeg...

No sve ovo zapravo svi već znamo. Nastojat ću što manje spomenutog uzimati u usta jer ovo nije post o njemu i njegovom liku i (ne)djelu. Svi mi znamo tko je i što je dotični, tko su i što su napadači na autobuse i kako ide protokol prilikom ovakvih incidenata - zgražanje-opća paradna osuda-zaborav - i svi se skupa samo kao papige ponavljamo i ponavljamo, ne razmišljajući zapravo dokle bi to ponavljanje trebalo trajati, valjda do vječnosti. I svi mi znamo što bi se trebalo poduzeti, ali to nas ne sprečava da ne poduzimamo ništa. Stoga hajmo malo u psihološku obdukciju ovog ˝ništa˝.

Zaista, dolove i brijeg prekrio je snijeg, a službe su poslovično uhvaćene na prepad, nespremne – jer snijeg ih je opet iznenadio. No je li tomu tako ili je situacija upravo suprotna. S vremenom sam, promatrajući, stekla dojam da je upravo suprotna. U ovom dijelu kugle zemaljske postoje 4 godišnja doba. Ljeti je vruće i nema kiše, zimi je hladno i pada snijeg. Dakle ponovimo - Zimi pada snijeg - to se uči već u vrtiću. Iako je snijeg kao i svake godine na vrijeme predviđen i najavljen i službe su imale dovoljno vremena da se pripreme, uočavam da su one (opečene lošim iskustvima te okilavljene kaosom u sistemu) sada već psihološki kondicionirane biti iznenađene. One unaprijed dizanjem ruku od problema, prepuštanjem općoj apatiji, nevoljkosti za djelovanjem, gubitničkoj uvjetovanosti - doista ostvaruju svoju noćnu moru te dopuštaju da ih snijeg iznenadi. Jer su, gle paradoksa, one spremne biti iznenađene, vrhunski pripremljene da budu nespremne.

Nama se danas događa psihološka kondicioniranost na sačekuše, na nasilje, odnosno na ono što mnogi iz nedovoljne informiranosti i neznanja brzopleto trpaju u kategoriju sportskog nasilja i navijačkih nereda. Mi smo danas istrenirani biti iznenađeni divljaštvom, klasičnim sačekušama, do te mjere - da nam se redovito događaju, a mi se nad njima poslovično i neučinkovito zgražamo i nakon dva dana ih zaboravljamo.
Molim vas pažljivo od prve sekunde pogledajte priloženi video napada na autobus grčkih gostiju. Na samom se početku zapisa, kroz šoferšajbu, niti metar pred autobusom, uočava policijska pratnja, dakle policijska pratnja koja bi svojom prisutnošću trebala osiguravati goste, jer je očito svjesna da postoje razlozi zbog kojih je njihova sigurnost ugrožena. Pa opet, iako na nju pripravni, sačekuša je i pratnju i goste opet uhvatila nespremne. Zaključak je da je njihova i naša spremnost, na sve i sva, postala - pro forma. Izgleda radi.

Redovitost ovakvih incidenata je toliko točna i pravovremena, toliko predvidljiva, da je prerasla u sustav za sebe, sustav nasilja koji je učinkovitiji nego sustav koji bi nasilje trebao sprečavati. Oni se zapravo, ta dva sustava, u velikom djelu zabrinjavajuće preklapaju i srastaju. Teška i bremenita tvrdnja, no nažalost ništa manje točna. Kamenom na bus, pendrekom po glavi, bombom na auto, snajperom u glavu. Zbog učestalosti ovih incidenata, oni su u očima javnosti čak postali nezanimljivi i dosadni, maltene benigni. A nisu. I niti su sportski, niti navijački. Iako sa sportom imaju itekakve veze, a sa općim kaosom još i više, kolikogod mi pred tim zatvarali oči. Nefunkcionalnom društvenom sustavu naprosto je lakše podcijeniti ili previditi sustav nasilja nego priznati vlastitu nesposobnost da ga zaustavi i što je gore prepoznati svoj udjel u njegovom stvaranju.

Možda je ipak ispravnije reći, da sport ima veze s njima, barem ovo što se danas kod nas potura pod sport (konkretno hrvatski nogomet), a u stvari je najobičnije mafijaško leglo i servis za pranje novca u kojem se tovi onaj zgroženjak s početka teksta. U tom je smislu takav sport lice istog novčića kojem je ovakvo nasilje naličje.
Sačekuše se ne događaju u sportskim dvoranama, niti su ravnopravni obračuni navijačkih skupina, sačekuše su doista iskorak iz dvorana, no ne i iskorak iz sistema. One u biti koracaju baš u korak sa sistemom na snazi, kojeg je još Ivo Brešan odavno definirao kao sistem: Use-nase-podase.

