Marketing
Celuloidni bluz
utapa i tješi
Uf mišamu, ovoj kiši nema kraja, koliko je napadalo navodnilo bi i Saharu, a nama sve ošlo da prostite u kalafonju. Gledam jutros nekog Japanca koji se bacio na spašavanje kišnice u Tokiju. Spašavanje kiše, da 
dobro ste čuli. Plavilo taj Tokio i plavilo, a bidnim Japancima ništa nije bilo jasno zašto, jer odvodni sustav kao i onaj njihov vlak-metak šinkasen radi savršeno, pa dovelo pametnog čovjeka koji je zaključio da je problem u - betonu. Taj Tokio to previše zbetonirano, nema više nigdi zemlje da upije vodu, nigdi neko stablo ili žbun da viri iz trotoara, a odvod može biti širok i ko´ sueski kanal pa opet bez biljčica koje bi to posupale nema šamse da sve odplavi kad navale kiše. Eto dragi Dubrovčani, japanski poučak veli da vi imate previše betona, to vi nama prodajete priču da je cili Grad od kamena, ali ne virujen vam više gospari ni slova! To je sve garant Ytong i Lego kockice, rastavite te zidine, tu Minčetu, Revelin, Porporelu, taj Stradun i palače, ma baćite to u more šta će vam to, iskipajte tu lažnu kamenjaru, samo vam pravi probleme. A kad dođete do živca kamena, do one litice majke Dalmacije na kojemu Grad stoji, e onda lipo macu u ruke i - tuci, neka pati beštija! Neka pati kao i čovik na njoj. I tako triba zbetonirat i asfaltirat cili dalmatinski krš, presušimo kamen, iscipajmo litice, sameljimo suhozide, zgazimo škrape, rastavimo Velebit, Biokovo i Dinaru, neka ne ostane ni kamen na kamenu, pa kad ostane veliko ništa - neće ni plavit ni suze ronit. Dalmatino povišću pritrujena, od čovjeka dokusurena, koji sebi umisli da može kontrolirat prirodu.
A zadnji nastavak Harry Pottera, Harry Potter i darovi smrti - prvi dio, je jako mračan i u nekim trenucima izuzetno jeziv film. U biti, film prati radnju jednog kvalitetnog dječjeg serijala kojeg je doista užitak čitati, jer nije namijenjen samo djeci već svima koji uživaju u tom žanru. Serijal prati sazrijevanje glavnih junaka (sada već odraslih mladića i djevojaka) - i kao takav to više nije film za malenu djecu, pa čak ni za neke strašljivije odrasle jedinke. Ovo je sada jedan ozbiljan fantasy film za odrasle.
To me više čude roditelji koji svoju premalenu dječicu dovode na projekcije zadnjeg nastavka ove filmske franšize, kao da se radi o crtiću Pocoyo, Teletubbiesi ili Fifi. Dragi roditelji, pokušavam vas osvijestiti – ovo više nije Jagodica Bobica!
H.Potter je postao ozbiljan fantasy, u ovom zadnjem nastavku čak gmiže na tragu Gospodara Prstenova, pa ako vam bebać još uvijek voli kašice, ne dovodite ga u kino, nemojte djetetu priuštiti nepotrebne traume 
A takvih nedovoljno informiranih i nesvjesnih roditelja - osvjedočeno ima, iako me recimo ugodno iznenadila većinski zrela publika i na ranim projekcijama, dakle raspon gledatelja se kretao od tinejdžera pa sve do zrelih bračnih parova.
Ali ne hvata me zbog toga bluz, iako mi se sve nekako ovih dana doista i čini poplavljeno, plavo, plavkasto, plavičasto, modro i blu. Valjda zbog previše vode u zraku ili koljenima. Blu bluz može biti jako dobra stvar kao što to samo pravi blues zna biti. Kad otklonimo onu prvu asocijaciju na tugu i melankoliju, ostaje blues kao čeznutljivo ganutljiv, suptilan, osoban, baršunast, dubok, tiho moćan i nijemo gromovit, baš kao modre vode tajnovitog oceana – blu bluz, dobar, puno dobar, baš onako dobro dobar.
A dobro, baš onako dobro bluzerski dobar je - The Town/Grad lopova. Film Bena Afflecka u kojemu, osim što ga režira, ujedno i glumi, uz galeriju zgodnih komada.
