MODESTI BLEJZ

Ako samo malo obratite pažnju, u zraku ovih večeri pored mirisa pečenih kestena gotovo pa možete onjušiti i tragove hladnoratovske paranoje i paničnog straha, onaj skoro već zaboravljeni zadah znoja razotkrivenih špijuna i njihovih pijuna, koji se sada debelo pote unatoč niskim zimskim temperaturama.

U jednom od tih bezbrojnih trač-dopisa koje američki veleposlanici diljem svijeta šalju u svoju matičnu bazu, a koji neodoljivo nalikuju izdanjima 24, Arene, Glorije i sličnih žutih tiskovina, navodno stoji i kako je recimo Putin proračunat, Berlusconi tašt, a afganistanski predsjednik paranoičan. Zašto se oko naizgled ničega diže toliko prašine? Zaslužuju li ovakve informacije oznaku tajnosti, jesu li bitne ili nebitne, vrijede li one ili su potpuno promašene?

Osvrnut ću se primjera radi samo na ovo posljednje. S obzirom da moć afganistanskog predsjednika jedva doseže recimo dvorište njegove bunkerirane palače (to jest - niti šire granice Kabula), da mu svaki taliban u ostatku zemlje radi o glavi, a od Amerikanaca ga (čija je marioneta) vjerojatno više prezire samo njegov vlastiti narod – čovjekova mi se paranoja čini sasvim opravdanom. No opet kad već govorimo o njoj, povijest je dokazala da je SAD u paranoji neprikosnoveni prvak, kao i u dubokom nerazumijevanju situacije na terenu. Za ovu tvrdnju, ako vam ovaj zadnji argument nije dovoljan, pa ni reminiscencija na Hladni rat, kao dodatni argument uzmite i Irak.

Mnogi će se prelako upecati na udicu kako ovdje nije riječ o sadržaju samih informacija, već o pravu diplomacije na povjerljivost i diskreciju. Kao da je riječ o neukusnom rasparčavanju intimnih ljubavnih pisama. Ovo možda i jesu ljubavna pisma, ali sa predumišljajem. Ovdje se o ničemu drugome ni ne radi nego baš o sadržaju tih pisama, koja bi mogla biti itekako kompromitirajuća za ljubavnika, CIAu - SAD… koji bi se barem htjeo ljubavnikom predstavljati. Utoliko se doista mogu složiti da je u tijeku jedno veliko do sada neviđeno razotkrivanje, kiks, podbačaj, sramota CIAe, dapače i razotkrivanje i otkrivanje, ali – tople vode.

Zar je itko sumnjao da se špije špijaju. Zar je itko sumnjao da SAD kao svjetski policajac nije neoprezno bahat. Zar da ih zbog toga žalimo? Ma hajte molim vas.
Neupitno pravo diplomacije na autentične informacije sa terena je budimo iskreni - samo okvir za dodatnu špijunsku djelatnost. Pa predmet špijuniranja bio nestašni veleposlanik koji voli striptizete ili visoko pozicionirani general sa prstom na nuklearnom okidaču, bila informacija voajerizam ili profesionalizam – ona je špijunska dojava.

No kao i uvijek, kad se špije špijaju, špije očekuju da njihovo špijanje u prećutnoj saradnji sa ostatkom sveta – ostane tajna. U suprotnom slučaju - padaju njihove kule od karata. Ako njihova tajna djelatnost nije tajna onda ona gubi na samododijeljenoj važnosti, baš kao i njihovo zanimanje špijuna. A to nije dopustivo, ne u svijetu tajni, laži i samobitnih špija.

U ovakvim se situacijama uvijek prisjetim Ruske kuće, filma i romana majstora žanra Johna Le Carrea, najvećeg pisca hladnoratovskog i posthladnoratovskog špijunskog romana današnjice. Nema situacije ili obrata u svijetu špijunaže koju Le Carre u svojim romanima nije predvidio, pa je tako i ovu aktualnu priču sa WikiLeaks pokrio još u prošlom stoljeću. U Ruskoj kući postoji taj lik profesora kojeg glumi Sean Connery i koji ima neke tri knjižice nekakvih sovjetskih tajni. Kroz cijeli ga film naganjaju i ucjenjuju suprotstavljene strane, pritišću ga i hladnoratovski istok i zapad i sjever i jug - jer bi svi htjeli te njegove knjižice, a za njega i ljudske živote im se živo hebe. On se tu usput čak uspije i zaljubiti u Michelle Pfeiffer, ali ni u tome mu nema budućnosti ako nekako ne riješi svoj problem egzistiranja između čekića i nakovnja, a problem je što odabirom jedne strane izdaje drugu, a odabirom druge izdaje prvu – a obje mu rade o glavi. Ono čime me Le Carre oduševio u ovoj priči je rješenje, odnosno iskorak iz naših ograničenih ideoloških okvira, koji donosi na kraju romana/filma. Da vam ne kvarim doživljaj ukoliko niste upoznati s radnjom, reći ću ukratko – profesor na kraju doista predaje tajne, uz neke garancije koje mu osiguravaju živu glavu na ramenima, kako i što neću vam otkriti, no najbitniji je zapravo sam zaključak romana koji glasi otprilike ovako:
Postoje li tajne toliko bitne da bi zbog njih ostatak svijeta morao biti njihov taoc i žrtva? Ne.
Vrijedi li zbog ideologije (države!) koja je toliko sama sebi bitna i u ime njenih tajni žrtvovati sama sebe odnosno žrtvovati pojedinca? Ne.

Le Carre je zapravo donio jednu utopijsku zamisao, odnosno nadu, da bi se svi svjetski problemi vrlo brzo riješili samo da se svi usuglasimo ne pristati na zakulisne igre i ne mariti za takozvane Tajne i one koji nam te tajne nameću kao Dogme. Princip koji bi recimo u startu onemogućio okvalificirati identitete ubojica obitelji Zec - tajnom od državnog i nacionalnog interesa. Le Carre je iznio ideju koja mi se strašno sviđa, ali je malo vjerojatna s obzirom na karakteristike ljudskog roda i našu sklonost muljanju i netransparentnosti.

Mnogi će sada i u ovoj situaciji krenuti sa krajnje besmislenim teorijama urote, baš kao što je to bilo i poslije Blizanaca, pa optuživati SAD da su napale samu sebe, sve na tragu onog bezobraznog i lukavog Ahmadinedžada koji stvarno zna provocirati trkeljajući budalaštine i valjajući bisere kad treba i kad ne treba. Svima koji su skloni vjerovati njegovim izjavama preporučujem proučiti njegov komentar na prvi iranski bespilotni bombarder nazvan “karrar” ili “napadač” za kojega je ustvrdio da je: ´Ambasador smrti za neprijatelje čovječnosti, a glavna poruka aviona su mir i prijateljstvo´
Ma bravo Ahmi, duhovit si ko´ smrt. No sklona sam opet vjerovati i vjestici koja je iz Irana stigla neki dan, da su Ameri i Izraelci, CIA i Mossad, smakli dva iranska nuklearna stručnjaka usred Teherana, jer razloga za takvo smaknuće ima - Jenkijima i Židovima iranski je nuklearni program odavno trn u oku.