Ulovi, tuci, zgrabi, ukradi, ubij, umlati, uskoči, doskoči, laži i maži. U tom smislu, ove sačekuše to jest ove klasične lovačke zasjede, u kojoj lovac iz nadmoćne pozicije čeka svoju ranjivu i nezaštićenu lovinu - pripadaju baš ovoj priči. U ovom slučaju, čak nije bila riječ ni o navijačkoj skupini, već su lovina bili gosti ekipe u gostovanju. U učinkovitom sustavu nasilja kojeg mi svi skupa još uvijek toleriramo desio se grubi previd, ali ne i podbačaj (da ne toleriramo, kao što jesmo, izišli bi na ulice kao Francuzi ili Grci iskazujući svoj bunt). No nemojmo biti licemjeri, naše zgražanje zbog nevinih ne smije biti veće od onoga da je kojim slučajem bila riječ o pravim grčkim navijačima. Napadnuta možda jest kriva lovina, ali kao i uvijek u sustavu nasilja – napadnuta je uspješno. Cilj je bio napasti, napad je izvršen. Operacija uspjela, pacijent umro.

Kako tome stati na kraj. Prestati tolerirati, eto kako. Prestati tolerirati nasilje nad društvom, nad građanima, zatim lopovštinu, korupciju, bijedu, jad… prestati biti kondicioniran, jer vidite, nije ovdje riječ o sportu. U društvu, koje u svakom pogledu podupire zakon jačega, neki tamo pišljivi navijački zakoni ne rješavaju apsolutno ništa, kolko god drakonski oni bili. Navijački zakon može i treba iza rešetaka strpati bacača bengalke, može ih strpati sto, ali ne poduzima apsolutno ništa kako bi iza rešetaka strpala velike igrače, pokvarene vlasnike, menadžere, premrežene mafijaše, koji pod protekcijom države za masne sume preprodaju igrače i istoj državi kradu/utajuju porez. Pravda ne smije biti potkupljiva ni probirljiva. Ona bi trebala biti učinkovita i udariti lopova i divljaka po onome što svakog boli - džepu.

A ova šaka idiotskih ˝junaka˝, a zapravo jadnika, spremnih na kamenovanje svojih i stranih građana, nije pala s Marsa, već iz Hrvatske, zemlje koja je u jednako dubokim problemima, da ne kažem jednu vulgarniju riječ, kao i zemlja napadnutih stranih građana. To su balavci koji se igraju rata i uz pomoć čopora iskaljuju svoje frustracije, potvrđuju pripadnost, nalaze si svrhu u životu kolikogod bezumna ona bila. Ali cijela slika ove društvene tragedije sagledava se tek kroz razbijeno staklo onog kamenovanog autobusnog prozora, iz kojeg zjapi jasna panorama dubokog ponora grčke krize. Ponor u kojeg padamo i mi, u kojeg padamo svi skupa. Još se sjećam onog natpisa i poziva sa grčke Akropole, te kolijevke demokracije, koji me na trenutak ispunio ponosom: Narodi Europe…!
Eh da, narode hrvatski, s grčke se strane razbijenog prozora, bez sumnje, sada jednako ružno sagledava i duboki ponor hrvatske krize.

U zadnje vrijeme sva recentna događanja u ovom našem društvu odišu psihopatološkom malignošću, ne dvojite ni časa o čemu se tu radi i ne bojte se to definirati – ovo je strašno, ovo je naprosto strašno. No strašnije od strašnog je prihvatiti ovakvu stvarnost kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´. To nam se dogodilo i događa, jer se kao ´normalno´, ´uobičajeno´, ´ništa novo´ - prihvatilo i prihvaća. Stoga razbijmo vlastitu kondicioniranost i prestanimo rezignirano prihvaćati što nam se pod normalno servira.

Zar ne osjećamo svi da nam je stvarno svega dosta? Stvarno je dosta. Dosta je bilo! Ne pada snijeg da sakrije brijeg, već da sakrije ili otkrije tragove. Kako divljim zvijerima stati na kraj? Lijep bi početak bio prestati se zgražati i po tim tragovima koji vode do pragova raznoraznih gosn mamića konkretno poslati - poreznu službu.

Rezultat večerašnje utakmice: ma koga briga. Gubimo svi.