Jednak učinak recimo na žanr SF/science fictiona/znanstvene fantastike – nekoć davno imao je i Blade Runner, remek-djelo Ridley Scotta, koji je za svoje vrijeme bio toliko začudan i inovativan, toliko ispred svoga vremena da ga publika na prvu uopće nije shvatila, već je njegov utjecaj na film i filmsku povijest došao tiho i subverzivno, usmenom predajom, od videa do videa, gradeći polako, ali nezaustavljivo – zasluženi filmski kultni status. Od B.Runnera svi gradovi budućnosti na dlaku izgledaju kao plamteći brodovi koji tonu u noći… i ne samo budućnosti… ah ta kiša pluvia i zavijanje vukova samotnjaka u noći…
Za akcijsku kriminalističku dramu, pogotovo pljačkaški podžanr, ta je prekretnica bila Michael Mannova – Vrućina/Heat. Od Vrućine ni jedna pljačka banke više nije olako shvaćena, kako na filmu tako i u zbilji (ruski mafijozi su doslovno učili iz ovog filma). Filmski ulični obračuni danas ne prolaze bez obavezne žestoke pucnjave, dugih cijevi i bjesomučne potjere gradskim ulicama (dijelom na nogama, dijelom u raznoraznim vozilima), filmska suparništva između kriminalaca i policije danas više nisu malena i nebitna već su u startu veća od života, negativci također više nisu dvodimenzionalno plošni, odbojni i zli već dovoljno primamljivi da svim srcem navijamo za njih kao za pozitivce (od V. su mahom rastrgani problemima iz privatnog života i imaju obitelj), a opet s druge strane više ni jedan pozitivac nije toliko nepogrešiv da ne čini stvari zbog kojih ga možemo i voljeti i mrziti. Od Vrućine se pljačkaške ekipe prikazuju kao nešto totalno cool i seksi, a njihovi vođe i članovi su uvijek opako napaljivi profesionalci, nemilosrdni ali pravedni, ubojiti ali neodoljivi. Ljubav je jedina opcija koja bi ih trebala oslobađati, ali i ona im je zbog prirode posla uskraćena – drugim riječima, eros i thanatos u najčišćem obliku. Tim jednim filmom potpuno je preokrenuta dotadašnja scenografija jednog žanra, odnosno promijenjeni su stereotipi koji su do tada u njemu vladali - u neke nove stereotipe koji ovim žanrom vladaju od tada pa sve do sada.
Vrućina mi je, od onog trenutka filmski izvanredne ´95te (Braveheart, Apollo13...) kada sam je prvi puta gledala, bila i ostala jedan od najdražih filmova uopće (kojemu sam uostalom davno-davno pisala i hommage/posvetu), filmska bajka o osamljenosti modernog čovjeka i njegovoj uzaludnoj potrazi za srećom, ali protok vremena čini svoje i ono što mi se tada činilo kao super-uber-cool remek-djelo, danas promatram sa neumanjenim simpatijama kao izuzetno, ali ipak stilizirano remek-djelo koje se danas čini dalekim… dalekim za cijeli jedan evolucijski skok, koji je nakon njega i zbog njega u žanru hvalabogu uslijedio. Neka teku modre rijeke...
Grad lopova je dakle direktni nepatvoreni sljednik Vrućine. On je jedan jako dobar film, ali nije revolucionaran kao V. već samo njen mlađi nasljednik – i to jako dobar i kvalitetan nasljednik koji me jako ugodno iznenadio. Osnovna je razlika što je Vrućina - ep, epska drama, temelj, Ilijada i Odiseja pljaškaša banaka, naizgled epski sraz dobra i zla, sukob raspolućenih svijetova - no u biti unutrašnja intimna bitka raspolućenog modernog čovjeka, posljednji pohod vuka samotnjaka. Film jasne poruke, zaokruženog programatskog kostura, neponovljenih glumačkih bravura (velemajstorske veličine De Niro - Pacino), kaleiodoskop međuljudskih odnosa, film kojemu je cilj bio ostaviti traga, udariti pečat i utrti novi filmski pravac…
...kojim danas uspješno kroči upravo Grad lopova, film nešto skromnijeg oblika – intimnija, osobnija melo-drama, također sa akcentom na potrazi modernog otuđenog vuka samotnjaka za srećom, mekših kontura, manjeg obima i pretenzija, kojemu je cilj bio biti ´samo´ iznadprosječno kvalitetan film. I u tom je cilju uspio.
Grad sa očitim poštovanjem prati svaki postulat rodonačelnika ovog žanra (dakle, sada već s razlogom, kultne Vrućine), evocira ga u scenariju, koreografiji, scenama, boji, atmosferi, ali opet podliježe modernizaciji i prilagođenosti svom vremenu, odnosno ziheraški igra na dopadanje publici i to:
pojačanom ´nabrijanom´ akcijom, potencijalnim happy endom i nadasve - nuđenjem izlaza, serviranjem bajkovitog tona varljive eskapističke nade koji armagedonska, beskompromisna Vrućina u svome apsolutnom bluzu nije smjela pružiti…
Grad dakle nudi vrhunsko zanatstvo i upečatljive role, što uopće nije loše, dapače. Jer mudro nigdje ne prelazi mjeru, a opet mjeru cijelo vrijeme drži. Bravo Affleck – odlično odrađen posao!
Svjestan da ne može nadmašiti kanon kojeg je postavila Vrućina, on se više nego korektno trudi odati počast tom kanonu i nadomjestiti vlastitu ´neoriginalnost´ kvalitetom i bogatstvom moderne filmske produkcije, osvježenom pričom i kvalitetnim glumcima.
Vrućina je što bi se reklo tata-mata, a Grad lopova je sin… i to fin.
...........................................
The End.
Koniec.
Kraj.
Post je objavljen 24.11.2010. u 21:00 sati.