Tajne i laži su zapravo jedan velik i plodonosan biznis. Ne mislim na laži za koje kažu da znaju biti korisne, one male svakodnevne laži koje ne donose lovu. Na primjer kao u slučaju jedne starije gospođe koju je televizijska ekipa neki dan zaustavila pitati koristi li se ona malim lažima i kada je zadnji put slagala, a ona će na to kao iz topa: Je, kaj ne, lagala sam kćerki pred dve minute na mobitel da bum joj kupila nešto kaj joj ne bum kupila!
Na začuđeno pitanje novinarke a zašto ne, gospođa se nasmijala i tako iskreno rekla: Pa kaj gospodična, to joj tak ni tak ne treba!
Na ovakve se laži možemo samo iskreno nasmijati, no u velikoj slici, slici velikih igrača, a ne slici ove gospođe iz naroda - tajne donose lovu, špijanje donosi beneficije. Posljedice istog su prihvatljiva kolaterala, a za špijunski biznis i ne uvijek negativna. Rat možda jest diplomatski podbačaj, ali ne mora biti i financijski gubitak – dapače. Rat je za takve samo zlatni rudnik. Da bi običan mali čovjek donekle mogao dokučiti mentalni sklop tih špija on špijunski posao treba promatrati kao veliki korporacijski sklop - špijunski posao je posao kao i svaki drugi. Oni sebe smatraju poslovnjacima, domoljubima, patriotima, nacionalistima, gospodarstvenicima, poduzetnicima - i koristit će koji god nazivnik i što god je potrebno da bi opravdali posljedice svoga djelovanja i bezbrojne leševe preko kojih se gazi. Gadljivo i nemoralno, ali sustav tajni i laži tako funkcionira.
..................................................
......................................................................................
Ne treba sumnjati da će i ovaj promašaj američkih tajnih službi samim tajnim, ali i javnim, službama biti - samo još jedan izgovor za sljedeći korak poslije 11.rujna ka kontroliranom društvu, još jedan korak bliže totalitarnom društvu, društvu u kojemu se savjestan akt pojedinca tretira kao izdaja, a ne kao glas građanske savjesti i demokratskog građanskog neposluha.

Navodno se jedan dio objavljenih tajnih dokumenata dotiče i naših krajeva, spominje se Slovenija kojoj je navodno uvjet za posjet Obame bio prihvat zatočenika iz Guantanama (mislim da su Slovenci i ne samo Slovenci precijenili Obamu). No kad su se Slovenci prodali tako jeftino, opravdano se upitati za koliko se prodala Hrvatska kao friška članica NATOa? Vrijedi li ičemu ta tajna? Bi li je voljeli znati? Već smo naučili da nam naša vlastita Vlada ne otkriva ama baš ništa, od tajnih ugovora do popisa branitelja, no eto, uvijek nam preostaje nada - WikiLeaks. Nada umire posljednja.
Možda nam se jednog dana otkrije i sadržaj onih telefonskih razgovora crvenog telefona, one direktne telefonske linije između Zagreba i Beograda, između Slobe i Franceka, dok su zemlje bile u najljućem ratu, o čemu su njih dvojica razglabali… igrali šah možda? Lovac na C4, a ovaj njemu kraljica jede lovca B6 i top uzima pijuna? Izvlačili kuglice kao onaj stari na reklami nacionalne lutrije? Igrali igre, predsjedničke igre, ratne igre, igrice, kuglice… no da, baš im nekako pristaju.

Možda bi probavljanje svih tih tajni bio lakši posao da se od nekih tajni toliko čovjeku ne okreće želudac.

Dok je ženama s druge strane, muška pažnja samo izgovor za raznorazne metode mučenja kojima podvrgavaju same sebe, da bi se zapravo što bolje i sa što manje posljedica uklopile u čopor drugih žena. To je zapravo pravi cilj svih tih ženskih kura-tortura - dobiti zeleno svjetlo od matrijahata.
Samim muškarcima žena će privući pažnju već samim time - što je ušla u prostoriju, ne zanimaju njih jesu li njene noge očerupane ili nisu, ima li brke ili nema žena u sobi, to im je sasvim dovoljno, pogotovo ako nosi tangice. Ali i tu vas moram razuvjeriti u jednoj zabludi.
Ne nose žene tangice da nam se na hlačama ne ocrtavaju gaćice - nego baš zbog toga da nam druge žene koje nose gaćice mogu vidit da nosimo tangice. Tu nije toliko riječ o tangicama i gaćicama, koliko o osvajanju i obilježavanju teritorija Sve je počelo sa prvom ženom koja je obukla tangice, nazovimo je recimo - Tangeva. Tangeva je sa svojim tangicama postala opasan uljez na teritoriju žena sa gaćicama, ona je ugrozila i od tada ugrožava njihovo lovište, pa su ove sa gaćicama prisiljene obraniti svoj teritorij evolucijskim skokom - upotrebom jednako moćnog vatrenog oružja. Baš kao što su nekoć Indijanci u sukobu sa naseljenicima morali odbaciti luk i strijele i zgrabiti puške - današnje su žene posegnule za tangicama.
I eto vam cijele mudrosti zašto žene nose neudobne tangice. Nije čak ni Adam bitan, koliko teritorij. No nemojte me samo molim vas uvjeravati da je štrik u guzici udoban, tu prozirnu argumentaciju više ni pas s maslom ne bi progutao ako se sada javi takva dezinformatorica znajte da to čini jer iznosim strogo čuvane ženske tajne, budite svjesni da odavanjem ovih detalja nosim glavu u torbi
Ali to je sve zapravo dijaboličan plan nekog muškarca koji je tangice izumio – natjerati sve žene svijeta da se međusobno potangiraju. Ne vjerujete? Ajmo se onda sjetiti bikinija. Vjerujte, doista vjerujte, muškarac inicira sukob, a kokoše ga uvijek krvavo provedu.

