Pregled posta

Sve me ovo skupa podsjetilo na jednu istinitu priču od prije dosta godina, kada je frend po zadatku išao intervjuirati nekog ishlapjelog i nepovjerljivog starčića, inače cijenjenog urbanista u svoje vrijeme, a kojega su u mjestu znali kao grofa Drakulu (jer je zadnje godine svoga života doslovno živio u izolaciji svoje zapuštene i obrasle vile-dvorca u središtu urbanog centra)...
I ode tako frend po svoju priču o planskoj i neplanskoj izgradnji, oboružan jednim običnim diktafonom i mladošću - i nađe staroga kako usred vrtne neprohodne prašume kornjačevim korakom sjecka neku polumrtvu živicu. Predstavi se on njemu, a stari ga dobro odmjeri od glave do pete i onda nijemim trzajem glave pozove u kuću.
Na pragu ruševnog zdanja stari ga zaustavi pokretom ruke i fiksirajući pogledom tiho zapita: Nosite li što? Frend zbunjen odmahne glavom, jer je pomislio da stari očekuje poklon, pa se u tom trenutku posramio što suhonjavom i očigledno izgladnjelom djedici nije donio barem deset deka kave ili kutiju kekasa. Starčić se na to ukloni sa vrata i propusti ga u uski hodnik.
Unutrašnjost kuće nije bila u ništa boljem stanju nego vrt. Zamračeni prozori, antikni crvotočni namještaj, podovi prekriveni prašnjavim tepisima i viseći kristalni lusteri bili su u potpunosti obavijeni paučinom kao u filmovima strave i užasa. Stari ga pokretom ruke posjedne na rasparanu sofu i pod nos mu turne porculansku zdjelicu do vrha ispunjenu nečim što je nekoć davno-davno vjerojatno bio 505-sa crtom: Jeste za bombon?
Frend od nelagode, da odbijanjem ne uvrijedi starčića, posegne za jednim bombonom, ali mu u ruci ostade cijeli sadržaj zdjelice, sada slijepljen u jednu kompaktnu zelenkastu masu: Ovaj.. hvala?!
Ni grčevito treskanje nije pomoglo, pa je iskoristivši trenutak dok se stari izgubio u kuhinji navodno pripremajući čaj, tu slijepljenu zelenkastu nedefiniranu masu - sakrio pod ukrasni jastučić na sofi. Imao je rese. Jastučić mislim, a uzorak je bio neprepoznatljiv pod slojevima prašine.
No po povratku staroga iz kuhinje, do tada gostoljubiva i vedra atmosfera naglo mijenja ćud. Frend čini neoprostivu grešku. Uz riječi: Hoćemo li započeti? nonšalantno iz džepa vadi maleni crni diktafon i postavlja ga na čajni stolić između sofe i fotelje u kojoj se ugnijezdio grof Drakula. Događaji koji su uslijedili odvili su se nevjerojatnom brzinom.
Na prizor malene crne spravice iz starčića izleće nekontrolirani vrisak kao da je ugledao Sotonu glavom i bradom: AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! I dalje vrišteći skoči iz fotelje mlatarajući užasnuto rukama, pri čemu je prevrnuo stolić, srušio pladanj sa starinskim šalicama za čaj, te podigao nevjerojatan oblak prašine: POBOGU, POBOGU - to je OPASNO!!! ISKLJUČITE TO, ISKLJUČITE TO!!!
Frend je samo zatečeno uspio promucati: Ali to je samo diktafon?!? na što ga stari i dalje mlatarajući mršavim rukama stade navoditi kao dosadnu muhu prema vratima: VAN IZ OVE KUĆE - VAAAAAAAN!!!
Zadnji prizori, prije nego se opet našao na ulici i dnevnom svjetlu užurbanog grada, koje moj užasnuti, u trk natjerani frend pamti - su luster koji se pijano ljulja i uznemirena paučina koja tiho kao snijeg pada na njegovu zbunjenu glavu.