No vratimo se mi na temu današnje tlake, a to su - dlake Osim muške pažnje, ženama kao izgovor za čerupanje tjelesnih dlačurina često služi i higijena. Ma higijena moj đon - opet kriva drina Osim u slučajevima vjerske prirode, koje samo donekle izuzimam, došla sam do zaključka da se mi žene ne čerupamo ni zbog higijene, jer hvala bogu za to služi redoviti tuš - nego se čerupamo da nas druge očerupane žene ne bi olajavale kad promolimo nosom kroz vrata u vanjski svijet: ´A gle masne šporkulje viri joj krzno kroz čarape, bila se lina depilirat´ i zbog drugih sličnih prijateljskih primjedbi koje nam upozoravajuće odzvanjaju u glavama.
Uvjeravam vas da većinu stvari koje žene čine - one čine zbog drugih žena. Muškarci su u tome samo kolateralne žrtve ženskih plemenskih običaja i hijerarhije unutar toga plemena, odnosno vječne borbe za što višu prečku u toj hijerarhiji. U većini slučajeva kao inicijatori i nimalo nedužni hefnerovski promatrači oni izvlače tanji kraj namazan medom, kao što su recimo sa tangicama dobili na jack-potu. No ponekad, kao što je slučaj sa depiliranjem koje je preskočilo sa jednog roda na drugi, izvuku i - deblji. Pa se sada i ostali muškarci, kao žrtve onog jednog dijaboličara i većine žena, navlače na te metode mučenja u sve većem broju. A time dolazimo na temu s početka priče - muška depilacija, kroćenje krzna, održavanje dlake. A to nije jeftin sport. Dlake uzvraćaju udarac i sve mi se čini da su se dečki prešli u izračunu, redovita depilacija danas pelješi njihova tijela - ali i njihove džepove

Cijeli taj ženski dlakocid zapravo izaziva jezu u kostima. Kamo to sve ide? To je toliko metodički pedantno i nemilosrdno prema dlakama, da se često pitam čime su to one jadne zaslužile?

Koja je njihova krivnja pitam ja vas?! Kome su jadne dlake ikad išta skrivile (osim onima koji traže dlaku u jajetu)? Kad nas griju usred najveće zime, maze i čuvaju naše najintimnije dijelove, dijele s nama naše najveće tajne (možda je u tome stvar, eliminacija svjedoka?), češkaju nas kad nam je dosadno, a mi im kako vraćamo? One samo žele živjeti, one samo žele rasti, bujati. A mi, što im mi zvijeri činimo?
Mi nad njima činimo pokolj! Prvo se čupaju one u obrvicama, pincetom čupamo dlaku po dlaku, svaku dlaku ponaosob, zvjerski im vadimo dušu, vrcamo za njima krokodilske suze, pa slijede one u nosnicama, pa one u ušesama, pa se onda ništa milosrdnije briju paz-uha, pa se onda vade motokultivatori, šišači trave, pa se brije u zamasima gore-dole i dole-gore kao kosilica po Santiago Bernabeu, pa se brije i čupa skupa sa korijenom, pa se onda maže vrući vosak, pa se onda lipe trake, pa se onda krvnički trza i čupa, pa kad uništimo i poharamo sjevernu hemisferu to nam nije dovoljno nego krećemo i na donekle još očuvanu i poludivlju donju to jest južnu,
gdje nas čekaju netaknuti egzotični tropski krajevi – koje naprosto obožavamo pustošiti. Ide se ravno u Brazil, u srce južnih amerika, u srce Amazonije, najveću šumsku površinu planeta, pa iako znamo da to što činimo nije dobro - siječe se prašuma, uništavaju se resursi Ne štedi se prašuma, ne cijeni se bogatstvo majke prirode, nema milosti za floru i faunu, nema razumijevanja za autohtono stanovništvo tih vlažnih suptropskih predjela. To je protuprirodna tortura i mučenje majke Naturae, elementarna nepogoda, ekološka pustoš, to je zločin protiv dlakočanstva.

Pa nam ni to nije dovoljno nego se kose gustiši, divlje orhideje, smilje i bilje, sve se harači ozloglašenim konkvistadorskim - brazilskim metodama španjolske inkvizicije! Ma to je prokleto naslijeđe podaničke genocidne prošlosti, kažem vam ja, nedostatak ekološke svijesti. Te proklete brazilske metode

Znate, zanimljivi su ti utjecaji nekog ključnog filma na mijene i smjene filmskih stereotipa u pojedinim žanrovima filmske industrije i povijesti. Recimo dovoljno je kao primjer navesti utjecaj Fincherove Sedmice na žanr trilera, vjerujem da shvaćate o čemu pričam, jer poslije nje više ništa nije bilo isto. Jedan film je postavio neka nova obilježja trilerskom žanru, koja se od tada neizbježno pojavljuju i ponavljaju u svakom trileru. Izblijedjela fotografija, sugestivna scenografija, priča u formi labirinta odnosno slagalice koja se slaže kockicu po kockicu, monstruozni ubojica, rastrgani istražitelj i njegov mladi šegrt/naučnik, maštovito iskasapljene žrtve, utrka s vremenom, vjerski simboli, biblijski grijehovi, vječna kiša, uzaludna potraga, slikoviti načini ubijanja, šifrirani tragovi i natuknice, etc… vjerujem da vam zvuči poznato. Poslije Sedmice je uslijedila poplava loših i manje loših filmskih kopija, ali nakon prolaska te neizbježne bujice, u samom su žanru neke odrednice koje je ovaj film postavio - zauvijek ostale. Danas svaki triler na filmskom platnu (da ne spominjem forenzičke serije) barem nekim segmentom ili detaljem evocira Sedmicu.
Jednak učinak recimo na žanr SF/science fictiona/znanstvene fantastike – nekoć davno imao je i Blade Runner, remek-djelo Ridley Scotta, koji je za svoje vrijeme bio toliko začudan i inovativan, toliko ispred svoga vremena da ga publika na prvu uopće nije shvatila, već je njegov utjecaj na film i filmsku povijest došao tiho i subverzivno, usmenom predajom, od videa do videa, gradeći polako, ali nezaustavljivo – zasluženi filmski kultni status. Od B.Runnera svi gradovi budućnosti na dlaku izgledaju kao plamteći brodovi koji tonu u noći… i ne samo budućnosti… ah ta kiša pluvia i zavijanje vukova samotnjaka u noći…


Za akcijsku kriminalističku dramu, pogotovo pljačkaški podžanr, ta je prekretnica bila Michael Mannova – Vrućina/Heat. Od Vrućine ni jedna pljačka banke više nije olako shvaćena, kako na filmu tako i u zbilji (ruski mafijozi su doslovno učili iz ovog filma). Filmski ulični obračuni danas ne prolaze bez obavezne žestoke pucnjave, dugih cijevi i bjesomučne potjere gradskim ulicama (dijelom na nogama, dijelom u raznoraznim vozilima), filmska suparništva između kriminalaca i policije danas više nisu malena i nebitna već su u startu veća od života, negativci također više nisu dvodimenzionalno plošni, odbojni i zli već dovoljno primamljivi da svim srcem navijamo za njih kao za pozitivce (od V. su mahom rastrgani problemima iz privatnog života i imaju obitelj), a opet s druge strane više ni jedan pozitivac nije toliko nepogrešiv da ne čini stvari zbog kojih ga možemo i voljeti i mrziti. Od Vrućine se pljačkaške ekipe prikazuju kao nešto totalno cool i seksi, a njihovi vođe i članovi su uvijek opako napaljivi profesionalci, nemilosrdni ali pravedni, ubojiti ali neodoljivi. Ljubav je jedina opcija koja bi ih trebala oslobađati, ali i ona im je zbog prirode posla uskraćena – drugim riječima, eros i thanatos u najčišćem obliku. Tim jednim filmom potpuno je preokrenuta dotadašnja scenografija jednog žanra, odnosno promijenjeni su stereotipi koji su do tada u njemu vladali - u neke nove stereotipe koji ovim žanrom vladaju od tada pa sve do sada.

Vrućina mi je, od onog trenutka filmski izvanredne ´95te (Braveheart, Apollo13...) kada sam je prvi puta gledala, bila i ostala jedan od najdražih filmova uopće (kojemu sam uostalom davno-davno pisala i hommage/posvetu), filmska bajka o osamljenosti modernog čovjeka i njegovoj uzaludnoj potrazi za srećom, ali protok vremena čini svoje i ono što mi se tada činilo kao super-uber-cool remek-djelo, danas promatram sa neumanjenim simpatijama kao izuzetno, ali ipak stilizirano remek-djelo koje se danas čini dalekim… dalekim za cijeli jedan evolucijski skok, koji je nakon njega i zbog njega u žanru hvalabogu uslijedio. Neka teku modre rijeke...

Pa koji ti je vrag, jel´ ti upala trepavica u oko?!? -upitno me pogledala suputnica - Zašto toliko sumanuto trepćeš?!?
Ne svrćući grozničavog pogleda s otvorene ceste pred nama i automobila koji su nam jurili u susret, odgovorih joj kratko - Ne ometaj me, poremetit ćeš mi redoslijed, a gdje smo onda?! -te neometeno nastavih svoju rabotu...
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep
Ha?! –zableji se zbunjeno moja supatnica u mene – Kakav redoslijed bogtevidio?!
-Redoslijed, redoslijed! Tri kratka-tri duga-tri kratka! Signalizacija! Morseov kod! Jel ti sada jasno?!? –ispalim ja rafalno i dalje ne skidajući treptajuće soko okolovo sa poplavljene ceste...
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep
-U pi_ku materinu ti si totalno popizdila! –lakonski zaključi moja supatnica i uznemireno se zameškolji u sjedalu kao da je pojas malo previše steže - Znala sam da odavno nisi svoja, ali ovo je premašilo i moje najdublje strahove!
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep
-Dobro. Ajde, recimo da ću popušit tu foru i da me ne brine kao što me brine što po pljusku u vožnji luđački trepćeš vozačima iz suprotnog smjera kroz šoferšajbu, ali hebemumater šta te to sad uhvatilo i zar te baš moralo uhvatit pri 90km/h?! –zajedljivo će moja supatnica.
-Baš me zato i uhvatilo!
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep
-Baš zato?! –blijedo me zafiksira pogledom - Pa ti nisi normalna!
I dalje signalizirajući uzdahnem duboko - Ženo božja zar ne vidiš da blicam!
-Blicaš? –zagrcne se zgranuto.
-Blicam, jes, blicam!
-Pa kojeg vraga blicaš?
-SOS!
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep
-Ma kužim da trepćeš SOS hebemumater, gledale smo Titanic skupa, nego zašto ga trepćeš umjesto da blicaš?! I vidi mene, umjesto da pitam zašto ga uopće trepćeš, ja pitam zašto ne blicaš!?! I ja sam popizdila s tobom majkemi! – uhvati se u očaju za glavu - Ko mene vozi u pi-ku materinu, bolje da sam išla pješke!
-Baš zato blicam! Da sačuvam ljudima glavu. Voda je došla do grla, zajebi to, voda je prešla i grlo i usta i nos… potop! Razumiš ti mene, ovo je – potop! Triba spašavat živu glavu!

Moja supatnica zbunjeno pogledom zaokruži neumoljivi pljusak koji je nemilosrdno natapao krajolik i nakon sekunde-dvije zausti - Misliš ovo? Je da pravo pljušti, ali brate to nije razlog…
-Titanic je razlog, jel´ me sad razumiš – Titanic je razlog! And the band played on... orkestar je na palubi svirao do samog kraja, do samog su kraja ti gudači tamburali i ni jedan nije izvukao živu glavu! A ovi naši sviraju ku_cu! Ovo je jedan jebeni Titanic! Triba spašavat živu glavu! Zemlja tone, a oni bi kažnjavali blicanje, u pi_ku materinu! Da je kažnjavati glupost bili bi najbogatija zemlja na svijetu! –konačno prokulja iz mene - Blicam ljudima da spašavaju živu glavu jer je ovo pizdarija, razumiš ti mene – pizdarija! I ako triba blicat bez farova da ljudi biže odavde glavom bez obzira - ima da blicam bez farova dok mi oči ne ispadnu jer si me sad razumila!!!
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep - zatrepćem od bijesa ko´ manijak, da se vozač Vindijinog šlepera iz suprotnog smjera pravo usro´ od straha kad mi je vidio facu. Zaljuljala mu se prikolica.

-Ok-ok, daj se smiri ženo božja, ej –prestravljeno propenta moja suvozačica - ako ovako nastaviš biće mlijeka po autocesti, ajde ti vozi a meni prepusti blicanje… ok?
E tu me baš oduševila, toliko da sam na tren svrnula pogled sa ceste i uputila ga njoj - Ma daj, zar stvarno?! Ti bi blicala?
Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep -trepne mi ona uz zajebantski cerek - Zar sumnjaš, pi_ka li im materina!
-Hehe –otpovrnem i ja - Trep-trep-trep treeep-treeeep-treeeep trep-trep-trep.

Sve me ovo skupa podsjetilo na jednu istinitu priču od prije dosta godina, kada je frend po zadatku išao intervjuirati nekog ishlapjelog i nepovjerljivog starčića, inače cijenjenog urbanista u svoje vrijeme, a kojega su u mjestu znali kao grofa Drakulu (jer je zadnje godine svoga života doslovno živio u izolaciji svoje zapuštene i obrasle vile-dvorca u središtu urbanog centra)...
I ode tako frend po svoju priču o planskoj i neplanskoj izgradnji, oboružan jednim običnim diktafonom i mladošću - i nađe staroga kako usred vrtne neprohodne prašume kornjačevim korakom sjecka neku polumrtvu živicu. Predstavi se on njemu, a stari ga dobro odmjeri od glave do pete i onda nijemim trzajem glave pozove u kuću.
Na pragu ruševnog zdanja stari ga zaustavi pokretom ruke i fiksirajući pogledom tiho zapita: Nosite li što? Frend zbunjen odmahne glavom, jer je pomislio da stari očekuje poklon, pa se u tom trenutku posramio što suhonjavom i očigledno izgladnjelom djedici nije donio barem deset deka kave ili kutiju kekasa. Starčić se na to ukloni sa vrata i propusti ga u uski hodnik.
Unutrašnjost kuće nije bila u ništa boljem stanju nego vrt. Zamračeni prozori, antikni crvotočni namještaj, podovi prekriveni prašnjavim tepisima i viseći kristalni lusteri bili su u potpunosti obavijeni paučinom kao u filmovima strave i užasa. Stari ga pokretom ruke posjedne na rasparanu sofu i pod nos mu turne porculansku zdjelicu do vrha ispunjenu nečim što je nekoć davno-davno vjerojatno bio 505-sa crtom: Jeste za bombon?
Frend od nelagode, da odbijanjem ne uvrijedi starčića, posegne za jednim bombonom, ali mu u ruci ostade cijeli sadržaj zdjelice, sada slijepljen u jednu kompaktnu zelenkastu masu: Ovaj.. hvala?!
Ni grčevito treskanje nije pomoglo, pa je iskoristivši trenutak dok se stari izgubio u kuhinji navodno pripremajući čaj, tu slijepljenu zelenkastu nedefiniranu masu - sakrio pod ukrasni jastučić na sofi. Imao je rese. Jastučić mislim, a uzorak je bio neprepoznatljiv pod slojevima prašine.
No po povratku staroga iz kuhinje, do tada gostoljubiva i vedra atmosfera naglo mijenja ćud. Frend čini neoprostivu grešku. Uz riječi: Hoćemo li započeti? nonšalantno iz džepa vadi maleni crni diktafon i postavlja ga na čajni stolić između sofe i fotelje u kojoj se ugnijezdio grof Drakula. Događaji koji su uslijedili odvili su se nevjerojatnom brzinom.
Na prizor malene crne spravice iz starčića izleće nekontrolirani vrisak kao da je ugledao Sotonu glavom i bradom: AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! I dalje vrišteći skoči iz fotelje mlatarajući užasnuto rukama, pri čemu je prevrnuo stolić, srušio pladanj sa starinskim šalicama za čaj, te podigao nevjerojatan oblak prašine: POBOGU, POBOGU - to je OPASNO!!! ISKLJUČITE TO, ISKLJUČITE TO!!!
Frend je samo zatečeno uspio promucati: Ali to je samo diktafon?!? na što ga stari i dalje mlatarajući mršavim rukama stade navoditi kao dosadnu muhu prema vratima: VAN IZ OVE KUĆE - VAAAAAAAN!!!
Zadnji prizori, prije nego se opet našao na ulici i dnevnom svjetlu užurbanog grada, koje moj užasnuti, u trk natjerani frend pamti - su luster koji se pijano ljulja i uznemirena paučina koja tiho kao snijeg pada na njegovu zbunjenu glavu.

Pa kad pogledaš, fakat je to ime Nevenka ono… nekako opako. I više nego opako. Izopačeno! Ime Onoga Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti!
Poslušajte kako jezivo u zraku odzvanja ovo NE-VEN-KAAA!!! Sva se stresem kad čujem tu jeku, na sam zvuk tog imena bogobojaznom i poštenom čovjeku odmah bude jasno da se radi o krajnje-kraaajnje opasnoj osobi, kojoj valja pristupati s oprezom.
Al Capone Lice s ožiljkom, Kajser Soze, Hannibal Lecter – svi su ti slabići prezira vrijedne male bebe prema Nevenki! Pih, Jack Trbosjek, moš´ mislit! Taj bi se usro´ da je naletio na samo jednu Nevenku. Ali Jack je nažalost operirao po Londonu, a tamo su Nevenke u deficitu, sve neke Krvave Mary, Lucy, June, Ann, Paule, ma brate ni jedna Nevenka. Brrrrrrr… evo sve mi ješci idu niz kičmu.

U korijenu tog opakog i zastrašujućeg imena je najstrašniji cvijet koji na ovom svijetu postoji, pokušat ću ga opisati, a vi pokušajte ne dobiti sraćku. Najopakiji cvijet koji na ovom svijetu postoji nije ni opijumski mak, ni otrovna orhideja, ni trava smrdljivica, ni oleandar, ni cvijet kaktusa, ni biljka mesožderka, nego – neven! AAAAAAAAAAAA!!!
Oprostite mi na ovom kriku užasa, bio je to trenutak slabosti, ovo je ipak zli korijen ovog zlog imena, to jest jezivi koncentrat straha kojeg oko sebe to ime širi… neven, jebeno zastrašujuća biljka!
Zašto? Zato jer od njega dobijamo onu navodno čudesno ljekovitu nevenovu kremu kojom svi mažu sve. Strah me i pomislit šta sve - i dokle ta izopačenost ide Gdje ćeš većeg dokaza njegove zloupotrebe?! Zlo i naopako! Zlo u korijenu, zlo u imenu.

Imala sam susjedu Nevenku. Koja opaka baba. Svaki dan mi nosila kroštule, fritule, urmašice, rahat-lokum... nutkala me slatkišima ajde srićo, ajde sunce, donila teta Nena mramornih kolača... kao da ja nisam prokljuvila njen opak plan - htjela me zlikovka zatuć šećerom! A kad nije šećerom onda kolesterolom! Sarme, punjene paprike, harambašići... ali da se zvala Anka, Kata, Mara ta bi joj igra još i prošla, ali džaba joj sve baklave ovog svijeta kad se zove - Nevenka! U startu je nju to opako ime razotkrilo. A ona će meni kolače, torte, pite, prhke krašuljke, pih...

A i ona mala Neva Nevičica mi je krajnje sumnjiva Sunce Djever i Neva Nevičica i sad kao Sunce Djever kumuje toj miloj snježnoj Nevi, moš´ mislit. Ko je vidio da po Suncu sniježi?! Sniježi, sniježi - ali nije snijeg. I kumuje Djever, itekako kumuje. Pa jasno je kao dan da Sunce nije djever nego Kum, a da je mala zapravo kurir/teklič/rasparčivač za drogu pravim imenom Nevenka! Ovo Neva Nevičica to je samo kodno ime za bijelo, kužite - droga, hašiš, koka, sniježi snježana Cijelo selo šmrče bijelo, a mala rasparčava bijelo sve u 16, policiji pod nosom.
A to, takav poduhvat, to može samo - Nevenka. Nikakav Tupac, Jacko, Dead Face, Životinja, Zvijer i slično, samo zloćesta Nevenka naivni blesavci jedni – Nevenka! Nevenka je u srcu svakog organiziranog kriminala, kriminalni mastermind, ženski Moriarty, zar pored ovakvih argumenata još uvijek sumnjate?

E baš ovo zadnje je, vjerujem, ključan argument zbog kojega su i Hrvati, a ne samo Hrvatice, prihvatili Onura. Frajer nije fizički savršen! Štoviše, daleko je od savršenosti i zbog toga im ne predstavlja prijetnju, izgledom je sasvim prosječan tip s kojim se mogu poistovjetiti, gledat ga kao frenda iz ekipe s kojim mogu popit pivu, on je što se kaže – njihov, jedan od njih. Tip je osrednjeg rasta, zbijen, zdravo muški runjav oliti nedepiliran buljavih očiju, a povrh svega pelav to jest – ćelav.
(da me ne bi optužili za ćelosizam dužna sam pojasniti izraz ´povrh svega` - jer je ćela povrh glave, na vrhu tijela, a ne zato što nadjačava ostale atribute)
Halit Ergenc
Samo čitajući ovaj fizički opis, čovjek bi ga se uplašio u mraku. No opet, tomu u stvarnosti - nije slučaj. Ženskoj populaciji ovaj je lik iznimno atraktivan, jer je - karakter.

Karakter! Karakter i karizma određuju atraktivnost, a ne pokrivalo! Lik Onura sa ekrana isijava nevjerojatnom seksualnom energijom, koja po ne znam koji put dokazuje kako ljepotu valja očekivati i na neočekivanim mjestima. Pa i hit-frizura onurica u ovom slučaju ne odmaže, već samo pridonosi posebnom šarmu i intenzitetu muške seksualnosti To je ono što pali kod ženske populacije. Manjak kose u potpunosti je zasjenjen intenzitetom i magnetizmom Onurovih plavih očiju, kao što je u slučaju Brucea Willisa zasjenjen čistim koncentriranim nerafiniranim - mačizmom.
Tko recimo o Seanu Conneryu uopće na prvu razmišlja kao o ćelavcu? Kad o Seanu Conneryu stvaramo mentalnu sliku prvo na pamet pada Bond… James Bond ono njegovo prepoznatljivo lice, oštar pogled pod tamnim obrvicama, brada, prćasta usta, šuškajući govor, dubok glas… on je prvo i iznad svega Sean Connery, za sva vremena, frajer i u dubokoj zrelosti

Zahvaljujući Onuru, ćelavci su na Balkanu trenutno opet u modi. Doduše nisu oni nikad iz mode ni izišli, samo su s vremena na vrijeme nepravedno zanemareni u moru kose, dok ne iskoči neki novi vrhunski primjerak koji uzburka tipizirane bujnokose vode. Kao što nekome ne stoji manjak kose - tako nekome ne stoji ni višak, nekome pak fenomenalno stoji onurovka - a nekome isusovka.
Nije baš često slučaj da čovjeku bolje pristaje manjak kose nego višak, s obzirom na raznorazne oblike ljudskih lubanja i općenitu fetišističku sklonost ljudskog roda bujnim i rusim kosama, ali kad se desi sretna kombinacija pravilne glave, pravilnog sadržaja unutar te glave, osobnog stava i ponosne ćele – rezultat može biti veličanstven:

prije.......................... poslije

Što se svijeta ćelavaca tiče – Bruce je neprikosnoveni car. Nema tog frajera (ili komada, osim možda njih dvije: prva & druga) koji može Bruce Willisu reći da nije frajerčina. Kad čovjek umre muški toliko puta koliko je to učinio Bruce – nema propitivanja njegove muškosti! Sa kosom ili bez nje! A neoboriva je činjenica da mačo Bruce mućo bolje izgleda bez nje, grrrrrrr…
Ali i prije Brucea bilo je života, evo igrom slučaja trenutno na htv-u ide još jedan poznati mačo ćelavac – Kojak odnosno Telly Savalas kojemu je njegova uglancana glava u ovoj seriji donijela prepoznatljivost i slavu, a meni omiljenog Yula Brynnera (minera sa Neretve, mog čoeka) recimo uopće ne mogu ni zamisliti u drugačijem izdanju od ovog tipičnog gologlavog. A opet kakva je karizmatična faca taj čovjek bio, uf… njemu nije trebala ni jedna dlaka na glavi da obori sve najpoznatije trebe svoga vremena, dovoljno mu je bilo ušetati u ekran – ove bi padale ko pokošene. Pogledajte si samo neke njegove filmove, ma koji pišljivi svevremenski taftovi - brynner-efekt djeluje i dan danas ćelu mu ljubim…

Pogledajte kako ćelavost ovim frajerima nije ni najmanje smetala u razvoju više nego uspješnih karijera, zbog nje nisu bili hendikepirani ili diskriminirani, dapače – ona je postala njihov adut, njihov znak prepoznatljivosti i kvalitete, njihov brand. Doduše, ni jedan od njih nije glumio u Kosi ali vjerujem da su tu žrtvu podnijeli s lakoćom.

Usput budi rečeno, ispalit ću od turskih sapunica. Od sinoć piči još jedna, još mačističkije nastrojena. Ali stvarno tim Turcima moram priznati da su načitani klasične literature, Šehica osmišljena po 1001 noći, ova nova dramska sapunjara Ezel po Dumasovom Grofu Monte Cristo, što je sljedeće... Ana-Ajša Kara-enjina?

Ovo je moj revolucionarni plan i program penetriranja u EU, koji će nesumnjivo doprinijeti uzletu hrvatske ekonomije, oživljavanju hrvatskog biračkog tijela te hrvatskim građanima osigurati svijetlu bludućnost:

1. uredba: nedjeljno jutro u svakom velom i malom mistu obavezno započima jutarnjom – bludnicom
Sve nezaposlene glazbenike zaposliti u limenim orkestrima kao striper-svirače, gologuze animatore narodnog preporoda, poroda, uspona, rasta, poleta i uzleta hrvatskog korpusa. Valja ubiti dvije muhe jednim udarcem. Uz jutarnje bluđenje biračkog hrvatskog tijela - uvesti i efektivno odvijanje jutarnjeg uličnog dizanja. Dokazano je da smanjenje nezaposlenosti i napetosti rezultira povećanjem nataliteta i prosperiteta.

2. uredba: bankarsko poslovanje više ne odrađivati na šalteru nego na štangi
Šalteri odlaze u povijest, štanga je naša bludućnost! Ta mala, čisto tehnička inovacija, minimalan administrativni prijelaz sa š na š, unijela bi jednu novu dinamiku, lukrativnost, likvidnost i propulzivnost u gospodarstvu, a posljedično i u državno-narodnim odnosima. Također i sve druge uplate-isplate, novčane transakcije i ostale raznorazne administrativne poslove koji zahtijevaju bliski kontakt naroda sa državnom administracijom - premjestiti sa šaltera na štange. Državni činovnici koji su osuđeni na šalterske poslove najveći dio svojih bolovanja odrađuju zbog problema sa kralježnicom, to jest, zbog profesionalnog oboljenja koje bi se u potpunosti eliminiralo zdravom tjelovježbom na štangama. S druge strane kod puka bi nestalo nervoze zbog čekanja u redovima, transakcije bi se određivale sa užitkom.

3. uredba: uvesti tanga code za sve državne službenike
Državne službe nalažu točno propisani dress code, a budući je Hrvatska prepoznatljiva kao zemlja kravate, pored obaveznog kravata-kroata koda za muškarce, uvesti i obavezni tanga code. Tanga code podrazumijeva službenu uniformu koja u bilo kojem trenutku dopušta i potiče izvirivanje tangica. Obavezno i za žene i za muškarce! U našim državnim službama ne smije vladati rodna diskriminacija ni u kojem pogledu.

4. uredba: redarstvene snage imaju obavezu dugih cijevi, oružje mora biti vidljivo!
Pravog redarstvenika karakterizira oružje uvijek spremno na gotovs, izgrednici odmah u startu čak iz daljine moraju moći uočiti s kakvom zvjerkom imaju posla.
Za žene: opasati službenog crnog Onura na tri brzine (bijeli na državne praznike i blagdane).
Za muškarce: sekundarni Onur nije obvezan (iako nije suvišan), no nošenje haltera, čipkastog donjeg rublja, pete minimum 5 cm – jest
Službeno oružje mora biti takoreći oči u oči, to jest u ravni, sa potencijalnim izgrednikom, zakočeno sigurnosnim zaporkom da slučajno ne opali prije vremena. Vidljivo da šokira, dovoljno veliko da zastraši.
Bludno pratiti stanje u zemlji, uvijek biti bludan, jer neprijatelj nikad ne spava!

5. uredba: prilikom zapošljavanja u državnim službama – zadovoljavati i zadovoljiti sve uvjete koje državna služba zahijeva.
Činiti to redovito. Kvalitet uskladiti sa kvantitetom.

6. uredba: pojačati vjersku toleranciju priznanjem Bludizma na državnoj razini i dopuštanjem unošenja bludističkih simbola u državne institucije.
Bludizam je u svome temelju čovjekoljubiva, ljuboorijentirana, verbalnom općenju naklonjena religija, posvećena spajanju među ljudima i općem blagostanju. Uvođenjem bludizma potaknuti rast obnove i duhovnosti

Znate, stvarno je zanimljivo promatrati ovaj unutrašnji rasap HDZa, ovo međusobno gloženje dojučerašnjih prijana, kumova i kuma. Ovaj ping-pong postaje komedija par excellance, to jest - bila bi komedija da toliko negativno ne utječe na ionako katastrofalno stanje u zemlji.
Tip koji je stvorio i gojio ove mamlaze (koji su ga se s lakoćom odrekli, a sada ga s lakoćom proganjaju), danas pokušava na valu narodnog nezadovoljstva dosurfati natrag u igru kao narodni heroj, istinozborac i osloboditelj. Ma pravi se našao
Jučerašnji bjegunac i kukavica danas bi htio glumiti pučkog tribuna. Sjetio se toga valjda na američkim univerzitetima, da je dobro biti u dobro s plebsom, pa se sada pokušava ulizati i slizati s narodom prosipajući argumente o nesposobnosti Jadranke Kosor.
Ivo dragi, po amero-konzultantskim uputama glumiš Machiavellia, ali si potpuno omašio. Plebsu je da prostiš pun kufer vas samoproglašenih tribuna. Jadrankinu, i slijepcima vidljivu, nesposobnost danas koristiš kao glavni argument i oružje svoje obrane, u suprotnosti sa čim – valjda ciljaš na svoju sposobnost? Sposobnost čega – davanja petama vjetra? E moj nesuđeni pučki tribunu, djeluješ po onoj - rugala se sova sjenici. Malo si se, čini mi se, precijenio. Trbuhozborac, a ne istinozborac si ti.

Nesumnjivo, lik fakat ima đon od opanka umjesto obraza, a da ne spominjem umišljenost veličine. No to je šah kojeg je ovaj pokvareni i premazani ´tić, u matičnoj stranci, na domaćim prostorima, naučio dobro igrati. Ivo je plod ovih krajina. On je sada prisiljen igrati na kartu osloboditelja jer mu je prvotni plan vođenja države iz sjene propao. Glavna uloga Trećeg čovjeka koju je tada sebi namijenio u međuvremenu je dodijeljena - drugoj. Jednako arogantnoj i samozaljubljenoj Jaci fotelja se previše omilila, pa je dojučerašnjeg mentora ne trepnuvši - otpilila. Za nju je naivno mislio da će biti njegova lutka na koncu, no pri tom je nes(p)retno zaboravio na pravnog savjetnika Šekija koji se metuzalemski održava od alfe do omege. Naš zabludjeli Ivo je potom lunjajući Europom i SADom vrlo brzo skužio da su ga dojučerašnji puleni – nogirali, odredili za ugojenu žrtvu paljenicu, pa je brže-bolje doletio srediti stvar, spasiti vlastitu guzicu od Remetinca, jer je vrag odnio šalu.

I zato se sada naš doktor Ivo Sanader sjetio istrage, zato se on sada sjetio tražiti istinu, kao neki izopačeni Potjeh, ali zapravo Mefisto. Zato se sada koprca, prijeti, dovija, uvija, vadi stranačko prljavo rublje, vadi sve asove iz rukava, naplaćuje stare dugove, drugim riječima – koristi sva prljava oružja bivše stranke da opasno uzburka mutnu i smrdljivu kaljužu te iste stranke, HDZa - stranke iz koje je potekao. Zato on sada diže prašinu, da zakamuflira svoje otiske prstiju na svim krađama, lažima i aferama koje su on i njegova dojučerašnja stranka producirali. On svojim učenicima jasno poručuje: nakon mene – potop.
I još veli on njima, ako potonem ja - i vi ćete sa mnom. Umislio sebi čoek da je Kralj Sunce, e svašta, bložetesaćuvaj Ali opet ništa čudno za stranku (ne samozavaravajmo se – i za narod) koja obožava stvarati i obožavati kultove ličnosti, velike vođe, ho-ši-minove, mao-ce-tungove, đu-ga-švilije, litl-kimove, piševe i popiše sviju vela…

I onda se bune Tadićevom dolasku... ljudi, ej, razmislite... pa koja mu je veća kazna od provođenja cijelog dana u društvu naše tašte Jace?

A kad smo već kod mramora, istinita je ona stara da nitko od nas ne nosi ništa sa sobom, ali da smo i u smrti svi isti – e fakat nismo O tome upravo svjedoči taj mramor. Možda ne nosimo ništa sa sobom, ali nas sve ne pokriva ista ploča, barem ne iste kvalitete i cijene. Ovih smo dana svi prigodno posjećivali groblja, pa vjerujem da naslućujete o čemu govorim.
Od kada je svijeta i vijeka postojali su pojedinci koji su čak i u smrti nastojali nadvisivati ostale. Smisao tog nastojanja mi, moram priznati, izmiče, jer valjda ako si mrtav – ne bi trebao biti svjestan, a nekmoli upražnjavati taštinu. Ali eto, nekima je i prijesmrtno i posmrtno nadmetanje vlastitim posmrtnim počivalištem na veselje.
Možda zvuči neukusno, ali doista ako je netko pokojan - nije vjerojatno da je i svjestan počivališta u kojem njegovi zemni ostaci prebivaju (prebivati baš i nije prigodan izraz, ali neka bude). Velebna mramorna grobnica ili skroman zagrobni kamen – pokojniku je sasvim svejedno, čak mu je i manje od toga, jer samo živ čovjek može osjećati, pa i ravnodušnost ili oduševljenost. Drugim riječima, opet nije riječ o željama, slabostima i grijesima pokojnika - već o željama, slabostima i grijesima nas živih.

Kočoperiti se grobnicama, fenomen koji nije od jučer. Koji je čak i sociološki i društveno moguće objasniti. Jer je to zapravo samo nastavak kočoperenja vilama, automobilima, mladim suprugama, ljubavnicama, bogatstvom isl. Tako da danas kada šetate našim grobljima ne gledate grobnice već većim dijelom automobile niže ili srednje klase, potom mercedese, sve češće limuzine, a na ekskluzivnijim počivalištima i viletine, brodove i abramovičevske jahte. Upravo sve to gledate, ali u protuvrijednosti uložena mramora i skupocjenih grobnih ukrasa. Ništa novo, vjerujte mi, jer do jučer su to bile kočije, konji, dvorci i vlastelinstva (ili recimo u Mozartovom slučaju skupna sirotinjska grobnica). No opet ni svi današnji hrvatski i svjetski abramovičići nisu i neće nadmašiti recimo jednog - Keopsa. Ovaj zajebani faraon je za vijeke vjekova postavio previsoku letvicu zagrobnog standarda svim umišljenim faraončićima koji je uzaludno kroz povijest pokušavaju doseći. Automobilskim rječnikom ovog posta njegova bi se grobnica mogla nazvati space shuttleom, ma međuplanetarnom stanicom. Kao što vidite, kroz ljudsku povijest promijenilo se možda vrijeme i tehnologija – ali ljudi (i njihove slabosti) su ostali isti
Zanimljivo je zapravo to da je kočoperenje u smrti - fenomen koji se u svojoj srži apsolutno kosi sa navodnim vjerovanjima/vjerom za koju se većina danas izjašnjava, a svojim je postupcima krše. Jer ako vjerujemo u besmrtnu dušu, onda tijelu kao privremenom boravištu nije potrebna posmrtna raskoš, kao što ne bi trebala biti ni životna. Ovo podvlačim kao napomenu hrvatskim graditeljima bajnih crkvenih dvora u kojima planiraju dočekati svoga poglavara. Ali ne očekujem da će me baš nešto obadavati, u cijeloj toj priči o gradnji i izgradnji, besmrtna duša je nekako, blago rečeno, zanemarena.

Cijelo to neukusno međususjedsko nadmetanje u raskoši grobnica zapravo se ponekad čini jednako promašenim i besmislenim kao i križarski ratovi za navodno oslobađanje Kristova groba (jer je papan Urbi Drugi zapravo s namjerom razularene dečke narajcao na besprizornu pljačku, veze to s vjerom nije imalo). Kojeg vraga imaš oslobađati prazan grob ako je Čovjek (koji je još uz to stalno pilio o nebeskom kraljevstvu, nebeskom kužite) iz te podzemne prostorije - uskrsao. Kužite sad? Kojeg vraga imaš graditi mramornu mauzolejčinu, ako ćeš sutra odapet i nećeš ga biti svjestan, da ne spominjem kako ćeš u njemu istrunut. Legendarni Topalovići su to najbolje prokužili i upravo na toj besmrtnoj ljudskoj taštini (taštini, a ne duši) razvili obiteljski biznis, biznis utemeljen na jednom jedinom raspadnutom istrunulom lijesu… u kojem su doslovno svi, bez obzira na zaživotno imovno stanje, bili isti. Ali dobro, to su Topalovići, ubojice i luđaci, a tko se u smrt bolje razumije od ubojica i luđaka

Ono što me zapravo više od svih mramornih postelja, kovčega, dvora, više od gipsanih anđelčića, više od reljefnih gospa i cvjetnih aranžmana, zapravo ono što me najviše raduje je – možda slučajan susret nad tim počivalištem, susret nad mjestom zajedničkog obiteljskog okupljanja, pružena ruka i topla riječ, kako si, kako tvoji, nismo se dugo vidjeli, baš mi je drago… razumijete? Utjehu mi pruža život, čovjek, njegovo naslijeđe i njegov duh… mramor ne bi trebao nadmašivati ni jedno od toga. Dostojanstvo i dužno poštovanje naši pokojni ne osiguravaju velebnom grobnicom, već duhovnim naslijeđem. Ali opet, Keops je nekako uspio... i da nije tih ljudskih slabosti ne bi danas o čemu imali pričati, zar ne? Kolikogod se neke stvari činile kičastima, ni ikonoklazam nije rješenje. I jednoobraznost može dosaditi.
Već sam duže zapravo svjesna kako bi se o ovoj temi mogao napisati pravi znanstveni rad, rad koji bi bio vrlo opširan i zanimljiv (iako naizgled morbidan, ali božemoj i smrt je za ljude) a kako jesam sklona detaljnim analizama i opširnim esejima o koječemu blesavome, bilo iz svijeta glazbe, filma ili sporta, uhvatila me takoreći mala snaga od opsega posla koji bi se trebao obaviti. Gledajte, posao treba obaviti kako treba ili se u njega uopće ne upuštati, a analiza povijesnog razvoja posmrtnih počivališta posao je kojeg se ne usuđujem započeti, jer ne radi se tu samo o mramoru i kamenu… razmislimo malo. Već bi u samom startu trebalo posebno kategorizirati arhitektonske dosege, literarne dosege i likovno-umjetničke dosege naših poljednjih počivališta. Znači posebno obraditi vrste gradnje, posebno grobne posvete (ozbiljne i neozbiljne), a posebno grobne slike i plastiku (reljefe, kipove, spomenike isl.). A tek onda sav taj silan materijal razvrstati po kulturama, povijesnim razdobljima, naglasiti specifičnosti, iz svake kategorije izdvojiti umjetnički vrijedne i umjetnički ekstremne da ne kažem kičaste primjere (recimo u novije doba vrlo zanimljiva grobna subkultura ruskih mafijaša ili srpske grobnice-stanovi) Pa to je posao za cijeli tim, a ne jednog čovjeka, ej. Stoga mislim da će to znanstveno remek-djelo pričekati neka druga vremena